Historijski roman Dubravka Lovrenovića
Radiosarajevo.ba
Historičar Dubravko Lovrenović, nakon niza stručnih knjiga, te djela iz esejistike Povijest est magistra vitae: o vladavini prostora nad vremenom, odlučio se napisati roman.
Roman Sirat-ćuprija Ante Knežević trebao bi predstavljati podsjećanje na fra Antuna Kneževića kojem se ove godine navršilo 120 godina od smrti.
Lovrenović svoju pripovijest zasniva prvenstveno na onom Kneževićevom dijelu života u kojem zagovara integralno bošnjaštvo, međusobnu vjersku toleranciju.
Iako je ideja zanimljiva i povjesničarski relevantna, Lovrenović kao romanopisac ipak nije na onom nivou na kojem ga poznajemo kao naučnika.
Rečenice imaju jačinu do onog trena kad autor pripovijesti Kneževića i njegovih sudrugara ne pretvara u razvučene monologe.
Također Lovrenović ne piše samo o Kneževiću, bar se stiče takav dojam, već ujedno pravi i svoj “obračun” s onima koji njemu lično negiraju pravo da bude Bosanac. Za Lovrenovića kao i Kneževića okupator je okupator, bez obzira na vjeru (Turska, Austro-Ugarska).
A Lovrenović pričajući o Kneževiću više priča o tome da nijedan narod nema ekskluzivno pravo na Bosnu i Hercegovinu. Već da ona pripada onima koji je osjećaju svojom.
Kako je Knežević zamišljao slobodu svoje Bosne?
U ono vrijeme, pod uplivom probuđene narodne svijesti kod Hrvata i kod Srba, jedni i drugi svojatali su Bosnu za sebe ili je barem dijelili. Knežević neće da se Bosna komada. On smatra, za razliku od gotovo svih svojih suvremenika, da Bosna pripada Bosancima ("Bošnjacima", kako ih on zove).
Ona ima povijesnu podlogu da bude samostalna, iako ne i zatvorena prema suradnji i s onima na Zapadu i s onima na Istoku. To se nije sviđalo ni tada a ni kasnije ni Hrvatima ni Srbima. Ipak, Knežević iz tako zamišljene Bosne izvodi - pored svega ostalog - i potrebu međusobne vjerske snošljivosti.
Ako ni za što drugo, valja mu za to odati priznanje. Operacija podjele Bosne njemu je valjda izgledala suviše bolna i opasna i zato u praksi neprihvatljiva; radi toga trebalo je naći način da se živi zajedno.
Ako i žigoše na najoštriji način zločine turske vladavine, on u muslimanima gleda istorodnu braću i računa na zajednički život s njima pa ih tijekom austrijske okupacije uspješno zaštićuje. (Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi).
Knjiga Dubravka Lovrenovića Sirat-ćuprija fra Ante Kneževića je interesantna kao pokušaj da historičar napiše roman. Na romanopisce koji više ili manje uspješno pokušavaju baviti se historijskom problematikom već smo navikli.
Izdavač knjige je Dobra knjiga, Sarajevo.
fena/radiosarajevo.ba
Roman Sirat-ćuprija Ante Knežević trebao bi predstavljati podsjećanje na fra Antuna Kneževića kojem se ove godine navršilo 120 godina od smrti.
Lovrenović svoju pripovijest zasniva prvenstveno na onom Kneževićevom dijelu života u kojem zagovara integralno bošnjaštvo, međusobnu vjersku toleranciju.
Iako je ideja zanimljiva i povjesničarski relevantna, Lovrenović kao romanopisac ipak nije na onom nivou na kojem ga poznajemo kao naučnika.
Rečenice imaju jačinu do onog trena kad autor pripovijesti Kneževića i njegovih sudrugara ne pretvara u razvučene monologe.
Također Lovrenović ne piše samo o Kneževiću, bar se stiče takav dojam, već ujedno pravi i svoj “obračun” s onima koji njemu lično negiraju pravo da bude Bosanac. Za Lovrenovića kao i Kneževića okupator je okupator, bez obzira na vjeru (Turska, Austro-Ugarska).
A Lovrenović pričajući o Kneževiću više priča o tome da nijedan narod nema ekskluzivno pravo na Bosnu i Hercegovinu. Već da ona pripada onima koji je osjećaju svojom.
Kako je Knežević zamišljao slobodu svoje Bosne?
U ono vrijeme, pod uplivom probuđene narodne svijesti kod Hrvata i kod Srba, jedni i drugi svojatali su Bosnu za sebe ili je barem dijelili. Knežević neće da se Bosna komada. On smatra, za razliku od gotovo svih svojih suvremenika, da Bosna pripada Bosancima ("Bošnjacima", kako ih on zove).
Ona ima povijesnu podlogu da bude samostalna, iako ne i zatvorena prema suradnji i s onima na Zapadu i s onima na Istoku. To se nije sviđalo ni tada a ni kasnije ni Hrvatima ni Srbima. Ipak, Knežević iz tako zamišljene Bosne izvodi - pored svega ostalog - i potrebu međusobne vjerske snošljivosti.
Ako ni za što drugo, valja mu za to odati priznanje. Operacija podjele Bosne njemu je valjda izgledala suviše bolna i opasna i zato u praksi neprihvatljiva; radi toga trebalo je naći način da se živi zajedno.
Ako i žigoše na najoštriji način zločine turske vladavine, on u muslimanima gleda istorodnu braću i računa na zajednički život s njima pa ih tijekom austrijske okupacije uspješno zaštićuje. (Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi).
Knjiga Dubravka Lovrenovića Sirat-ćuprija fra Ante Kneževića je interesantna kao pokušaj da historičar napiše roman. Na romanopisce koji više ili manje uspješno pokušavaju baviti se historijskom problematikom već smo navikli.
Izdavač knjige je Dobra knjiga, Sarajevo.
fena/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najnovije
