Taher: Oaza zalazećeg sunca

Knjiga Bahaa Tahera Oaza zalazećeg sunca, kod nas u izdanju Buybooka i u prijevodu Nedima Ćatovića, proglašena je za najbolji arapski roman 2007. godine i nagrađena prestižnom arapskom književnom nagradom International Prize for Arabic Fiction, popularno prozvanom arapskim Bookerom. Bahaa Taher je rođen 1935. godine u Kairu i nije nepoznat čitaocima iz naše države budući da je prije nekoliko godina objavljen njegov roman Tetka Safija i manastir.

Iz predgovora Nedima Ćatovića

Radi se o trenutno možda vodećem egipatskom i arapskom piscu koji u svojim romanima uspijeva objediniti dileme podneblja iz kojeg potiče s onim koje nisu uvjetovane prostornim granicama.

Ipak, čini mi se da su u njegovim djelima u odnosu na sva druga dominantna pitanja identiteta, gubitka zanosa i vizije.

U intervjuu za Egypt Today, pisac priča o transformaciji egipatskog društva iz stanja entuzijazma u stanje neusmjerene učmalosti. Govoreći o ushićenju onomad nastalim Naserovim prevratom i stvorenoj nadi u bolje sutra, on se prisjeća članka o radniku koji je sa suzama u očima molio da mu dopuste da radi bez prestanka na izgradnji brane, jer njegova zemlja tu branu treba. Taj duh, kaže, bio je tada općeprisutan. Sada nije. Šta se desilo? „...Gubitak sna. Sanjali smo da stvorimo nešto novo. To se odnosilo i na literaturu i na ekonomiju i na politiku i na društvo. To su bili veliki snovi i niste mogli da se njima ne zanesete. Ali danas je to gotovo. Snovi više ne postoje, iz jednog ili drugog razloga. Trampili smo naše snove o mijenjanju države i nacije za američki san o individualnom i materijalnom uspjehu.... U našem društvu se ne može uspjeti kao pojedinac. Mi nemamo Divlji zapad da ga osvojimo. Mi smo zemlja koja je oduvijek radila. Naš uspjeh se bazira na radu. Da stari egipatski poljoprivrednik nije prokrčio kanale za vodu, nikada ništa ne bismo postigli. A danas... Posvuda možete zamijetiti opće nezadovoljstvo, očaj i depresiju. Ljudi osjećaju da život o kojem sanjaju ne postoji.“

O Arapima se, smatra on, a posebno nakon posljednje američke invazije na Irak, namjerno kreira apsolutno loša slika. Pozitivne poruke iz ovog dijela svijeta, a one postoje, zanemaruju se jer želi se slušati samo o egzotičnom Istoku, prostoru gdje se diskriminiraju žene i vjerske manjine. Pomislim kao da želi reći da se ciljano stvara slika nekog oronulog prostora koji treba srušiti da bi se ponovo sazidao, a da pri tome niko ne mari za to šta o svemu misle oni kojima prostor pripada. Zaista, sasvim je opravdano upitati se koliko su naša saznanja o arapskom svijetu vjerodostojna, budući da većinu njih primamo iz izvora koji u potpunosti zanemaruju razmišljanja glavnih aktera i koji oslikavaju slike služeći se isključivo sopstvenim šemama otpornim na toliko potreban osjećaj za razumijevanje različitosti, jer put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe. Jedini izlaz da se predrasude uklone jeste, kako tvrdi, da „ ...ponovo postanemo jako društvo. Samo tada će nas svijet slušati. Sve dok smo slabi, biće im drago da o nama čitaju kao o slabićima koji svoje žene drže u haremima, kao o teroristima, ugnjetavačima etničkih i vjerskih manjina.“

radiosarajevo.ba