Zašto Michael Jackson nikada nije bio moj uzor?

O mrtvima sve najbolje, kaže uzrečica, ali medijsko napuhavanje dosega Michaela Jacksona, podboltano slinavljenjem slavnih, prevršilo je svaku mjeru

Piše: Aleksandar Dragaš za Jutarnji list

Popularnost Michaela Jacsona, njegova slava, nevjerojatno visoke naklade albuma, raspordane turneje i bogatstvo doista su neupitni. U prvom tjednu već je zaradio više nego Elvis ili Lennon u prvom tjednu nakon njihove smrti. No, je li Jackson - bez obzira na milijune fanova diljem svijeta, humanitarnost i “nije bitno jesi li crn ili bijel” antirasistički stav - doista bio glazbeni “genij”?

Industrija i MTV

Hm, prije i poslije svega, Jackson je bio fascinantan plesač. Kao pop-tenor koji je najradije pjevao u falsetu, unatoč naglom poskakivanju glasa, bio je mnogo manje dojmljiv. Snimio je niz slabih, plitkih i brzopotrošnih pjesama. Bio je proizvod industrije bez čijeg financijskog inputa, unatoč svom talentu, nije mogao ni “beknuti”.

Jackson nije bio “working class hero”, a ni jak pjesnik poput Springsteena ili Dylana, autentičan poput Howlin’ Wolfa i Muddyja Watersa, izazovan poput Madonne, subverzivan poput Sex Pistolsa, revolucionaran poput Roberta Johnsona, Chucka Berryja i Jamesa Browna, glazbeni genij poput Parkera, Milesa, Coltranea i Hendrixa, angažirani glasnogovornik obespravljenih poput Guthrieja, Casha ili Strummera, crnački “say it loud, I’m black and I’m proud” poput Marvinea Gayea, Arethe Franklin, Slya Stonea, Isaaca Hayesa i Curtisa Mayfielda ili vješt eklektik poput Princea.

Michael Jackson, prije i poslije svega, bio je pop-mašina, “poštelana” do savršenstva i kreirana od glazbene industrije i MTV-ja. Perfektan diskorobot u ljudskom tijelu, ali bez otkačenosti i seksepila disko glazbe 70-ih ili senzualnosti, emotivnosti i topline soula 60-ih koji su pod naslagama skupih i promišljenih producentskih zahvata Quincyja Jonesa ležali kao postament na kojem je sazdao svoj uspjeh.

Dobar dio njegovih pjesama posve je aseptičan, klinički čist, ispoliran do zasljepljujućeg sjaja. Takve pjesme postale su osnova za Justinea Timberlakea, Britney Spears i antiseptički R&B. To je nasljeđe Michaela Jacksona i kao takvo ne može se mjeriti s nasljeđem Roberta Johnsona, Otisa Reddinga, Chucka Berryja, Jamesa Browna, Arethe Franklin, Hendrixa, Elvisa, Dylana, Springsteena, Strummera.

Važne samo velike naklade

Njegovi, basnoslovno skupi videospotovi koje je MTV morao početi emitirati u velikim dozama da se riješi optužbi za rasizam, bili su tek projekcija Michaelovih snova o samome sebi koje nije bio kadar živjeti.

U tim spotovima on je u vrijeme “Thrillera” bio osvajač djevojaka, lider ulične bande i veliki frajer, a u vrijeme “Bada” čak i žestoki roker, dakle sve ono što u životu nije bio.

Ti spotovi bili su samo šarena laža u koju su vjerovali Michael i fanovi, ali ne i onaj drugi dio publike koji je utome vidio projekciju pop-industrije kakvu je trebalo dokinuti što prije jer je htjela zatrti bilo kakvu iskrenost i angažiranost.

Industrija je, doduše, već u 60-ima, a potom i s punkom naučila butnovnike poput Dylana ili Rottena pretvoriti u donositelje dobiti. No, glazbena industrija voli kontrolirati svoje zvijezde, a Michael Jackson - to je njegov najveći krimen - bio je njezin najspremniji vojnik. Ulični kredibilitet bio mu je stran i nebitan, a jedino mjerilo vrijednosti bila je popularnost i visine naklada prodanih albuma i singlova.

Kao “zarobljenik komercijalnosti”, Michael je spremno služio toj i takvoj industriji kao najjače oružje protiv problematičnog rock’n’rolla, punka, funka, rhythm & bluesa. Ili si cupkao u izbijeljenom diskoritmu i odijevao se kao diskošaner iz Dubrave ili te nije trebalo biti. Kakav Joy Division, kakvi Smithsi, kakav R.E.M., Sonic Youth, kakvi Pixiesi, to je trebalo uništiti ili stjerati u underground-rock rezervat.

Stoga se dobar dio 80-ih najvrednija glazba skrivala duboko ispod top-lista i industrije koja je željela samo Jacksona, dance i pop-klonove. Kurt Cobain i Eddie Vedder nisu se smjeli dogoditi, prolaz su trebali imati samo Justin Timberlake i Britney Spears.

Zanimljivo, uzdizanjem rocka koncem 80-ih, usponom Gunsa i Metallice, odjednom je i Jackson na pozornicama imao rock-bend, a u spotovima pokušao izgledati kao roker.

Ako mu je to još i išlo za rukom dok se mjerio s Bon Jovijem, s usponom i konačnim uspjehom Nirvane, Pearl Jama i Peppersa “roker” Jackson nije se znao nositi. Oni ipak nisu bili korporativni rokeri nego nešto drugo. Baš kao što ni rap nije bio fronta na kojoj Michael imao što ponuditi jer nije imao ni ulični, a kamoli kredibilitet “getanina”.

Odjednom je izgledao staromodno i umjetno, a od sredine 90-ih, pa sve do smrti, više nije bio ni glazbeno relevantan. Bio je tek Wacko Jacko, laka meta tabloida i žutog tiska koji se snebivao nad njegovim izgledom, postupcima, tužbama, načinom života, ženidbama i skandalima s djecom i majkama.

Žrtva fanova i bolesnog oca

Najiskrenije, iako mi je išao na živce u doba njegove najveće slave jer je simbolizirao glazbenu industriju koju zanima samo brzi profit, Michalea Jacksona žalim jer je postao žrtva svojih fanova, industrije i bolesno ambicioznog oca koji je bezgranično maltretirao dječaka predivnog osmijeha i prekrasnih očiju.

Taj osmijeh i sjaj iz očiju odavno su nestali i mene srce boli zbog toga, ali nemojte me zauzvrat tjerati da “moonwalk” i “Billy Jean” doživljavam kao artistički najvrednije vrhunce pop glazbe 20. stoljeća jer oni to doista nisu nikada ni bili.

jutarnji.hr/radiosarajevo.ba