Otomar Krejča - pozorišni bog što je stolovao u Pragu

Piše: Tanja Miletić Oručević

U Pragu je neki dan u 88. godini umro veliki češki pozorišni reditelj Otomar Krejča, jedan od simbola češke kulture 60-tih i 70-tih godina, i značajan evropski stvaralac. Onaj koga je, kažu, Peter Brook prije svega imao u vidu kad je 60-tih euforično napisao da „pozorišni bog stoluje u Pragu“.

Posljednjih mjeseci otišlo je sa ovog svijeta nekoliko svjetski značajnih pozorišnih autora (velika koreografkinja Pina Bausch, rodonačelnica modernog plesnog teatra, Merce Cunningham, jedan od tvoraca forme modernog baleta). Čini se da jedna epoha umjetnosti, druge polovine dvadesetog vijeka, epoha u kojoj je pozorište značilo stalno pomjeranje granica percepcije i komunikacije, i konstantne nove prodore u tajne i istine čovjeka i društva – odlazi sa scene sa svojim velikim korifejima.

U nekim nekrolozima Krejči primijetna je ta doza melankolije – umro je čovjek koji je vjerovao da pozorište zaista može promijeniti čovjeka; u njegovim rukama ono i jeste bilo takav eksperiment. Odlazi sa scene u dobu u kome se čini da više niko više ne vjeruje u tu snagu i uzvišenost pozorišta, u dobu kad se ono masovno vraća priprostim formama komercijalne zabave za mase, kad gledalište nema više strpljenja, razmumijevanja, vremena ni znanja za pozorišne prodore u nepoznato. Htjelo bi se reći: kao da su uzalud živjeli i stvarali. Kao da ih nije bilo; stvari se opet vrte u krugu mlake i nerelevatne teatarske kaše koju je tako šibao već Brecht, dvadesetih godina dvadesetog vijeka; štaviše, na svoj se način toj istoj kaši pokušavao suprotstaviti, i prije njega i K.S. Stanislavski. Ispada da je onaj malograđanin u gledalištu , koga od pozorišnih činjenica najviše zanima pošto je karta i „bulji tako romantično“ – jači od sviju njih.

No, životna priča Otomara Krejče, privatno i profesionalno čvrsto prepletena sa životnom pričom njegove supruge, glumice Marie Tomašove, mnogo je više od jedne impozantne profesionalne biografije. Ta životna priča nije samo svjedočanstvo umjetničkog puta velikog stvaraoca, nego i – možda još jedna kategorija koja odlazi u zaborav – svjedočanstvo trnovitog puta umjetnika u neslobodnom režimu, vječite i surove borbe s politikom, koja se umjetnikom i te kako bavi čak i onda kad se on na svaki način pokušava od nje estetski distancirati.

Sam početak umjetničkog puta Krejče bio je u vrijeme drugog svjetskog rata, u pozorištu u okupiranom njemačkom protektoratu. Nakon rata se priključio Komunističkoj partiji Čehoslovačke, vjerujući da se njen kulturni program može realizirati. Krejča je karijeru počeo kao glumac, odigravši više velikih i zapaženih uloga. Nakon perioda režije u praškom Narodnom pozorištu, napušta ga u znak protesta što je otpušten njegov suradnik, dramaturg Karel Kraus. Osnovao je Divadlo za branou s grupom glumaca, koje je izvedbama savremenih čeških autora, Čehova i Becketta, postalo najzanimljivije češko pozorište svog vremena. Scenograf je bio, također, velika umjetnička ličnost, Josef Svoboda, koji je ovako koncipirao ideju prostora u „novom pozorištu“ (kako piše u nekrologu Krejči u Literarnim novinama Josef Brož) : „U starom pozorištu su dekoracije bile postavljene na jedno mjesto, a obično su ostajale nepromijenjene do kraja. „ objašnjavao je Svoboda, „ Ali šta je tako statično u toku života, čije se slike odigravaju na sceni? Je li zamislivo da je soba u kojoj izjavljujemo ljubav ista kao ona u kojoj proklinjemo?“

