Tako je govorio Tito: Žene - ne samo u kuhinji, već i da pušku nose i vladaju

Uoči 8. marta 1980. godine u jugoslovenskim medijima objavljeni su zanimljivi statistički podaci o Jugoslovenkama iz 1978. godine.

Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito govorio je da žene ne samo da trebaju biti u kuhinji, već vladati.

Tekst iz Kekeca prenio je Yugopapir, a mi ga prenosimo u cjelosti:

Evo za neki dan prodavnice cvijeća i suvenira počet će da rade bolje nego ikada, jer - zna se - bliži se 8. mart - Dan žena! Iako su tog dana svi muškarci posebno predusretljivi i zaista iskreni u priznavanju tog (možda jedinog) pravog Dana žena, ne znaju svi da se praznik 8. mart slavi još od 1910. godine. Tog dana je prije tačno 68 godina, u glavnom gradu Danske Copenhagenu održana Druga međunarodna socijalistička konferencija žena... 

Žene iz svih krajeva svijeta podigle su svoj glas protiv nejednakosti i tražile su svoja prava slobodnih ljudi. 

Do tada u mnogim zemljama ženama nije dato pravo glasa, pravo rada i bile su u nejednakom položaju u odnosu na muškarce... Jedna od značajnih odluka Konferencije u Copenhagenu, na kojoj je glavnu i najoštriju riječ vodila Clara Zetkin, bila je da se taj dan - 8. mart - među naprednim ženama ubuduće slavi kao Dan žena. 

Vraćajući se u historiju naići ćemo na podatak da je te iste godine 1910. - "Žensko radničko društvo" održalo svoj zbor (na kome je govorio i Dimitrije Tucović), podižući glas za prava naših žena i za slobodu njihovog rada i stvaralaštva. Zato se ovaj Zbor i ova godina bilježe kao značajni događaji u naprednom pokretu žena, djevojaka i majki sa teritorije Jugoslavije.

Ipak, uoči velikog praznika naših drugarica, ne zaboravimo i ovih nekoliko podataka: 100.000 žena borilo se u redovima narodnooslobodilačke vojske... 

Spomenice boraca od 1941. godine danas nosi 1.900 žena... 

Preko 25.000 žena poginulo je u NOB-u, a preko 40.000 majki, djevojaka i djevojčica bilo je ranjeno u borbama za oslobođenje Jugoslavije. 

Poslije rata, 63 žene su proglašene za Narodne heroje, a okupator je u koncentracione logore odveo čak 280.000 naših drugarica. 

I tako, tek oslobođenjem zemlje, naše žene su ostvarile svoje ideale za koje su počele da se bore još 1910. godine. One su dobile sva politička, građanska i ljudska prava. One samoupravljaju. One su delegati. One su nezamjenljvi radnici u fabrikama i u radnim kolektivima. One su naše majke koje svi poštujemo i svi cijenimo... 

U Jugoslovenskoj privredi zaposleno je 1.700.000 žena, a na visokim ili višim školama studira (u ovom trenutku) preko 160.000 studenata "ženskog pola". 

To su djevojke, ili žene koje će u budućnosti doprinijeti novim znanjima, jer na osnovu današnjih statističkih podataka doznajemo da među zaposlenim ženama (a znamo da ih ima 1.700.000) njih preko 200.000 imaju završenu neku visoku ili višu školu, među radnicama njih 250.000 ima visokokvalifikovanu ili kvalifikovanu spremu, a preko 400.000 zaposlenih drugarica imaju diplome srednjeg stručnog obrazovanja. 

U Saveznoj skupštini - 13.6 posto je žena, a u republičkim skupštinama ima ih nešto više - 16 posto! 

Pa ipak, žene u današnjem našem društvu imaju znatno više posla nego muškarci. Istini za volju - tome su baš sami muškarci krivi jer izvjesne poslove "proglašavaju" isključivo "ženskim poslovima". Tako većina naših žena, koje su inače sasvim ravnopravne - neravnopravno mnogo rade, stub su porodica, domaćice su, i iznad svega one (u većini slučajeva) same odgajaju i vaspitavaju svoju djecu. Tako - osim svog redovnog posla u radnim kolektivima, žene tokom dana nastavljaju da rade u domu... 

Jedna statistika izračunala je da jedna žena, u četvoročlanoj porodici, tokom jedne godine, najmanje uradi još ovo: Opere oko 3.220 tanjira, 1.870 čaša, 1.710 šolja i šoljica za crnu kafu, oko 2.000 šerpi, lonaca i plehova, ispegla oko 4.160 komada veša i počisti oko 23.000 kvadratnih metara stana... 

