Prve klimatske izbjeglice

Naš planet postaje sve topliji. Prosječna temperatura povisila se za jedan celzijev stepen od početka 20. stoljeća, rastući sve brže u posljednjim desetljećima. Naučnici vjeruju da je trend globalnog zatopljavanja odgovoran za sve gore suše, poplave i oluje širom zemaljske kugle, kao i za rast razina okeana. Teške posljedice klimatskih promjena na Zemlji tema su tri nova dokumentarna filma, dijelom finansirana od strane Pulitzerova centra za izvještavanje o krizama. Ti nas filmovi odvode u prve linije klimatskih promjena na Papui Novoj Gvineji, u Istočnoj Africi, te u Bangladešu.

Film Sun Come Up je priča o otočju Carteret, uz Papuu Novu Gvineju, gdje, kako kaže filmska autorica Jennifer Redfearn, otočani nemaju drugog izbora nego da se presele na neko područje više nadmorske visine: "Zabilježili smo neka od uništavanja koja nastaju od rastuće razine mora, sve češćih oluja praćenih devastirajućim plimskim valovima, od nedostatka izvora pitke vode, te kontaminacije ranije plodnog tla slanom morskom vodom."

"Dok sam odrastala, ovo je bio vrlo sretan otok; more tada nije bilo tako okrutno kao što je danas", kaže Ursula Rakova, čije će rodno mjesto do 2015. biti pod vodom. Ona je sada na čelu napora za preseljenje tri hiljade ljudi. Film je prati u potrazi za novim mjestom gdje će ti ljudi živjeti, bilježeći usput žalovanja starijih stanovnika, poput Johna Sailika.

"Kad sam bio dječak, najdraže mi je bilo loviti ribu kopljem na valu. Jako će mi nedostajati taj vrlo specijalni događaj, nedostajat će mi sreća ovog otoka. Noću će mi nedostajati zvuk valova na obali … više ih neću čuti," kaže Sailik.

Film Sun Come Up debitirao je festivalu dokumentarnog filma u Durhamu, u Sjevernoj Carolini. Redfearn kaže da su stanovnici otočja Carteret među prvim klimatskim izbjeglicama u svijetu. Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje da će broj ljudi raseljenih zbog povišenja razina oceana porasti na 200 miliona do 2050. godine.

Redfearn se nada da će njen film pomoći u širenju saznanja o toj tragediji, što bi moglo izmijeniti sadašnji trend: "Želim da ljudi izađu iz kina svjesni toga što znači kad se mora naći nova domovina. Želim da gledatelji budu potreseni, gnjevni, žalosni, frustrirani … iz tog gnjeva i žalosti možda će se roditi neka akcija."

Film Water Wars izbliza zagleda u manjak vode u južnoj Etiopiji i sušu koja je tamošnje farme ostavila bez ikakvog navodnjavanja. Pastiri su prisiljeni tjerati stoku na velike udaljenosti do prve vode. Susjedi se nadmeću za iste oskudne resurse, kaže Jon Sawyer, direktor Pulitzerovog centra za izvještavanje o krizama, skupine koja je i donijela ovaj film na festival ekoloških dokumentarnih filmova u Washingtonu. Pastoralni je život, kaže Sawyer, prva žrtva globalnih klimatskih promjena.

Treći film, Easy Like Water, prikazuje krizu s vodom u Bangladešu. Ova azijska zemlja sa 150 miliona stanovnika, smještena na obali Bengalskog zaljeva suočena je s rastućim intenzitetom poplava i oluja, koje često potpuno onemogućuju normalnu svakodnevicu života.

Arhitekt Mohammed Rezwan na to je odgovorio flotom školskih brodova, koji koriste energiju sunca i povezani su sa internetom. Njegov moto je: "Vjerujem da, ako djeca ne mogu doći do škole, onda škola treba doći do djece."

Poplavljeni putevi često mjesecima onemogućavaju pristup školama u Bangladešu. Solarni brodići ne samo da pružaju kontinuitet u obrazovanju, nego često odgovaraju i na druge potrebe stanovnika: tu su ploveće biblioteke, ploveće ambulante, pa i ploveći vrtovi. Rezwan ima viziju čitavih zajednica koje žive plutajući na vodi.

Dijelovi ovih dokumentarnih filmova mogu se vidjeti na web stranici Pulitzerova centra.