Bursać: Heroj Barović čovjek koji je odbio pucati po civilima, dobio spomenik na Visu!

"Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio, kaže Barović prije samoubistva. A ja kažem, zato je veći i životniji heroj u smrti od Mladića, Karadžića i ostalih živih zločinaca i kukavica".

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

Stojim ispred spomen-ploče na herojskom Visu. Grad Vis kristalno čistog i plavog neba. Burin ga je očistio i prosušio kao poslije jakih kiša. Na ploči piše:

Trending

Pitali smo Tužilaštvo HNK dokle je došla istraga o tragediji u Jablanici: Evo šta su nam odgovorili

"Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio".

Ispod potpis: Admiral Vladimir Barović. 

[related]https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/bursac-o-masakru-na-markalama-onda-je-zlocinac-ispalio-granatu-onda-je-necovjek-ubio-ljude/467226[/related]

Harakiri kao etički čin

Ovaj dio na ploči je iz admiralovog oproštajnog pisma. A Vladimir je tog 29. septembra 1991. ispalio samo jedan metak, onaj najstrašniji i najskuplji. Metak u sebe. Njemu njegov etički i mentalni kod nije mogao dozvoliti da puca po nevinom hrvatskom narodu, kako bi zadovoljio četničke velikosrpske apetite u Beogradu, apetite istih onih neljudi koji su planirali napraviti Srboslaviju. I učinio je ono što su nekad činili samuraji, sveti japanski ratnici. Harakiri, kao ultimativni etički čin!, piše CDM.

Vjetar mi se petlja u kosu i u misli. Hladan je, ostaci burina, kažem. Ali taj vjetar bistri misli, odvaja nerazložnost od razložnosti, bitnost od nebitnosti. Pa se sjetim crnogorskog književnika Momira M. Markovića koji je još 1996 godine zapisao :

"Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da grabatira primorske gradove i naselja u Dalmaciji, kad mu je to naređeno".

Ćutim i mislim, zašto nam je trebalo svima više od tri decenije da makar spomenikom obilježimo zemaljsko postojanje ovog velikana mira u doba rata? Jesmo li omanuli kao ljudi? Svi mi zajedno? Ili su nam neke druge, šarene laže postojanja u nekoj južini i omorini od misli pomutile moć saznanja i razdvajanja bitnog od nebitnog.

A eto, ovo bitno, najbitnije je ispred mene tu na herojskom Visu. Znamenje i dužna pošta Čovjeku koji je izabrao svoju smrt ispred ništenja nevinih ljudskih bića. A ušao je u smrt sa pozicije moći. Izabrao je smrt, svoju smrt kad je mogao poput zločinca Mladića ili Kadijevića ili Adžića ili Šljivančanina ili mnogih ostalih da se živ sili po nejači.

Bolje mrtav Čovjek nego živ zločinac

Ali ne! Lijepo kaže Barović, Crnogorci se "ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio". I zato je Barović u smrti življe od tog živog ološa!

Pa se sjetim kako sam pisao da bi Barović bio živ samo da je krenuo putem srpskih neočetnika, koji su ništili sve-od Vukovara, preko ostalih hrvatskih gradova do Bosne, do Sarajeva i Srebrenice. Vjerovatno bi se o njemu u Srbiji i RS-u učilo kao o “heroju“, a ne “izdajniku“, vjerovatno bi Milomir Marić i ostala bagra pravili emisije o njemu, a ovako…ovako se sklonio od neljudi i upisao se u istinske ljudske heroje.

I ne pada plod daleko od stabla. Jer je Baroviću čojstvo bilo u krvi i genetici, bukvalno. Njegov otac, Petar, takođe general JNA, bio je prvi ratni komandant Prištine 1945. godine. No, ne lezi vraže, ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost smijenjen je jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima.

Vis, zauvijek bez fašista!

Pa opet gledam spomen-ploču. Gledam i ćutim ovo more, ovaj vjetar, ovaj otok. Mogao je Vis biti razrušen da nije bilo Barovića i onog samurajskog metka. I još značajnije, mogao je Vis prekinuti tradiciju antifašizma. A znate li kako i zašto? Vis je jedino tlo u bivšoj Jugoslaviji na koje fašistička noga nikad kročila nije u Drugom svjetskom ratu. Admiral Barović se potrudio da to tako i ostane.

Do dan danas.

I biografiji ćete naći kako je iz centra Ratne mornarice na Visu, Barović mogao i trebao po ideji Adžića i Kadijevića vojno djelovati protiv hrvatskih građana, hrvatske imovine i hrvatskih gradova kao legitimnih meta. Jednom riječju, admiral je dobio poziciju da uništava Dalmaciju, sjeverni Jadran, srednji Jadran, južni Jadran sa Dubrovnikom i zaleđem… Sve što možete i ne možete zamisliti.

A drugom riječju, admiral Barović, čuven po svojim razboritim stavovima, bio ja namješten baš tu kako bi sproveo to uništavanje.

A u svojoj glavi sve je to vidio admiral Barović, istog dana kada je došao na Vis. U noći 29. septembra 1991. on je na ostrvu preuzeo dužnost i odmah ispalio metak. Jedan, jedini. Kažem, najznačajniji i možda najvažniji metak u krvavim devedesetim na Balkanu. Metak u svoju sljepoočnicu.

Konkretno, iste večeri kada je preuzeo dužnost, tog 29. septembra 1991, Barović je u zgradi ambulante Vojno-pomorskog kompleksa na Visu počinio samoubistvo.

Iza sebe je ostavio to čuveno oproštajno pismo u kojem je napisao da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati protiv, kako je sa pravom kazao, bratskog hrvatskog naroda.

I opet gledam spomen-ploču pa ćutim. Znate dolje na ploči, prije mjesta smrti, kako to biva, stoji mjesto rođenja. A admiral Vladimir Barović je rođen u mojoj Banjaluci. U istom onom gradu koji je od šehera postao četnička kasaba, u gradu koji umjesto Barovića i njegovog jednog metka slavi neke druge ratne (anti)heroje, koji su razarali gradove, ljude, ljudsko meso.

Tako je sudbina namjestila. Sad na herojskom visu, Barović i ja nekad iz Banjaluke, na dva različita svijeta-ovozemaljskom i nebeskom pričamo u mislima jedan sa drugim, šta bi bilo kad bi bilo.

Ono što može i mora biti je da makar u crnogorskim gradovima ulice dobiju Barovićevo ime. Ono što može i mora biti je da u Hrvatskoj i regiji uče o heroju mira iz doba rata. Ono što može i mora biti je da svi zajedno makar u mislima kleknemo i pomolimo se za ovog Narodnog Heroja.

Prije pet godina sam zapisao:

"A, ti, dobri čovječe, kad se nađeš bilo gdje na Jadranu, ti baci cvijet u vodu iz poštovanja prema ČOVJEKU čiji je metak zaustavio hiljade plotuna."

Danas sam kleknuo i stavio ružu ispod spomen-ploče. Imam gdje! To je najmanje što mogu!, piše CDM.