"Morski pas mi je otkinuo ruku i nogu. Ovo je moja priča"

Australski ronilac Paul de Gelder u životu se najviše boji morskih pasa i javnog nastupa. Nakon što je preživio napad morske nemani, unatoč strašnom iskustvu - postao je i motivacijski govornik. Riješio se u međuvremenu oba straha i danas je opet uspješan, piše popularmechanics.com, koji prenose njegovu životnu priču.

No, još kao tinejdžer nije baš znao što bi sa svojim životom. Kratko je radio kao konobar, pa je bio neuspješni rapper, iako je čak jednom bio predgrupa Snoop Doggu. Čak je i dilao drogu, a onda je još dugo tragao za idealnim zanimanjem. Pronašao ga je u marincima kao ronilac. Evo njegove priče, piše Express.hr:

"Postao sam vojnik u novembru 2000. Bila je to moja posljednja šansa da ispunim svoje snove o avanturi života. Bauljao sam kroz život u potrazi za ispunjenjem i pokušavao učiniti nešto posebno i uvijek bih promašio. Došao sam do zaključka da bi možda u vojsci ispunio svoje snove.

Postao sam padobranac u pješadiji što znači da bih bio među prvima koji ulazi iza neprijateljskih linija. U aprilu 2002. krenuo sam na prvi zadatak - u sklopu mirovnih snaga UN-a u jugoistočni Timor.

Vratio sam se kući krajem 2002. s osjećajem kao da sam upravo osvojio Super Bowl. Želio sam što prije u novu akciju jer sam prvi put mislio da moj posao ima smisla, da služim domovini.

Strava i užas

A onda sam odlučio prijeći u ronioce. Trebalo mi je punih 12 mjeseci teške obuke, puno strpljenja, ustrajnosti i treninga i prošao selekciju u aprilu 2005. Dobio sam napokon posao iz snova. Istraživački i razvojni odjel Mornarice izgradio je bio u to vrijeme novi automatizirani uređaj koji bi bi bio sastavna dio opreme vojnih brodova, a njime bi se pratilo kretanje raznih objekata i tijela pod morem. Trebalo je testirati uređaj i ja sam bio među prvima.

Skočio sam u more i bio unutra koju minutu, no prije no što sam se uopće snašao, osjetio sam silovit udarac po nozi. Nisam imao pojma što se dogodilo. Kad sam se okrenuo, našao sam se licem u lice s velikom sivom glavom morskog psa.

Dogodilo se to 11. februara 2009. Nikad prije nisam vidio takvo što. Moj mozak zapravo nije mogao tako brzo procesirati to što sam vidio. Činilo mi se da se gledamo koju minutu, a zapravo je bilo kao treptaj oka. I tek onda su mi proradili instinkti za preživljavanje. 'Moram ga se riješiti', bila je jedina misao koja mi je prošla kroz glavu.

Pokušao sam ga pogoditi šakom u oko jer je tu bila moja bliža ruka, ali nisam je mogao pomaknuti. Nije mi bilo jasno zašto, a da sam pogledao samo bacio pogled prema donjem dijelu tijela bilo bi mi jasno. Nisam imao ni ruku ni mišić potkoljenice jer mi ih je odgrizao u prvom napadu.

Pokušao sam s lijevom rukom, ali nisam mogao dosegnuti očnu jabučicu. Pokušao sam se podignuti do vrha njegove njuške, ali mi je tada samo svoje zube u donjoj čeljusti još dublje zario u moju nogu. U tom trenutku počeo sam osjećati stravičnu bol. A morski pas je tad shvatio da sam jestiv i počeo me napadati.

Možete zamisliti kako sam se osjećao - imao sam dva reda zuba oštrih poput britve s obje strane noge i zgloba, a on me nastavio napadati. Ne mogu to ni opisati. Istodobno me je vukao pod vodu i počeo sam se utapati. Shvatio sam da ne mogu ništa učiniti da bi se udaljio od ove životinje koja vjerojatno teži oko 600 kilograma čistih mišića, pa sam doslovno odustao.

