Zbog čega najviše žalimo na samrti

Bronnie Ware je australijska medicinska sestra koja je provela nekoliko godina brinući se o pacijentima u zadnjim mjesecima njihovog života, snimavši njihove izjave na samrti koje je potom objavila u knjizi The Top Five Regrets of the Dying.

Evo liste:

1. Volio/la bih da sam imao/la hrabrosti živjeti život onako kako sam ja htio/htjela, a ne onako kako su to drugi očekivali od mene

U pitanju je najčešća izjava na smrtnoj postelji. Kada ljudi shvate da je njihov život pri kraju, te dobiju jasniju sliku svega pogledavši unazad, shvate koliko snova je ostalo neostvareno. Većina ljudi nije ispunila ni polovinu svojih želja, te su morali umrijeti sa znanjem da se to desilo usljed odluka koje (ni)su donijeli.''Zdravlje je sloboda – to shvatimo tek kada ga izgubimo'', kaže Ware.

2. Da bar nisam radio/la toliko mnogo!

''Radi se o riječima koje sam čula od skoro svakog muškog pacijenta o kojem sam se brinula. Propustili su odrastanje vlastite djece, kao i vrijeme koje su trebali provesti sa svojim partnerima.''

Žene također žale zbog previše vremena posvećenog poslu, uglavnom one posvećene karijeri, mada su uglavnom muškarci ti koji pate jer su čitav život proveli na pokretnoj traci u želji za poslovnim uspjehom.

3. Da sam bar imao/la hrabrosti da iskažem osjećaje

U cilju očuvanja 'mira u kući' i dobrog osnosa sa drugima, dosta ljudi potiskuje svoje prave emocije. Kao rezultat, nađu se u mediokritetskoj egzistenciji daleko od onoga što su htjeli da postanu. 

4. Volio/la bih da sam se više posvetio/la prijateljima

Vrlo često nismo svjesni značaja prijateljskih odnosa sve dok se smrt ne približi; mnogi postanu toliko zaokupljeni vlastitim brigama i aktivnostima da dopuste da stara prijateljstva izblijede vremenom. 

''Toliko žaljenja je bilo posvećeno starim prijateljstvima… zašto ljudima koje smo voljeli nismo posvetili više vremena?'', piše Ware.

5. Da sam si bar dopustio/la da budem sretniji/a…

Čitav život zaglavljeni u starim paternima ponašanja i navika, dosta ljudi tek na samrti shvati da je sreća stvar izbora. Osjećaj udobnosti koji nam pruža status quo stanje na kraju preuzima naše emocije i način razmišljanja, pa tako i samog životnog stila. Strah od promjene čini da se pretvaramo da  smo nešto što nismo, skrivajući iznutra potrebu da se iskreno i djetinje smijemo životu i svim njegovim radostima.