Misterije i legende o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini: "Neka probaju da prenoće jednu noć..."

Ljude već stoljećima zanimaju, zabavljaju i straše priče o ukletim kućama, legende o duhovima...

Biznis 'potrage za duhovima', bez obzira što ga nauka i skeptici bez prestanka opovrgavaju, postao je jako unosan, a emisije o lovcima na paranormalno među najgledanijim su. Ed i Lorraine Waren bili su najpoznatiji lovci na paranormalno, sve do Edove smrti, a njihove 'istrage' o Amityvilleu, lutki Annabelle, te Connecticutu - priče su koje i danas straše mnoge.

Među danas najpoznatijim 'lovci' su Zack Bagans, Aaron Goodwin i Nick Groff koji imaju i emisiju Ghost Adventures (bez Groffa od 2015.), koja se emituje već više od decenije. Da ne spominjemo YouTube kanale, poput Nuke's Top 5, koji gledaju milioni ljudi.

Trending

Radnički se oglasio nakon divljačkog napada Lalatovića: 'Feđa Dudić je gospodin, ponosni smo'

Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima...sastavni su dio ovdašnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), jezivim tvornicama (Tuzla) i sl.

Mi vam donosimo najpoznatije priče o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini...

Vijećnica

Najpoznatije ukleto mjesto u BiH je – sarajevska Vijećnica. Ovu urbanu legendu prate navodne priče o ubistvima i samoubistvima, bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895, kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika.

Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija, koji su ubijeni u blizini. U njoj se objesio direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco, nedugo zatim i Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara.

Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila. 

Pojedini tvrde kako se navečer u Vijećnici čuju jauci, galama i krikovi, te da se iznad postavljenih eksponata pojavljuju sjene, koje nestaju u mraku iza stubova u središnjoj auli. 

Ipak, vrijedi istaći da se u pisanim izvorima o prošlosti Sarajeva, Vijećnica, kao ni drugi objekti, ne spominje kao mjesto obilježeno nekim prokletstvom. U knjizi Sarajevo od svog postanka do danas, koju je 1894. godine u Požarevcu objavio srbijanski kvaziistoričar Mita Živković, spominje se tek prokletstvo bačeno na Sabornu pravoslavnu crkvu. Međutim, usmena predanja i legende o Vijećnici postoje i izuzetno su živa.

Jedno od objašnjenja veže se za predaju žrtve. Kada su građeni temelji Vijećnice, kako kažu ljudi skloni sujevjerju, nije puštena krv (obično se zakolje ovan).

Todorovo

Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog "kuće zlih duhova", pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti...

Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz "uklete kuće" čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Mnoga vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.

Prva kuća na "ukletim temeljima" sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji meštanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata gorila do temelja. "Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila", govori Kadir Ibričić.

Nakon što je opet sagrađena i namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli to područje i iz kuće odnijeli nameštaj i porazbijali stakla. Dugo se niko tu nije uselio, niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta.

Livno

Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na osami koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svedoci lakonski uzvraćaju: “Neka zanoće jednu noć i sve će se samo kazati!”

Među prvima koji su uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni (pod)stanari, koji nisu vjerovali“došljacima”. Prema kazivanju “osvjedočenih” u gluho doba noći s tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je ozvanjao dječiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa plafona. Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi potražili konak. Mještani sela Prisap vele kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bižalo se od nje ko đavo od križa, a ko će mu ga znati zašto”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Njemačkoj. Znano je da je kući prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.

Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kolaju “svitom”, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja kazuje kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.

Bilo kako bilo,  ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan ustvrdio kako mu je "zakazao" fotoaparat. "U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave", zabilježio je u svojoj reportaži. Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.

Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je "ukleta kuća" krivac za smrt dva vojnika u minulom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u "prnjavorskoj kući" zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija, zbog čeka je preminuo.