Srećom, moje ronilačko odijelo me ponijelo prema površini. Počeo sam plivati, ali sam shvatio da od ruke nije ostalo ništa. Iz ostatka je šikljala krv. Plivao sam sa samo jednom rukom, a nisam osjećao ni desnu nogu.  Kroz bazen svoje krvi uspio sam doplivati do broda za spašavanje. Liječnici su na ruci samo s viškom kože prekrili kost na podlaktici. Ali što s nogom, koja je ostala bez mišića?

Liječnik mi je rekao da ću moći ponovno hodati uz protezu i to kroz 12 mjeseci. Na kraju smo se dogovorili da mi ju amputira, ali je bilo strašno. Prošao sam kroz 20 sati neizmjernih bolova nakon operacije. Bilo je tako stravično da sam vlastitu mamu molio da mi donese pištolj da se ubijem.

Tek kad je prošlo tih 20 sati užasa, počeo sam razmišljati kako ću dalje? Volio sam svoj posao, teško sam se izborio za njega, učinio sam sve da iz ničega stvorim nešto, i nisam se htio tako olako pomiriti s ovakvim ishodom. Ronjenje me cijelog ispunjavalo, dalo mi je svrhu i smisao postojanja. Odlučio sam se nastaviti boriti da vratim život tamo gdje je naglo bio prekinut.

Proveo sam devet sedmica u bolnici i, osim programa, vježbao sam koliko god sam mogao. Kad sam došao doma prijatelji su me svaki dan vozili u teretanu, a tamo bih odlazio svaki put kad bi bol bar malo popustila.

Sam bi sebi određivao doze lijekova protiv bolova, a znao sam već otprije kako je to živjeti u polusvjesnom stanuju - kao tinejdžer sam se drogirao. Stoga sam si odredio doze Oxycotina. No, onda sam shvatio da sam već jednom bio ovisnik i da sam zbog toga uništio svoj život. Nisam htio ponovno takav život. To je bio glavni motiv da se skinem s lijekova mnogo prije no što su se nadali liječnici.

Vratio sam se treninzima i svaki dan odlazio opet u vojnu bazu da bih naučio kako koristiti vlastito tijelo u novim okolnostima. Kako raditi sklekove bez jedne noge i jedne ruke? Šest mjeseci kasnije vratio sam se na posao. Zapovjednik mi je rekao da će uvijek naći posla za mene tako dugo dokle god budem htio raditi. Ali bojim se da nije shvatio da ja želim raditi isti posao - biti ronilac.

Najbolja odluka

A da bi bili u ronilačkom timu, morate uvijek biti spremni da vas pošalju u rat. Shvatio sam da neću nikad više doseći borbenu spremnost, ali zašto ne bih postao trener ronjenja? Počeo sam s predavanjima i prezentacijama tijekom kojih sam pričao o vlastitom iskustvu, kao motivator, no ubrzo sam prestao jer sam shvatio da imam fobiju i od morskih pasa i od javnog nastupa. Zato sam se javio u kamp za rad s djecom oboljelom od karcinoma.

Iskustvo je bilo fantastično - djeca su barem nakratko zaboravila na svoju bolest i smijala se i veselila. Nakon tri i po godine u kojima sam, unatoč vlastitim fobijama, održavao sve više i više predavanja, došao sam do tačke kad sam se trebao odlučiti. Ili ću nastaviti u sigurnosti mornarice, ili ću se otisnuti u novu karijeru? Ono što bih u mornarici zaradio za dvije sedmice, ovdje bih zaradio za sat vremena.

Svaki put kad sam bio suočen s velikom zastrašujućom odlukom poput ove, napravio sam veliki zastrašujući izbor, i to me uvijek na kraju raduje. Bila je ovo još jedna velika i zastrašujuća odluka jer sam morao napraviti veliku promjenu u životu.

Otišao sam iz mornarice u avgustu 2012. i postati motivator s punim radnim vremenom, što je u potpunosti promijenilo cijeli moj život."