Karačaj - priča o jezeru smrti koje je zabranjeno za posjete

Samo stajanje sat vremena na obali tog jezera 1990-ih dalo bi vam dozu radijacije sto puta veću nego što je dopuštena količina izlaganja unutar godinu dana.

Odnosno, već za sat vremena tamo brzo biste umrli.

Tajili postojanje nuklearke

Uzrok ogromnih količina zračenja nije nikakav fenomen, već obližnji nuklearni pogon koji je prestao s radom 29. septembra 1957, nakon nesreće u kojoj je zakazao sistem za hlađenje, a čije je postojanje bilo tajna vlasti sve do 1990-ih.

Naime, nakon Drugog svjetskog rata Sovjetski savez zaostajao je za razvojem nukleranog arsenala u odnosu na SAD, pa se ubrzano radilo na istraživanjima i razvojnim projektima kako bi se proizvela dovoljna količina uranija i plutonija.

Nuklearno postrojenje u Ozersku izgrađeno je u žurbi između 1945. i 1948., a rupe u znanju sovjetskih fizičara onemogućile su ispravnu procjenu sigurnosnih odluka. Ekološki problemi osobito nisu uzimani u obzir u tim fazama razvoja nuklearnih programa.

U jezero je išao nuklearni otpad

Svih šest reaktora sagrađeni su na jezeru i koristili su otvoreni sistem hlađenja, otpuštajući zagađenu vodu natrag u jezero. U početku se visoko radioaktivni otpad odlagao u obližnju rijeku, koja ga je odvodila do rijeke Ob, putujući dalje do Arktičkog okeana. Kasnije se jezero Karačaj koristilo kao skladište na otvorenom.

Ostali živjeti tamo

Unatoč evakuacijama, velik broj stanovnika nije se želio preseliti, pa i danas udišu kontaminiranu prašinu i zrak te piju zagađenu vodu - iako se jezeru ne približavaju.

Razina smrtnosti i raka kod stanovnika je očekivano ogromna, a grad je ograđen - no ogradu stanovnici doživljavaju više kao prepreku onima izvana da dođu unutra, nego što njima priječi da idu vani. Novinarima i reporterima posjet je dopušten, ali o svemu odlučuje ruski FSB, Ruska tajna policija.