Glumci Divadla za branou su u drugoj polovini 60. i na početku 70ih godina bili jednostavno fenomenalni. Publika uz njih nije disala, a plača se niko nije stidio. On je sam o tome što se desilo u Pragu rekao jednom prilikom, polovinom osamdesetih, listu Corriere della Sera: „S glumcima u Pragu smo imali jedan oblik obostranog dogovora, bili smo zajedno dok nam se to sviđalo, bez obaveza, a tako smo napravili, ako ne idealan ansambl, onda ansambl koji je mislio isto, imao zajednički duh. Za dvije - tri godine je od tog ansambla nastao fantastičan radni instrument, kao klavir, koji svira sam.“

1968. se Krejča angažovao u proteste Praškog proljeća, bio jedan od prvih potpisnika peticije „2000 riječi“. 1970. je izbačen iz Partije, a 1972. je njegovo pozorište zatvoreno. Krejča je ostao bez ansambla, bez posla. Srećom, mogao je nastaviti karijeru u inostranstvu, režirao je, najviše Čehova, na mnogim evropskim scenama.

Kako piše dalje Brož u nekrologu, njegov povratak u Prag poslije pada komunizma je bio impozantan. Kad je u novom Divadlu za branou otvorio konkurs za čistačicu, okupilo mu se puno gledalište. Glumci, koje ponovo bira, su mu odani. Vrijeme međutim nije sklono njegovom pozorištu, koje mnogi smatraju snobovskim, malo avangardnim i s apsolutnim diktatom reditelja. Krejča se teško suočava sa zavišću, zlobom i novim opstrukcijama. Ništa nije pomoglo; ni historija, ni status reditelja, ništa.

Ni ministar kulture nije učinio ništa. Samo je uzalud objašnjavao da u divljem kapitalizmu 90tih godina taj umjetnik više nema svoje mjesto. Krejčino Divadlo za branou II nestaje samo četiri godine nakon obnove.

A za to svo vrijeme njegova supruga, glumica Marie Tomašova, od zatvaranja Divadla za branou 1972., nije smjela nigdje igrati. Od pedesetih godina ova značajna glumica odigrala je, na sceni Narodnog pozorišta, a kasnije Za branou, veliki repertoar: odigrala je i Juliju, i Kordeliju, i Ofeliju, i Ninu Zarečnu, i Mašu i Antigonu. Nakon zatvaranja njihovog pozorišta, Tomašova je odbila prilagoditi se „normalizaciji“ u češkoj politici. Do 1999. godine nije izašla na scenu, radila je u maloj grupi za gramofonsko snimanje recitirane poezije. Najbolje godine njene karijere bile su zauvijek izgubljene.

Subina Otomara i Marie zaista navodi na razmišljanje o smislu puta umjetnika. Jesu li se morali toliko mučiti, jesu li ih sve te borbe činile nesretnima? Nikada niko nije doveo u pitanje renome i status Otomara Krejče, ali je on – ipak – u svojim zadnjim godinama bio nesretan što mu ne dopuštaju da radi. Marie je očito posvetila svoj život tome da bude podrška mužu; je li bila frustrirana time što je javnost očito nije mogla percipirati izvan njegovog života i djela? I – naravno – glavno pitanje – je li pozorište vrijedno toga, cijelih dvaju ljudskih života ?

Brož završava nekrolog sjećanjem na posljednji svoj susret sa Krejčom:
„Bolje bi mi bilo da sam bio glumac“, rekao mi je prije dvije godine. Nasmijao se, a rukom je potražio svoju gospođu. Kod njih u posjeti mi se činilo kao da sam kod Čehova. U salonu mi je pokazivao memoare koje piše. U pozorište nije više išao. „A ne znate šta se daje?“ pitao je provokativno.

I zaključuje Brož, vrlo pesimistično :
S Otomarom Krejčom je otišao posljednji čovjek za kog je pozorište bilo smisao života.

Vezano: Dvadeset godina Plišane revolucije

radiosarajevo.ba