Akademik Kukić: Samo bitno snažniji pritisak može biti zalog mirnoj BiH

Ono što se događa zadnjih dana, i unutar Bosne i Hercegovine (BiH) i u odnosu svijeta prema politikama destrukcije u njoj, otvara prostor nadi da bi naša zemlja konačno mogla ući u fazu pozitivnih promjena. Prvi put nakon okončanja rata, počnimo s tim, BiH s prostora bh. entiteta RS za člana državnoga Predsjedništva BiH dobiva kandidata koji ne govori jezikom etničkih i inih podjela i koji državu i njezine građane pretpostavlja parcijalnim interesima – i entiteta i etniciteta.

Piše: Slavo Kukić, za Radiosarajevo.ba

I utoliko ne iznenađuju optužbe na račun Vojina Mijatovića, glavnog „krivca“ za sve to, iz srpskih busija posebice – da svojom kandidaturom pomaže jednoj, a odmaže drugoj grupaciji „boraca“ za srpsku stvar, da je ono što radi imanentno samo najvećim srpskim izdajnicima i sve u tom duhu.

Trending

Donald Trump obećao bizarnu stvar: Tvrdi da će doći u Kongres u odijelu za taekwondo

Da je, međutim, demokratskom svijetu jasno o čemu se ovdje radi pokazuje i nedopuštanje jednom od članova državnoga Predsjedništva, usprkos silnoj mu želji, da sudjeluje na ohridskom i solunskom samitu predsjednika država i vlada. Dodiku je, zapravo, poručeno da u svijetu ozbiljne svjetske politike za njega, s pričom koju razvija – da su RS-u i Srbima u cjelini neprijatelji Amerikanci, Englezi, Francuzi, Nijemci, svi osim Rusije – nema mjesta.

Etničke vođe

Iz svjetskih centara moći, međutim, dolaze i poruke da problem nije samo u Dodiku. U prilog tome svjedoči američka crna lista za predsjednika Federacije BiH (Marinka
Čavare) zbog opstruiranja Daytonskoga sporazuma – u vezi s onemogućavanjem popunjavanja Ustavnog suda Federacije posebice. No, u prilog navedenom svjedoči i američka lekcija SDA-u da njezini ciljevi nisu identični ni američkim, ni cijevima
EU. Jer, pojašnjava se, SDA i njezini prvaci blokiraju istrage protiv korupcije, doprinose disfunkcionalnosti Federacije BiH, preferiraju retoriku podjela nasuprot nastojanjima ka pomirenju – a to s američkom politikom u BiH nema nikakve veze.

Na koncu, definitivno su otklonjeni strahovi da bi plemenske poglavice mogle uskratiti građane za jedno od njihovih temeljnih prava – da biraju i da budu birani.

Središnje izborno povjerenstvo (SIP) je, nakon silnih opstrukcija, ipak dobilo sredstva za provođenje parlamentarnih izbora. To, doduše, nije zasluga onih koji su tražena sredstva trebali i osigurati nego visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta. I njemu treba zahvaliti da je novac osiguran i da će građani početkom listopada imati priliku reći što o vlasti etnošovinističkih ideologija sami misle.

Kad već spominjemo visokog predstavnika, pažnje vrijedan je još jedan detalj – promjena odnosa plemenskih poglavica prema njegovom posezanju za bonskom batinom. Za 12 godina mandata, naime, Valentin Inzko, gotovo da je i nije koristio – zbog izostanka potpore svijeta ili zbog vlastite nesklonosti nametanju rješenja mimo institucija domaće vlasti, svejedno. A kad je na odlasku iz BiH za njom ipak posegnu, u RS-u je izazvao reakciju kakva je nakon rata rijetko upamćena. Tobože, šta se on ima petljati u unutarnje stvari jedne suverene zemlje.

Tako su „borci“ klepnuli ušima

No, ništa nije za sva vremena. U prilog tome svjedoči i korištenje bonskih ovlasti novog visokog predstavnika. U manje od godine dana mandata Schmidt je ladicu u kojoj mu se nalaze otvarao dva puta – jednom poništavajući Zakon o nepokretnoj imovini RS-a, dajući do znanja da jedino država, nikako i njezine administrativne jedinice, može raspolagati državnom imovinom, drugi put namećući odluku o financiranju oktobarskih
izbora. I u jednom i u drugom slučaju je očekivan novi rat s visokim predstavnikom, u vezi s državnom imovinom posebice. No, ratu ni traga ni glasa. Tek reda radi mlake reakcije tipa kako vlasti u RS-a odluke njemačkih „turista“ ni na što ne obvezuju.

Zašto je ovaj detalj važan? Zato što potvrđuje tezu koju godinama ponavljam – da bosanskohercegovački „borci“ za nacionalnu stvar brže-bolje klepnu ušima i na najbenignije signale kako bi ih batina svjetskih centara moći mogla izbaciti iz sedla vlasti. I da, koliko preko noći, postaju kooperativniji i od najkooperativnijih
partnera svijeta u BiH. Uostalom, zašto Dodik danas ne blokira državne institucije? A odlukom o poništavanju Zakona o nepokretnoj imovini RS je imao razloga barem kao i u slučaju Inzkovih dopuna Kaznenog zakona BiH.

