Savez kolumnista | Azra Zornić: Hrvatski sabor i anatomija jedne institucionalne agresije

Kada parlament jedne susjedne države glasa o tome ko i kako može biti izabran u najviše tijelo vlasti moje domovine, to se u akademskom i pravnom smislu ne može nazvati drugo do hibridnom agresijom na suverenitet i građanska prava.

Piše: Azra Zornić, za Radiosarajevo.ba

Rezoluciju koju je usvojio Hrvatski sabor, a kojom se prijeti da Hrvatska "neće pasivno promatrati preglasavanje Hrvata", nije dokument o zaštiti ljudskih prava – to je pravno i moralno zasnovan priručnik za održavanje etničkog aparthejda u Bosni i Hercegovini, maskiran u jezik diplomatske brige.

Trending

Nakon skandaloznih snimaka s Drinske regate uslijedile reakcije: "Dobro se zna šta se pjeva"

Ja sam, bolan, Bosanka

Da bismo uopće mogli razumjeti današnju retoriku ovog Sabora, moramo se vratiti čvrstim, neupitnim činjenicama međunarodnog prava. Republika Hrvatska, baš kao i Republika Srbija, bila je agresor na Bosnu i Hercegovinu. To nije politički stav, nego pravna činjenica utvrđena presudama najviših međunarodnih sudova. Štaviše, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu osudio je visoke dužnosnike Republike Hrvatske za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) čiji je cilj bila etnička čistka i teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine.

Činjenica da država čiji je najviši vojno-politički vrh presuđen za udruženi zločinački poduhvat na teritoriju moje države danas prijeti da "neće pasivno promatrati" demokratske procese u toj istoj državi, zaslužuje osudu svakog civiliziranog društva. To je vrhunski cinizam i primjer državnog revizionizma. Agresor koji nikada nije procesuirao vlastitu ulogu u ratu protiv BiH sada se ponaša kao arbitar pravde i "zaštitnik" na tom istom teritoriju.

Ja sam Bosanka rođena u Sarajevu. Moji preci žive u ovom gradu stotinama godina unazad. Moja je veza s ovim tlom neporeciva, povijesna i egzistencijalna. Za vrijeme tog agresorskog udruženog zločinačkog poduhvata, moj grad je bio pod opsadom, a građani poput mene ciljani zbog činjenice što smo Bosanci. Ipak, prema logici koju je nedavno sankcionirao Hrvatski sabor, ja sam građanka drugog reda. Ja, kao osoba koja se etnički ne izjašnjava, prema ovoj rezoluciji nemam pravo kandidirati se za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ni za Dom naroda. Štaviše, ova rezolucija izravno sabotira moje pravo ostvareno sudskim putem – presudu u predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine donesenu u Strasbourgu.

Prije oko 19h

Čović u Zagrebu o skandaloznoj deklaraciji Sabora: "Rezolucija o Hrvatima u BiH ima duh Daytona"

Da bismo shvatili dubinu moralnog bankrotstva ove Rezolucije, moramo se vratiti evropskom pravu. Evropski sud za ljudska prava (ECHR) jasno je donio presudu kojom se utvrđuje da je isključivanje građana iz političkog procesa na osnovi njihove (ne)etničke pripadnosti kršenje Protokola br. 1. uz Konvenciju. Moje pravo na političku participaciju pravno je apsolutno. Međutim, umjesto da podrži primjenu evropskog prava i presuda iz Strasboura u susjednoj državi koja teži članstvu u EU, Hrvatski sabor donosi dokument koji tu istu presudu stavlja pod noge.

Udruženi zločinački poduhvat - ponovo

Ono što u hrvatskom političkom vokabularu zvuči kao "zaštita konstitutivnosti", u stvarnosti je zaštita prava političkih elita (poput HDZ-a BiH) da monopoliziraju političku reprezentaciju jedne vjeroispovijesti. Zanimljivo je da se u ovoj "borbi za preživljavanje" nikada nisu čuli glasovi običnih Bosanaca i Hercegovaca katoličke vjeroispovijesti koji žive integrirano u multietničkim sredinama.

Oni se nikada nisu žalili da su ugroženi. Oni ne osjećaju ugroženost od građana poput mene. Oni osjećaju ugroženost od političara koji ih koriste kao statistički i stranački kapital. Istina koju ova Rezolucija pokušava sakriti je sljedeća: jedina ugrožena kategorija u Bosni i Hercegovini danas nisu "Hrvati", već smo mi – građani koji se odbijamo etnički definisati.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

No, najodvratniji dio ove parlamentarne gimnastike leži u retorici nasilja. Izjava da Hrvatska "neće pasivno promatrati preglasavanje" u kontekstu države koja je već jednom bila na strani agresije nije samo politička šuplja retorika; to je latentni ratni govor. U kontekstu devedesetih godina, kada su "prava naroda" služila kao kazaljka za topove, ova vrsta rječnika je direktna prijetnja. Šta u praksi znači "neće pasivno promatrati"?

Da li to znači da će država osuđena za udruženi zločinački poduhvat ponovno reagirati izvan institucija ukoliko demokratski, građanski modeli glasanja ne odgovore njihovim etnokratskim zahtjevima?

Ova prijetnja je usmjerena izravno protiv mene i protiv ustavnog poretka moje države. Ona kaže: ako vi, građani, budete glasali prema svojoj savjesti, a ne prema etničkim ključevima zadanima iz Zagreba, mi ćemo to protumačiti kao napad na naše "pravo" i reagovati ćemo.

Šta se krije iza "hrvatskog pitanja"

Hrvatski sabor je ovom Rezolucijom potvrdio da njegovo razumijevanje demokracije ne obuhvaća pojedinca, već isključivo kolektiv definiran krvlju. Učinivši to, Sabor je službeno postao zaštitnik diskriminacije. Oni guraju "hrvatsko pitanje" u okvire posebnih izbornih jedinica, misleći da grade bedem zaštite, a zapravo grade zidove zatvora u koji zatvaraju vlastite sugrađane u BiH i fizički brišu mene i moja prava s političke karte. Ti isti takozvani "ugroženi Hrvati" čiji se interesi navodno brane, zapravo su oni koji sprečavaju institucionalnu primjenu moje presude iz Strasboura.

Istina koju ova Rezolucija nastoji zatomiti jest da se pravo ne može parcijalizirati. Moje pravo iz Strasboura ne može biti suspendirano zato što nekom političaru u državi koja nosi teret haških presuda smeta moj identitet građanke.

Dok god Hrvatski sabor služi kao zakonodavni branitelj izborne diskriminacije u BiH, dok god prijeti "nepasivnim promatranjem" umjesto poštovanja evropskog prava, on se ne ponaša kao evropski partner, već kao kontinuator starih hegemonističkih politika.

Ja ne tražim da se bilo ko "preglasava", ja tražim da se poštuje moja presuda. Ja tražim pravo da se kandidujem za Predsjedništvo svoje države na istoj osnovi na kojoj bi to mogao učiniti bilo koji drugi građanin.

I svaki dokument, pa i onaj donesen u susjednoj državi s teretom haških presuda, koji to pravo negira, nije ništa drugo do dokument o institucionaliziranoj građanskoj sramoti te države.

*Autorica je poznata građanska aktivistica i apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u poznatom predmetu

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.