Adnan Čomor: Priča o kurcšlusu na terenu ili - bolan, mi smo do jučer bili Kipar!

Za one koji ne vole duge tekstove, poenta je sumirana u naslovu…

Prije svega, i prije nego što išta napišem na novom komadu virtuelnog papira, čestitke reprezentaciji Kipra na zasluženoj pobjedi protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine na otvaranju kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2016. godine. 

Piše: Adnan Čomor u rubrici "Ja mislim"

Tačno sam vidio nas prije nekoliko godina, kada smo sanjali o plasmanu na neko veliko takmičenje. Ovim putem, želim im sve najbolje u ovim kvalifikacijama i da se konačno i oni negdje plasiraju, nije zato što je Bosna i Hercegovina odigrala katastrofalno, nego zato što su ljudi pružili fantastičan fudbal na Bilinom polju, i taktički savršeno odradili sve dogovore, i nakon dvije godine suše... zabiše nam dva gola. 

Fudbaleri nemaju pozicije na terenu

A sada, krenimo redom, taktički i odmjereno, a u sinoćnjoj igri toga nije bilo: 

Zbog čega Sanjin Prcić nema svoju poziciju na fudbalskom terenu, u reprezentaciji koja je ''jedan od favorita za direktan plasman na EP'', a uredno se nađe u prvih 11?

Je l' to zato što se treba dokazati pred ''objektivnom'' bh. publikom? (Pritom, ovi navodnici od nekoliko riječi prije nisu nipodaštavajući, nego ''virim iz glave'' pojedinim ljudima koji bi se trebali prepoznati na koncu ovih redova.)

Zbog čega Izet Hajrović nema svoju poziciju na terenu, kada uđe da osvježi igru, i kada nam treba gol, u trenucima kada imamo egal, i tražimo pobjedu pored objektivno slabijeg protivnika, koji da imalo bolje ''zna lopte'', imali bismo duplo više golova na kraju u Zenici sinoć?

Je l' to zato što izvodimo eksperimentalni sastav čiju formaciju niko živ ne zna poslagati, iz razloga što smo mi stavili protivnika u drugi plan, i nas prezentirali kao apsolutne favorite – koji će se večeras igrati All Star susreta, i nabiti na startu gol razliku koja će našim medijima biti oslonac za hvalospjeve u narednih nekoliko dana, a budućim protivnicima biti ''razlog za zabrinutost'' kada im BiH bude išla na megdan. 

Pa uz sve to i Tino Sušić pored najboljih namjera zaguši prostor, jer jedino tu može igrati... jer pozicije nema, Lulić također...

Reality check: Volume 2

Gospodo draga, vrijeme je za ono što bi amerikanci rekli ''reality check'', ili po "naški" – susret s realnošću. 

Meni je prvi put žao što sam sebe moram citirati. Doduše, jeste bio u pitanju najdobronamjerniji Facebook status, ali... ''Nije da je Kipar ekipa kakva, ali bez 'Give them nothing - Take from them everything' pristupa, ne pika se nikakva pobjeda. Zvijezda nema, pika se samo 90 minuta. Pa da vidimo u ovim kvalifikacijama od čega ste napravljeni. Zmajevi ili novorođenčad?Selektor ili sretnik. Savez ili obična trošačka institucija. Pa ko skont'o, skont'o.''

Akcenat je na posljednjoj rečenici, i stojim iza nje – jer vjerujem da smo svi gledali utakmicu.

Punih usta ću ovo reći svaki put, budući da se ne sjećam posljednjeg puta kada sam propustio utakmicu reprezentacije, ali – za jednu ozbiljnu ekipu – previše elegije je bilo. 

Šta znači elegija? E to vam je ono kada žalite za prošlim vremenom. Mi, bolan, stalno jednu tugu zapušujemo drugom. Svaka moguća izjava pred kvalifikacije, koje nisu nimalo bitnije od bilo kakve druge utakmice, utapamo drugom tugom?

Elegija, tuga, i ''nije bio ofsajd protiv Nigerije...''

Što ja to govorim? Iz jednog prošlog razloga, zato što nije prošao dan od SP-a, u kojem nisam pročitao žal za Misketom, Spahićem i Ibričićem. Hvala im, veliki su igrači, bili, s akcentom na bili...

Pa onda žal za Salanovićem koji se odlučio za Lihtenštajn i njihov fudbalski pasoš, žal za tim što nisi u Hrasnici na pripremama, nego u zeničkom zdanju, žal što nema jarana, stare raje, i povrh svega izgubiš od ekipe koja je preslika nas...

Kipar realno nikoga nije interesirao, jer smo ga strpali u isti koš s Andorom, Lihtenštajnom, Luksemburgom, Maltom, Maldivima, Sent Kits i Nevisom... dakle mikrofudbalskim silama. 

Najviše me upravo boli to, jer smo i mi bili ta ekipa – koja je počela da mrsi račune velikim evropskim reprezentacijama, pa su i nas dočekivali sa stavom ''šta će oni''...

A i mi smo bili Kipar, ne tako davno...

Nije Danska bila daleko, Portugal puta dva, pa se sjetimo Francuza...

Mi smo bili sve ono što je bio Kipar, a da ne zaboravim činjenicu da je njihov Savez prije nekoliko godina krenuo ulagati u omladinske sastave, čije smo plodove na neki način vidjeli i sinoć? Nimalo naivna ekipa, u svakom slučaju. 

Tim bez taktike, igrači bez pozicija, selektor bez vizije, poništavanje sopstvene igre na terenu, očekivanja velika, a ja sam sinoć gledao tim koji još uvijek pati za ''nije bio ofsajd protiv Nigerije''...

Publika je sinoć vidjela na terenu samo jednog fudbalera, čije se ime skandiralo u više navrata, i to je fudbaler koji nam je priuštio jedina dva uzdaha za 90 minuta, jer su njegovi šutevi bili najkonkretniji.

Nemojte samo da se vraćamo u deja vu ''budućnost''.

Nema utjehe, a ako je tražimo - ta je da je sami start kvalifikacija. Mada i djeca u vrtiću prvo nauče ''dobar početak je pola uspjeha''. Nismo mi još toliko stabilni za ''lako ćemo'', niti smo još uvijek dovoljno sposobni da se sami o sebi brinemo. Možda nas zaboli glava zbog 9. 9. 2014. godine, pa se opet vratimo elegijama ''samo da je ušla ona Bešićeva''. 

Realno, nešto se mora mijenjati. Moja poenta je, nadam se, jasna, a ne odlučujem ja, niti bilo koji od nas ''kauč selektora''. 

Čeznemo mi za željeznom čizmom koja će dovesti stvari u red, a reprezentaciju staviti ispred bilo kog fudbalera. 

A u međuvremenu, ispred kiparske ''Vječne vatre'', slavlje je trajalo duboko u noć...

Pa ko skont'o, skont'o... a valja igrat' protiv Andore, Belgiji smo već dva puta ''nakantali'', a i s Velsom ćemo lako.