Adnan Čomor: Gripozna utakmica u Tamnom Vilajetu

Košarku sam zavolio mnogo kasnije nego fudbal. Kad kažem kasnije, mislim na razmak od dvije, hajmo reći tri godine. A malo mi je godina. Ukupno 24, s tendencijom da doživim 25.

Piše: Adnan Čomor za Radiosarajevo.ba

Od pete godine života, kad sam stajao na svojim nogama, i znao hodati i trčati da se ne sapletem svakih 15 koraka, htio sam biti golman. Valjda to ide tako po sarajevskim mahalama. Nisam bio najdeblji u mahali, ali sam bio najmlađi. A običaj nalaže da si na golu.

Tada, sa svojih pet, šest, sedam godina, htio sam u budućnosti da budem Oliver Kahn. On mi je bio heroj, a tako se i kreirala ljubav prema Bayernu iz Minhena. Bit će da sam vidio velikog Olivera kako skida slobodnjak Krasimiru Balakovu, tadašnjem najboljem fudbaleru Stuttgarta.

''Michael, ti ne možeš igrati ovu utakmicu''

Onda su me roditelji upisali na košarku, 1999. godine. Drugi dan mjeseca novembra. Nakon deset dana sam htio biti Michael Jordan. Nismo li svi to htjeli sredinom i pred kraj devedesetih?

Mislim, postojala su dva idola, Jordan i Ronaldo. Onaj pravi Ronaldo. Najbolja "devetka" koja je ikad igrala "lopte", za ljude koji su voljeli fudbal. I Jordan za one koji su voljeli obruč, malo veću loptu i parket. A prije tog novembra 1999, vratit ću se samo dvije godine unazad - sjećam se toga, ko da je jučer bilo. Svi su pričali o nekoj "bolesnoj" utakmici. Gripa, epidemija, na terenu.

To je po svjetskim medijima dobilo naziv ''flu game''. Vjerujem da niti jednom poznavatelju sporta, košarke pogotovo ne možete pomenuti taj termin, a da ne čujete ''auuuu''.

Za novije čitatelje, neupućene, koji nisu odvojili pet minuta vremena da pogledaju skraćeni snimak te utakmice od nekih pet, malo više minuta priča ide ovako. Navodno, Michael Jordan kao najbolji košarkaš kojeg svijet pamti, otrovan je uoči pete utakmice NBA finala protiv Utah Jazz. Kod egala u seriji, 2:2 je bilo.

''Javljat ću vam kako se osjećam tokom trajanja utakmice''

Pod visokom temperaturom, izašao je na parket, prethodno povraćajući pojedenu večeru, i u uniformi Chicago Bullsa koju je jedva obukao na sebe, ubacio je Jazzerima 38 poena, pridodavši sedam skokova, pet asistencija i odlučujuću trojku kojom su Bullsi odnijeli veliku pobjedu. Taj moment u historiji sporta ostat će zlatnim slovima ispisan, jer je najveći svih vremena savladao sve ovozemaljske zakone sporta, biologije, zdravstva i hemije, te pružio partiju kakvu većina neće ponoviti ni u punoj snazi.
Nije bitan ishod te finalne serije, nego je bitno da društvo Bosne i Hercegovine igra svoj ''flu game'' već godinama. Godinama povraćamo simptome raznih ''gripa'' koje su nas zadesile, i da se ne lažemo, sami smo krivi, a moguće je da su nas i otrovali.

Svoju gripu ležimo od kako smo došli na svoj teren, a Jordan je morao na sred Salt Lake Cityja odigrati jednu od najnezaboravnijih utakmica i uopće momenata u sportu. Imamo mi svi pomalo zajedničko s Jordanom, pogotovo kada je o ''tuđoj avliji'' riječ. Pa znamo da Kolinda Kitarević valja ili ne valja, isto kao i Tomo Nikolić ili Vučić ili Dačić ili Jovanović ili Čanak, Janša Janez ili XY osoba iz političkog okruženja. 

Stručnjaci smo za ta pitanja, svi odreda. Znamo ko je najbolji selektor, koji je budući plan Ahmeda i jarana mu Nedžada, koji je interes SAD-a i velikih sila, i more pitanja koja nas generalno ne trebaju zanimati, ali kad je naša avlija u pitanju, tad smo Jordan iz prve četvrtine te utakmice, kada ni ''more s mola'' nije mogao pogoditi.

Ne kontamo izgleda, da je naš ''flu game'' zašao debelo u posljednju četvrtinu, i da nema nazad. A nemamo Jordana, da pogađa ključne šuteve, kad se utakmica lomi. Bilesi da smo prelomili sami u sebi da nam valja održavati ovaj komad nakarade koji nam je dat bez ikakvih jamaca, žiranata ili nazovite kako hoćete. A kredite uredno otplaćujemo, samo niko ne zna kome.

''Sve je stvar želje, htio sam pobijediti''

Nama će izgleda trebati još koji "produžetak" da shvatimo da sve ima svoj rok trajanja, od namirnica u frižideru (koje su otrovale Jordana) do osoba i kreatora javnog mnijenja, režimskih medija i svih onih koji nas navode da uriniramo niz vjetar. Da ne kažem, pišamo.

Dok vama možda sve ovo izgleda kao priča prepričana hiljadu puta, moja je dužnost da vas podsjetim na "flu game" koji je zakovao Jordana za nebeski svod košarke, i podcrtao zašto je to najveći brend u sportu i dan danas.
Upravo iz tih razloga, mi nećemo imati nikakvog Jordana koji će nas od sigurnog poraza (16 poena zaostatka je bila najveća prednost Jazza, ako me sjećanje služi), odvesti u nezaboravan završetak i minimalnu pobjedu koja će se pamtiti dugo vremena.

Ipak, treba propustiti koju sjednicu vlade zbog ego putovanja na Bliski Istok, ili jesti kifle u zastupničkim klupama zato što je Skupština KS-a svakako lakrdija što je više gledam, ili biti karikatura poslanika, u toj istoj skupštini, vrijeđati novinare, omalovažavati radnike, pljačkati državu neprijavljivanjem radnika i šta ti ja znam više čime...

Tamni Vilajetu, gdje je?

Poenta je, dok svi individualno ne postanemo Jordani, našoj gripi nema kraja. A jednom sam pročitao definiciju savremenosti koja kaže da je suština u izdizdanju iznad svih okvira koji te okružuju i zatvaraju.

A svi hoćemo da smo savremeni. Dičimo se time. I svi smo jednom htjeli biti Michael Jordan. I još nešto zapamtite, mi gubimo mnogo više od 16 razlike, i daleko smo od toga da nam  je 2:2 u seriji. Doduše, država i njeno uređenje nam izgleda ko Jordan poslije sirene (čitaj: ne liči ni na šta, i u potpunom je knock downu), Tamni Vilajet bolje rečeno, pa je to i jedina sličnost koju imamo s njim.

Za kraj, čovjek je ''umro'' na terenu za svoj tim, a nije tražio izgovore za svoju predstavu. Nama u ''opisu posla'' stoji da tražimo izgovore. Ispravite me ako griješim. A vidio sam mnogo Michaela Jordana po Bosni i Hercegovini, u punoj snazi, samo što ih trener drži na klupi. Šanse nemaju.
Pa ko skont'o, skont'o.  

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.