Pismo majci zbog kojeg ćete se zamisliti

Ukrajinka Zoya Kazanzhy na svom Facebook profilu objavila je emotivan status, ličnu priču, kojom je mnoge rastužila.

“Mojoj mami je 73. Doda mi krušku i kaže, s prizvukom izvinjenja u glasu, ‘Ne izgledaju baš dobro, ali jako su ukusne! Sama sam ih uzgojila, u njima nema hemikalija. Ti voliš kruške! Uzmi jednu!' Uzmem jednu. Uzmem i čašu mlijeka. Samo zato jer ima bocu u frižideru, a kako odlazim preksutra definitivno ću imati barem još dvije večere.

Izađem vani, uđem u auto i krenem voziti.

Opet idem nekuda. Gradovi i sela prolaze pored mene; dugačak je to put kroz vremenske zone. Svratim kod svoje mame kada mogu – nakon što napravim sve drugo što moram. Nakon kafe s prijateljicama i manikira u kozmetičkom salonu. Donesem joj nešto fino da pojede, na brzinu je pitam kako je, pažljivo poslušam šta mi ima za reći (kako je tata?) i odglumim brigu zbog njenih sitničavih zabrinutosti. Zatim ponovno odem – imam sopstvenih problema s kojima se moram nositi.

Mama mi svaki put kaže da nisam dovoljno toplo odjevena, da ne bih smjela hodati okolo bez šala i da me zbog toga boli grlo. Kaže mi da radim previše i da je vrijeme da usporim. Složit će se sa mnom da je život komplikovan, i da nema veze ako nemam vremena posjećivati je češće. Živimo 40 km udaljene jedna od druge. Redovno je zovem i slušam njene spore i detaljne priče: o tome što je pronašla na pijaci, o njenoj sestri koja je sasvim sama u susjednom gradu, o tome kako je korov ponovo narastao poslije kiše i da ga treba počupati, o tome kako ove godine nije uspjela uzgojiti mnogo paradajza, a ni cvijeće nije baš u najboljem stanju. I da sam trebala vidjeti što se dogodilo komšijinoj mački!

Dosadne su mi njene priče. Čini se kao da joj se u životu nikada ništa zanimljivo nije dogodilo. Malo se naljutim na nju kada mi se žali na bol koju osjeća, i opet je zamolim da ode doktoru, a ona me opet ignorira.  

Zatim mi mama kaže tužno: 'Pa kome se drugom imam za požaliti osim tebi?', i tada se zaledim držeći telefon u ruci. Shvatim koliko grozna znam biti prema njoj.

Napokon shvatim da su svi ti sati koje sam provela slušajući je kako glasno govori preko telefona, da su sva te brbljanja i beskonačne svađe o tome ko je u pravu, a ko u krivu, svi naši pokušaji da pametujemo jedna drugoj – sve je to naš život. Jedini koji ćemo imati, upravo ovdje i upravo sada…

Spustim slušalicu i odem je neplanirano posjetiti. Ona nekako nađe vremena da mi skuha večeru, dok mi tata želi naliti malo vina. Ne mogu, kažem mu – vozim. Onda natoči sebi čašu i kaže mi kako je dobro. Smijemo se.

Obučem maminu jaknu, jer je dosta hladno. Kad čuje da mi je hladno, mama skoči i ode upaliti peć kako bi se kuhinja malo ugrijala. I još jednom, ja sam njihova mala djevojčica za koju sve mora biti savršeno. Njihova hrana je fina i u kući je toplo. I problemi ne postoje… 

Mama, samo se pobrini da živiš jako, jako dugo jer ne znam šta će biti ako ne čujem tvoj glas preko telefona. Jer ne znam kako ću živjeti bez tvoje kuhinje u kojoj mi daješ večeru i pobrineš se da je u kući uvijek lijepo i ugodno za tvoju malu djevojčicu…“