Sportski potez godine: Djeca svojom idejom rasplakala planetu

Tekst bez interevencija preuzimamo sa Manjine.ba, portala za sve manjinske i deprivilegirane skupine

Djeci sa teškoćama u razvoju nije lako. Možda zbog sebičnosti drugih, možda zbog nezainteresovanosti, a možda zbog sve bržeg načina života u kojem nemamo vremena za tuđe probleme. U takvom društvu sve je manje svijetlih primjera, a još manje je takvih primjera u kojima lekcije iz ljudskosti djeca drže odraslima.

Ideja da se razlike među mališanima sa i bez teškoća u razvoju brišu kroz zajedničku igru i učenje je divna sama po sebi, ali problematična sa druge strane, u praksi, najviše u onim ustanovama u kojima nema dovoljno prosvjetnih radnika, ili u kojima manjka profesionalne edukacije u polju rada sa djecom sa teškoćama.

Pitanjem ‘kako stići na sve strane, uljepšati život djetetu sa teškoćama u razvoju, a razviti talente i drugih’ treba da se bavi država i njen obrazovni sistem. Problem sa kojim mi, kao društvo, treba da se uhvatimo u koštac je - bezdušnost. Jer, treba naučiti da ne okrećemo glavu od komšije, prijatelja, poznanika, na kraju krajeva, stranca na ulici ukoliko on ili ona imaju neki problem.

Ipak, primjeri ljudskosti postoje i svaki put  nam vrate vjeru u čovječanstvo. Takva jedna priča dolazi i iz Sjedinjenih Američkih Država, iz države Michigan.

Naime, u mičigenskoj školi Olivet, osmaci u svom odjeljenju imaju i jedno dijete sa teškoćama u razvoju. Zove se Keith Orr i ima teškoća sa učenjem i teškoća sa ponašanjem.Njegovi vršnjaci ga uprskos tome nisu odbacili. Štaviše, sakrivši od svojih trenera sopstvenu namjeru, izveli su najbolji sportski potez godine, piše Blic.rs.

Kako to biva u Americi, američki fudbal je glavni sport, pa i u školi Olivet. Na jednoj od utakmica, saigrači malog Keitha šokirali su publiku kada su, umjesto da postignu tačdaun, zaustavili akciju na metar od linije koja označava da su poentirali. U tu, ‘endzonu’ nisu htjeli da uđu tog dana tek tako.

Zaustavili su svoju akciju baš tu - da bi u narednoj, bez da su ikome najavili šta će uraditi, uveli Keitha u igru i to mimo znanja trenera. I, baš tom dječaku, koji je prisustvovao svim treninzima, ali zbog svoje krhkosti i stanja svjesti nije nikada mogao ni da sanja da će igrati, omogućili da ostvari san: zakrilili su ga, sa svih strana, a onda na signal krenuli svi naprijed, probivši redove rivala i omogućivši Keithu da utrči u endzonu. Postigao je tačdaun u akciji za sva vremena. 

Šokirali su trenere. Svoje roditelje. A rasplakali planetu.

 „Znate... On nikada nije bio kul, nikada nije bio popularan... A eto, baš on, takav, praktično neko ko je bio - niko, uspio je da svima uljepša dan", rekao je Justice Miller, Keithov saigrač, priznavši kroz suze da on sam nije došao na tu ideju, ali da ju je prihvatio kada su mu drugovi predložili takvu akciju:

 „Iskreno, meni ranije nije padalo na pamet da od Keitha napravim heroja. Jednostavno, bio sam kao mnogi drugi, htio sam da je meni lijepo, i nekim mojim bliskim prijateljima. Ali, ova akcija je od mene stvorila čovjeka - koji želi svima dobro".

Pogledajte video. Za dobra djela uvijek ima vremena.