Operni puč u Salzburgu

Verziju opere Lulu koju je na salzburškom festivalu postavila bugarska rediteljka Vera Nemirova mnogi su zlobno najavljivali kao "novi napad eurotrasha".

Orkestar Bečke filharmonije sjedi šutke na pozornici dok znojni bankari viču nad glavama posjetilaca salzburškog festivala, mašu rukama punih novčanica od 500 eura. Dionice su pale...

Tako su recenzenti započinjali izvještaje sa premijere opere Lulu Albana Berga održane u Salzburgu. Od čuvenog festivala klasične muzike, koji prikazuje isključivo vlastite produkcije i svake godine donosi senzacionalna uzbuđenja, ni ne očekuje se ništa manje od spektakla i kontroverze. No opera Lulu, kakvu je prikazala bugarska rediteljka Vera Nemirova, natprosječno je uzbudila duhove i podijelila javnost.

Ne mogu se pročitati dvije operne kritike iz Salzburga koje bi bile usuglašene oko režije, scenografije, pjevača, kostima. Jedni pišu da je scena berzovne panike, postavljena pod disko kugle u scenografiji koju je Nemirova radila sa njemačkim slikarom Danielom Richterom, jedini dašak skandala u operi koja mora izazvati kontroverze.

Nježna Lulu
Za druge je seksa, krvi i bezdušnosti bilo više nego što su mnogi mogli podnijeti. Rediteljka je jedino razumijevanje i suosjećanje pokazala prema Lulu, jednom od najintrigantnijih opernih likova. Lulu je fatalna zavodnica koju muž, bogati bankar, zatekne u klinču sa slikarom unajmljenim da napravi njezin portret. Muž na licu mjesta umre od infarkta, a Lulu shvati da je ostala bogata udovica i tu počinje zaplet pun preokreta i ucjena u kojemu Lulu besramno manipulira ljudima jer je to njeno jedino oružje, ali i upada u spletke raznih aktera zainteresiranih za njezin novac.

Berg je sam napisao libreto prema dramama Duh zemlje i Pandorina kutija Franka Wedekinda. Svaka postava Lulu radi se sa skandalom u planu. Nemirova je fatalnu zavodnicu skinula u donje rublje i naredila njenim muškim partnerima da je što više diraju, ubacila ju je u valjda sve vrste seksualnih igara, u naručje lezbijke Grofice Geschwitz, koja je jedina bezuslovno voli, u zagrljaje nekontrolisanih mladića i pokvarenih staraca.

No, glamurozne operne zvijezde, kažu, nisu dobile priliku da pokažu sve što se moglo. Francuska sopranistica Patricia Petibon kao Lulu bila je više krhka lutka nego smrtonosna čarobnica seksa, a Pavol Breslik kao strastveni slikar, Michael Volle kao kompromitirani Dr. Schön i Franc Grundheber kao Schigolch bili su - muževni i izravni. To je sve što su dobili od kritike. I podsjećanje na to kako je slojevita, uzbudljiva i avangardna bila Lulu Petera Mussbacha prije 15 godina.

Cijela večer krvi i muke
I prije nego je došao dan premijere, u opernim krugovima sumnjali su u Nemirovu i nisu je štedili. Kritičari New York Timesa prenijeli su kako se priča da će njena Lulu sigurno biti još jedna provala eurotrasha na pozornici. Nikome se nisu svidjela golema anđeoska krila nalijepljena na leđa Patricie Petibon u sceni kada slikar portretira Lulu.

Publika i mediji pitaju se je li im stvarno trebala još jedna cijela, gotovo četverosatna i skupa večer izmučenih ljudi zamrljanih krvlju, golih muškaraca u cijelom spektru puzajućih poza, koji su gotovo neprekidno plazili po Lulu kako bi se pokazao njen neodoljivi seksepil. Nije im se svidjelo ni što su pjevači gotovo cijeli prvi čin hodali gore-dolje među publikom, pjevajući pod upaljenim svjetlima, ali svidjelo im se što su im služili piće i kockali, pretjerano odjeveni u neobične ideje kostimografa Klausa Noacka.

Koliko god kritičari gunđali, priznaju da je publika više puta vikala od oduševljenja i samo jednom zviždala, bilo je i nešto mlakih aplauza a najveće ovacije pjevači su dobili na kraju, kad Lulu, nakon svih peripetija svedenu na jeftinu prostitutku, ubija čovjek koji je pokupi na ulici, a ispostavi se da je to - lično Jack Trbosjek.

Otvorena degradacija
Jedan je kritičar napisao da "nikad nije vidio vrhunac predstave režiran sa toliko neprikrivene degradacije". Neki tvrde da je Nemirova pokazala pravu narav priče o Lulu, neki da je pokazala kukavičluk, egzibicionizam i nerazumijevanje, povrh svega neukus. Svijet opere, koji uvijek izaziva i traži nove granice u prikazima drame, ljepote, seksa i smrti, kao da se na trenutak uplašio sam sebe.