Kako pobijediti tremu pred ispit?

Kada se nađemo u situaciji u kojoj nas procjenjuju, testiraju – prirodno je da osjećamo blagu uznemirenost.

Studenti je zovu trema/nervoza, psiholozi ispitna anksioznost, ali radi se o istom osjećaju intenzivnog straha ili panike prije, tokom ili čak poslije ispitne situacije.

Piše: Tihana Majstorović, psihoterapeutkinja, za Radiosarajevo.ba

Izlazeći na ispit trebamo izvesti određenu akciju, pokazati znanje, pa se naše tijelo i um pripremaju „na akciju“ – tijelo je budnije, mozak „brže radi“ i motivirani smo. Takav nivo anksioznosti je koristan i očekivan.

Međutim, ako nas strah počinje blokirati, tjelesne reakcije postaju izrazito neprijatne, a u glavi se roje panične misli o tome da će se nešto strašno desiti – tu se onda radi o visokom nivou anksioznosti, koji loše utiče na rezultat ispita, ali i na zdravlje.

Kako anksioznost djeluje na više polja, možemo se sa njom i boriti na više polja:

1. Tijelo:
a. Simptomi: ubrzano disanje, znojenje, lupanje srca, izbjegavanje jela/prejedanje, nespavanje, slabost;
b. Strategije: briga o sebi, zadržavanje normalnog ritma spavanja i jela, posebno noć prije ispita, tehnike relaksacionog disanja (proguglajte!), izbjegavanje hemije (kafa, energetska pića podižu nivo pobuđenosti našeg tijela).

2. Emocije:
a. Simptomi: dominantno strah, ali i panika, tuga, nervoza i ljutnja.
b. Strategije: prije sezone ispita razumjeti prirodu emocija (strah se javlja da nas upozori da smo u opasnosti, da smo ugroženi; tuga zbog osjećaja da smo nešto vrijedno izgubili) i pokušati shvatiti zašto taj ispit ima vrijednost za nas, da li smo zbilja u opasnosti izlazeći na njega, šta ćemo tačno izgubiti ako ne položimo, šta je najstrašnije što se može desiti iz svega toga i da li je podnošljivo. Za vrijeme samog ispita, međutim, ne baviti se mnogo emocijama, jer se često student prepadne samog straha – usmjeriti se na zadatak i intelektualni izazov pred nama.

3. Misli:
a. Simptomi: haotične misli ili otupljenost, negativne misli, kognitivne greške poput predviđanja budućnosti („Ovaj ću garant pasti...“) ili katastrofiranja („Ako sad padnem, odustaću od faksa“).
b. Strategije: Vježbajte prepoznavanje i zaustavljanje ovakvih misli, te njihovo „reprogramiranje“ – zamijenite ih ohrabrujućim porukama. Proguglajte o kognitivnom restruktuiranju. Misli izazivaju emocije, a na misli je lakše uticati. Vježbajte to.

4. Ponašanje:
a. Simptomi: Psihomotorni nemir, ponavljajući i besmisleni pokreti, zamuckivanje, teško izražavanje ili pretjerana priča, teško fokusiranje, rasijanost;
b. Strategije: Nađite aktivnost, sliku ili pokret koji vas smiruje, isključite se od paničarenja grupe kolega sa kojom čekate ispit, ostanite fokusirani samo na izvedbu i zadatak pred vama. Ne kažnjavajte, ne osuđujte sebe unaprijed ako mislite da niste dovoljno učili.

I još nešto – zapamtite da je anksioznost rezultat našeg nerealnog pokušaja da držimo stvari pod kontrolom, da iskontrolišemo neizvjesnu budućnost, da trudom kupimo svoj uspjeh na vrlo teškom BiH tržištu rada. Današnji roditelji su već prije upisa u školu, a posebno sa približavanjem diplome u (razumljivoj) panici za budućnost djece i pa su i djeca sve anskioznija.

Nekada je dobro utišati te roditeljske glasove u našim glavama i znati da je važno dati sve od sebe, ali da od tog ispita – ni desetke, ni pada – ne zavisi naša budućnost. Nju ne možemo kontrolisati i to može biti zastrašujuće, ali i oslobađajuće. Ispit je vezan samo za sadašnjost. A u sadašnjosti – vrijeme je za učenje!