Naravno ovo nije sav posao žene domaćice, ali se iz ovoliko malo podataka može vidjeti vrednoća i trud naših drugarica, sestri, majki, žena... 

I upravo kada o ovome razmišljamo onda postajemo svjesni da je pomoć muškarca - ženama, svakako jedan izraz ravnopravnosti, poštovanja i cijenjenja mnogih poslova koji se ni po čemu ne mogu nazvati "samo ženski". 

I zaista - kada dobro razmislimo - žene su se u cijelom svijetu afirmisale kao svestrane radnice, umjetnici, naučni radnici, političari.

Prelistamo li historiju pronaći ćemo na njenim stranicama mnogo žena čiji su naučni radovi dobijali čak i Nobelovu nagradu (Marie Curie)... I u nas i u svijetu žene - umjetnice dobile su dostojno mjesto. One priređuju koncerte, likovne izložbe, baletske predstave... One pišu i objavljuju knjige, a njihova djela su "bestseleri" (najčitanija). Na svjetskoj političkoj sceni mnoge žene su stekle ugled kao političari, mislioci i filozofi. 

Kao radnice - žene postižu uspjehe koje ne mogu dostići ni pripadnici takozvanog "jačeg pola"...

Najzad - ima takvih poslova koji se mogu povjeriti samo ženama - radnicama, jer ih muškarci ne bi mogli tako dobro i precizno obavljati. 

Ako je riječ o mladima, onda valja reći da su oni nosioci napretka u društvu. Danas u razredima jedni pored drugih sjede i djevojčice i dječaci, a nekada su razredi bili podijeljeni na "muška" i "ženska" odjeljenja. Na osnovu jedne naše ankete, ustanovili smo da je u jugoslovenskim osnovnim školama daleko veći broj djevojčica izabrano za predsjednike razrednih zajednica. 

Naši dječaci - za razliku od starijih koji u sebi nose ostatke zastarjelih shvatanja - više ne prave razlike između polova.. Nekada je bilo "sramno" pomoći baki, majci, ili sestri u pranju sudova, čišćenju kuće, kuhanju, peglanju... Danas se tim poslovima ravnopravno bave i muškarci i žene.

Žene su danas kapetani duge plovidbe, atomski stručnjaci, vozači traktora, ili autobusa... Da li da više govorimo o tome? 

Na svim muškarcima je da Dan žena ne slave samo jedan dan. Ako smo ravnopravni, a jesmo, i žene i muškarci, podijelit će sve svoje poslove na podjednake dijelove.  

(Kekec, 1978)

 Tito: Ponosan što stojim na čelu Armije u kojoj ima ogroman broj žena

"Ja se ponosim što stojim na čelu Armije u kojoj ima ogroman broj žena... Žene Jugoslavije, koje su u ovoj borbi sa takvim samopregorom dale takve žrtve, one što tako uporno stoje u prvim redovima NOB-a, imaju pravo da ovde danas, jedanput zauvek, utvrde jednu činjenicu: da ova borba mora doneti ploda i za žene naroda Jugoslavije, da nikada više niko neće moći istrgnuti te skupo plaćene plodove iz njihovih ruku", rekao je Tito 1942. na Zemaljskoj konferenciji Antifašističkog fronta žena Jugoslavije.

 "Za ovu stvar naših žena stajat će narodnooslobodilačka vojska i sve žene koje se nalaze u prvim redovima velike borbe. Možda neko na strani sanja da će u Jugoslaviji posle rata početi opet sve po starom, da će žene preći u kuhinju i neće odlučivati ni o čemu. Ali, žene su položile ispit zrelosti: one su pokazale da su sposobne ne samo da rade kod kućanstva, nego i da se bore s puškom u ruci, da mogu i da vladaju i da drže vlast u rukama". 

Na ovoj Konferenciji organizaciono je oformljen Antifašistički front žena sa zadatkom političke borbe za dalje okupljanje žena u narodnooslobodilačku borbu. Time će žene postati još aktivnija snaga bez koje se pobjeda nad fašizmom nije mogla zamisliti.  

U prvom Ustavu nove Jugoslavije donijetom 1945. ozakonjena je jedna od velikih tekovina NOB-a naroda Jugoslavije:

 "Žene su ravnopravne sa muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu... Država naročito štiti interese majke i djeteta osnivanjem porodilišta, dječijih domova i obdaništa i pravo majke na plaćeni odmor prije i poslije porođaja".  

(Praktična žena, 1980)