Kada je prekasno za studiranje?

Do prije dvadesetak godina bilo je nezamislivo, dok je danas najnormalnija stvar da tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci upisuju fakultete. Izgleda da nikada nije kasno za indeks, a najmanje sada.

U vremenu kada čovjek u zapadnoj Evropi promjeni prosječno tri ili četiri posla, ulazi eventualno u brak u kasnim tridestima, najnormalnije je da se i fakulteti upisuju u dobi koja je nekada bila totalni tabu za indeks. Veliki je broj univerziteta koji imaju najmanje 30 posto starijih studenata na dodiplomskim programima.

Osim ako se ne radi o viskospecijaliziranim programima poput medicine ili biohemije, fenomen sve većeg broja starijih dodiplomaca govori o potpuno izmjenjenoj struktruri životnog curriculuma. Sve je manje na snazi shema škola – fakultet - posao u struci, pravolinijsko građenje karijere se odigrava samo u uskostručnim disciplinama, a za sve ostale tu je ideja studiranja kao neobaveznog prikupljanja znanja koje može ili ne mora koristiti.

Stvar je u tome da u urbanim sredinama našeg regiona postoji veliki broj ljudi koji su oduvijek htjeli studirati, ali ih je život odveo u drugom smjeru i prisilio da se zaposle. Sada, kada su koliko-toliko situirani, sretno razvedeni i mladenački znatiželjni, ima li bolje opcije nego upisati neku književnost, psihologiju, francuski ili bilo šta drugo?  Postoji, naravno, mogućnost traume da ćete sjediti u učionici sa trideset kolega mlađih deset ili više godina, iako ni to nije baš sigurno. Puno je veća mogućnost da će sa vama u klupi sjediti neko vaše dobi.

Iako bolonjska reforma univerziteta pokušava od akademskog života napraviti inkubator za tržišno iskoristivi ljudski potencijal, možda još jedino stariji studenti koji usput rade vraćaju ideji studiranja njenu auru stavljajući naglasak na užitak samog sticanja znanja, bez opterećenja oko mogućeg radnog mjesta po primanju diplome.

Naravno, ne radi se samo o pametnom načinu korištenja slobodnog vremena. Neki se odlučuju na novu profesionalnu orijentaciju, a neki bi samo htjeli 'papir' i veću platu. Sa produženom prosječnom radnom aktivnošću i općenito dužim životom, nema ništa sporno u tome da neko u četrdesetim završi psihologiju i otvori privatnu praksu nakon što je 15 godina radio kao autolimar.

Svjetske statistike samo reflektiraju ovo o čemu pričamo. Prosječna dob studenta raste iz godine u godinu. Na Harvardu je prosjek 27 godina, dok je na univerzitetu u Phoenixu ta brojka nevjerovatnih 36. O postdiplomskom da se ne priča.

Doduše, pripazite malo sa entuzijastičnim nagovaranjem roditelja da i oni upišu fakultet. U posljednje vrijeme česti su slučajevi da se roditelj i dijete nađu u istoj učionici.