Sve navedeno, dakako, promatrati treba tek kao signale mogućih promjena. Ali, to nikako ne znači da će do promjena i doći. Tijekom tridesetak i više godina etnošovinisti su manipulativne tehnike prilagodbe doveli gotovo do savršenstva. Ne isključujem, dakle, ni umotvorine im s kojima se dosad nismo susretali, a kojima bi cilj mogao biti nanovo zavarati i Bruxelles i Washington.

Lider HDZ je, recimo – a sličnih dosjetki ne nedostaje ni „borcima“ za bošnjačku i srpsku stvar – već danas napravio pola posla kako bi uvjerio svijet da politika koju vodi nije njegov hir nego izraz nepodijeljena raspoloženja Hrvata u BiH. U HDZ-u 1990 je, kao jednom od centara mogućeg otpora, a preko kupljenog čelnika te stranke eliminirao sve oponente sluganskog odnosa prema politici koju sam vodi.

Ko muti bh. vodu

Podsjetio bih, nedavno su odlukom Predsjedništva „Devedesetke“ raspuštene sve, i kantonalne i općinske organizacije koje ne prihvaćaju odnos slijepe poslušnosti i odanosti prema politici Dragana Čovića. Raspuštena je čak i općinska organizacija Prozor/Rame, jedina koja u stranci Ljubićeva političkog dvojnika ima prefiks pobjedničke. I jedna od rijetkih koja tu stranku još uvijek održava u životu. Uspije li, drugim riječima, lider HDZ-a sličan udar izvesti i u Hrvatskoj republikanskoj stranci, koja je danas i jedina oporba njegovim kriminalno-koruptivnim političkim marifetlucima, priča o svehrvatskom jedinstvu, koju uporno prodaje svijetu, dodatno će dobiti na uvjerljivosti. Drugačije kazano, koliko god sve ono čemu danas svjedočimo otvaralo prostor nadi, ono nije i dovoljno. Odnosno, za stvarne promjene potrebni su mnogo snažniji poticaji – iz BiH, još više iz centara svjetske moći.

Ne vjerujem, doduše, da takve poticaje treba očekivati od sporazuma poput najnovijega bruxelleskog o principima za osiguranje funkcionalne BiH. Jer, takvih su se sporazuma, oni koji mute bosanskohercegovačku vodu, u prethodnih četvrt stoljeća napotpisivali do mile volje. I nikom ništa. Takvi bi sporazumi, pa i ovaj iz središta EU, morali biti praćeni i drugim mjerama – snažnim sankcijama za njihovo nepoštivanje posebice.

Promjene su moguće

Usput, sankcije bi svijet i inače morao puno intenzivnije koristiti. One koje je Washington prakticirao do sada baš i ne utjeruju strah u kosti. A i one koje bi takav učinak imale bi morao radikalno proširiti – i na plemenske poglavice i njihove jatake u politici, još više na logistiku njihove politike u gospodarstvu.

S druge strane, sankcije američke administracije, koliko god da su radikalne, a nisu, same za sebe nisu i dovoljne. Isti pristup, hoću reći, mora pratiti i Bruxelles. Jer, ako Dodik, Čović i ini uvjeravaju svijet da im sankcije Washingtona ne znače ništa, da
njihovi, ili računi njihovih pobočnika nisu u američkim bankama, u evropskima sigurno jesu. I pritisak Evrope bi im stvorio probleme koji bi ih natjerali na razmišljanje – i na uzmake dakako.

Usput, i Bruxelles i Washington će, kako bi se izazvale promjene u BiH, morati promijeniti ćurak prema politici njezinih susjeda. I neupućenima je naime, kamo li američkoj i administraciji EU, jasno da su i Beograd i Zagreb danas, baš kao početkom devedesetih, remetilački faktor u bosanskohercegovačkoj kući. I bit će puno više no danas ne zaustavi li ih se iz washingtonsko-bruxelleskih ureda.

Na koncu, promjene u BiH, koliko god demokratski svijet bio na njezinoj strani, nisu moguće bez aktivne participacije domaćih političkih aktera, udruženih u front svenarodnog otpora šovinizmu etninacionalističkih ideologija. Je li takav front izgledan?

Trenutačno, bojim se, ne! Partikularni interesi prave razdor čak i među onima koji za sebe tvrde da pripadaju lijevom političkom spektru. A za koliko-toliko značajne društvene promjene oni nisu dovoljni. Ako, pak, minimum konsenzusa između sebe ne mogu postići oni, kako će do njega doći s narodnosnim partijama bez kojih, barem jednog dijela njih, nema ni promjene stanja? 

Naravno, sve je podložno promjenama. Želim vjerovati da su promjene moguće i u strategiji i taktici političkih grupacija izvan triju personifikacija bosanskohercegovačkoga zla. Izvan, dakle, osovine SDA-SNSD-HDZ. I da je moguće dočekati dan kad će pod istim barjakom, kako bi promijenili stanje u vlastitoj zemlji, biti svi – i stranke političke ljevice i druge stranke građanske provenijencije, ali i narodnosne partije koje državu zadovoljnih ljudi pretpostavljaju logici mržnje i podjela. U protivnom, zaludu spremnost svijeta, neće biti dobro.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba