Kako položiti ispit bez učenja

Radiosarajevo.ba
Kako položiti ispit bez učenja

Piše: Melina Borčak za portal Novinar.me

Priznaj! I ti koristiš metodu slona, parazitiranje štrebera, ključne riječi i sve ostalo što možeš, pokušavajući položiti. Da, ti što buljiš u ekran iako vjerovatno imaš boljeg posla. Dolazi vrijeme ispita, vrijeme očajnog prebacivanja na TV-u, u nadi da ćeš pronaći izgovor da ne učiš. Oni rijetki trenuci kada bismo radije prali suđe nego čitali, ali ipak ne radimo nijedno. I nakon što smo tako dugo izbjegavali učenje, nema smisla ni odustati dan ranije i nabaviti knjigu. Čuvamo prirodu, koristimo skripte. Mislim, bezobrazluk je potrošiti onoliko papira na pametovanje nekog rasističnog Britanca koji je živio u vrijeme Osmanskog carstva. I njega trebam analizirati? Neću! Nego ću doći na ispit i prepisati od Emine. I ne samo da ću prepisati, imam i mnogo metoda filozofiranja koje će u glavi profesora stvoriti privid da nešto znam. U nastavku sam nabrojala favorite:

Fizičko sprečavanje asistentice da pristupi mjestu zločina
. Svi znamo taj osjećaj – taman neofirno namjestiš skriptu i pronađeš onu ogromnu podjelu za koju si prije 15 minuta tvrdila da neće biti na ispitu, kad asistentica dođe i stane baš pored tebe. Kroz još 15 minuta ćeš se žaliti kolegama da je „pola ispita stajala iza mene, nisam ništa mogla prepisati!“ Da ne bi više dolazilo do ovakvih neugodnosti, potrebno je fizički spriječiti svaki pokušaj približavanja neprijatelja „mjestu zločina.“ Prvo što treba uraditi nakon zauzimanja startne pozicije je primaći klupe zidu, tako da se ne može probiti na bočnom frontu. Sa druge strane je već živi štit studenata koji bi, po mogućnosti, trebali biti visoki, debeli ili sumnjivi. Na mom fakultetu ispred prvog reda postoje i bočno postavljene klupe koje uvijek približim prvom redu, te tako spriječim asistente, asistentice, profesorice, profesore i plaćenike nepoznatog porijekla da prođu do mog mjesta i otkriju malverzacije.

Izmišljanje statistika
„Istraživanje renomiranog njemačkog sedmičnika 'Spiegel/Stern/Focus/Der Izmischljeni Tschasopis' pokazalo je da 78% roditelja smatra nasilje u medijima štetnim za njihovu djecu, ali samo 12% roditelja ograničava ili zabranjuje djeci pristup takvim sadržajima.“ Nadam se da ovo neće pročitati osoba koja mi je pregledala ispit iz Uređivanja.

Parafraziranje autora – Mašta može svašta, pa zamislimo da smo pročitali obaveznu literaturu. Šta bi se desilo? Vjerovatno bismo stalno parafrazirali autore tih djela. Ako idemo linijom manjeg otpora i veće zabave, jednostavno ih možemo parafrazirati bez čitanja. Svi znamo filozofirati o nekom pitanju, a znamo i da neki profesori to ne priznaju kao validan odgovor. Zbog toga presipanje iz šupljeg u prazno mora dobiti na težini. Kako? Tako što prije filozofiranja napišemo da je to rekao Chomsky u svom djelu „Bilo koje kojeg se mogu sjetiti u tom trenutku“. Samo je važno ne napisati nešto što uopšte ne liči na tog autora/autorku. „Prema riječima Howarda Zinna, bla bla...“ je mnogo uvjerljivije nego „bla bla“ samo po sebi. Profesorica će misliti da ste zaista pročitali, pa će vaše pametovanje postati naučeni podatak relevantan za teoriju koju predmet obrađuje. WIN!

Metoda slona
– studentica druge godine Fakulteta za saobraćaj i komunikacije, rekla nam je da tokom izvlačenja najčešće koristi tzv. Metodu slona, koja podrazumijeva „pisanje o svemu osim o onome što trebaš, ali tako da se fol i dotakneš te teme. Na primjer, pita me nešto za multimodalni transport, ja napišem: 'Multimodalni transport, za razliku od intermodalnog transporta koji...' i onda filozofiram o svim vrstama transporta osim o onoj o kojoj trebam.“ Pritom je veoma važno započeti odgovor pojmom na koji se odnosi pitanje, implicirajući da se o tome i radi u odgovoru.

Trijumfalizam pretenciozne pseudoscientifičke terminologije – Uz prethodno deskribirane posibilitete, de facto se mogu utilizirati i adicionalne. Abjudiciranjem kauzaliteta omnipervazivne konfundacije, moguće je transcendirati ga, te obfuskacijom absurdne esencije reminiscirati na personalnu elokvenciju i abondanciju. Perpetuiranje redundantnosti konsolidira nonrekogniciju, intelektualnom indifirentnošću kondicionirane, frazeolološko-terminološke abominacije koju koristimo da profesor ne bi skontao da pojma nemamo šta nas uopšte pita. Naravno, sve to prema Foucaultu ili Žižeku.

Prisluškivanje štrebera ispred amfiteatra – Dok vrijedni i odgovorni ljudi ponavljaju, te tako učvršćuju znanje koje su stekli napornim i poštenim radom, intelektualne pijavice na samo dva koraka udaljenosti parazitiraju. Neposredno pred ispit, logično je da će oni koji znaju o čemu se uopšte radi u predmetu ponavljati samo najvažnije. Budite spremni da čujete mnogo stvari za koje niste ni znali da postoje i neka vas to ne obeshrabri. Važno je zapamtiti ključne pojmove koji se često ponavljaju i ubacivati ih u skoro svaki odgovor.

Strateško ubacivanje ključnih riječi – Prvo što treba uraditi prije ispita je prelistati skriptu i vidjeti koji pojmovi se najčešće koriste. Kada počnemo pisati stvari koje „znamo iz života“, moramo paziti na to da ih upakujemo u skladu sa predmetom. Primjera radi, lik koji sjedi ispred TV-a sa kesom čipsa i poluzatvorenim očima je recipijent. To što on svake srijede ravnodušno gleda dnevnik, ne vjerujući pola onoga što čuje, a zatim gleda polu – dosadan film, je manifestacija prezasićenosti produktima informaciono – komunikacionog sistema. Otprilike.

Naglašavanje onog malo jada što zaista znate – Ako se nekim čudom desi da vam je nešto ostalo u glavi od onog jednog predavanja na kojem ste bili greškom, to treba naglasiti žešće nego što Španci naglašavaju „r“ u „perro“. Naravno, neofirno. Najbolji način je prividna štamparska greška, zbog koje podebljate i naglasite neki važan pojam koji bi mogao stvoriti utisak da ste naučili. Najbolje je podebljati ključne riječi, imena autora ili numeričke podatke.

Zbunjivanje profesora – Iako je većina ovih metoda najbolje primjenjiva na društvenim fakultetima, postoje dobre strategije i za preživljavanje na mjestima gdje se od studenata zahtijeva konkretno znanje. Na primjer, za studente matematike vrlo je teško prepisati čitavo rješenje zadatka. Prepisivanje tolike količine podataka je rizično, oduzima mnogo vremena i ostavlja prostora za greške. Zbog toga se za matematiku, fiziku i slično preporučuje kombinacija minimalizma i pretjerivanja. Prepišite samo rezultat, i eventualno prva dva-tri reda zadatka, a ostatak prostora išvrljajte tako gusto, neuredno i zbunjujuće da profesor neće moći pregledati. Naravno, rezultat debelo naglasite i uokvirite sa svih strana. Tako se stvara utisak da ste zaista uradili zadatak, ali zbog nedostatka vremena i prostora ste morali sve stisnuti na nečitljiv način. Sve što profesorske oči vide je djelo neurednog genija. Ako je funkcionisalo u Prvoj gimnaziji, može proći i kod samog Sotone.

Pošla sam na ispit da isprobam sve ove metode i pred ulazom na fakultet srela svoju nekadašnju profesoricu engleskog, Amaliju Fabris. Profesorica Amalija je zastupnica jako raširenog stava da „izvlačenje i prepisivanje nisu istinsko pomaganje“, jer očito nikada nije imala Metodologiju. Rekla je i ovo: „Ljudi su lijeni ne samo kada ništa ne rade, nego i kada ne rade onoliko koliko bi mogli.“ Pitala sam je šta misli o svemu ovome i odgovorila je da „profesori mogu tolerirati neke sitne prekršaje, ali postoji određena granica u ljenosti i izvlačenju. Kada se ta granica pređe, takvo ponašanje prelazi u bezobrazluk.“ Prema tome, ako ste lijeni, ne morate biti i bezobrazni. Ali, ne morate ni imati loše ocjene, samo se potrudite da ne pređete granicu.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije