Student napravio film o protestima u Srbiji: "Izaći na ulice je građanska dužnost"

Među naslovima koji su privukli posebnu pažnju na proteklom 32. Sarajevo Film Festivalu našao se Komšija, kratkometražni film mladog slovenskog reditelja Dana Grabnara, inspirisan studentskim protestima i policijskom represijom u Srbiji.

Komšija govori o trenutku kada politički sukob prestaje da bude apstraktan i ulazi u svakodnevni život. Dok je Beograd uzdrman studentskim protestima i sve dubljim društvenim podjelama, u središtu priče je policajac Ivan (Milan Marić), čovjek koji svoju ideologiju nikada nije dovodio u pitanje. Tokom intervencije na protestu, u masi demonstranata prepoznaje mladića koji mu uzvraća pogled. Sljedećeg dana, nakon besane noći provedene u stanu koji dijeli samo sa psom, Ivan u liftu ponovo sreće isto poznato lice, i shvata da ono pripada njegovom komšiji, Marku (Arsenije Arsić).

Povjerenje i očekivanja

O utiscima nakon premijere filma, koji je prikazan u takmičarskom dijelu kratkih studentskih filmova, ali i procesu rada na njemu i temama kojima se bavi, autor ovog ostvarenja govorio je za portal Radiosarajevo.ba.

Trending

Kovačević podržavo zahtjeve: "Rezolucija ne smije biti mrtvo slovo na papiru, a žrtve prevarene"

Radiosarajevo.ba: Kako se osjećate poslije premijere i da li ste se pitali šta će publika očekivati od jednog filma gdje je fokus na policajcu u jeku studentskih protesta u Beogradu?

Grabnar: Ne vidi baš puno ljudi takve filmove. Jedva čekam kad će da se desi prilika da narod koji ne ide na festivale pogleda film. Mislim da je to jako bitno, da ne ostane samo u tim festivalskim krugovima.

21.08.26. 12:08

Alen Drljević snimio film o potresnoj sudbini dječaka Fahrudina: "Bitno je da se priča o tome"

Bio sam prilično nervozan, i dalje sam, pošto nisu svi pogledali film. U smislu toga jer stvarno ne želim da iznevjerim nečija očekivanja ili povjerenje ljudi i naroda. Mislim da je to ipak film o njima, žrtvama policijskog nasilja. Ja sam se jako trudio da se ne bavim tom temom na neki eksploatatorski način, pa će ljudi reći da li sam uspio.

Radiosarajevo.ba. Sa strane stoji dramski sukob gdje dolazi do neke intime i gdje se ti komšijski odnosi sudaraju s profesionalnim dužnostima. Šta je sve uspjelo da stane u ovih 16 minuta koliko traje film?

Grabnar: Bio sam jako pažljiv kod toga da to stvarno bude kratki film, da ima zaplet koji je jasan, jednostavan i snažan, i onda rasplet te situacije, da ne ulazimo previše u likove i nemamo previše scena. Mislim da tu izlazi drama uvijek kad su ljudi u nekim paradoksalnim situacijama, gdje su svi u pravu, a niko nije, odnosno svako drži neku svoju stranu i to je film o tome, dvije strane koje su sukobljene i ne mogu da nađu neko zajedničko rješenje ili zajednički pogled na svijet, a primorani su nekako da koegzistiraju u svijetu, bloku, stanovima, komšiluku...

Radiosarajevo.ba: Odakle je potekla ideja da masovni ulični sukob svedete na ovaj intimni nivo, duodramu, odnos dvojice komšija?

Grabnar: Puno stvari mi se desilo prošle godine što me je nekako pokrenulo da pokušam da razumijem, odnosno oslikam drugu stranu. Nisam nikad razgovarao s nekim policajcem koji je represivni organ u Srbiji, tako da sam htio da vidim i pokušam s vizure studenata da razumijem ili da vizualizujem kako može jedan dan tog čovjeka da izgleda i zato sam nekako postavio to u nekim fragmentima.

Mislim da film stvarno djeluje kao dokumentarni. Jedan dan jednog policajca s puno nekih crnih rupa, gdje ne znamo šta se tačno dešava u njegovoj glavi i jedino što nam ostaje je ono što mi vidimo, što su nam činjenice, a to su ljudi koji uprkos svim pritiscima, molbama da prestanu i spuste štitove, i dalje idu i biju. Onda mi je to bilo nekako zanimljivo, da pokažem tu drugu stranu iako to ne znači da je opravdana.

Radiosarajevo.ba: Koliko su priče obojice aktera, odnosno likova inspirisane stvarnim ljudima iz vašeg okruženja?

Grabnar: Prošle godine sam pomogao oko filma koji se bavi biciklistima koji su išli u Strasbourg. Prijatelj i ja smo se infiltrirali u kontra miting koji je bio ispred Skupštine. To je bilo oko tih prorežimskih protesta 15. marta. Nekako mi je bilo čudno jer sam prije toga sve vrijeme gledao tzv. Ćacije preko snimaka.

Trebao sam da provedem duže vrijeme s tim ljudima i bilo mi je čudno, jer odjednom morate da pričate s njima, a sve vrijeme ih lažete u lice da ste njihovi, da snimate za njih. To me je podstaklo da banalizujem te stvari na dobre i zle, da vidim da su to ljudi koji rade neke loše stvari ali imaju neke komplekse, odnosno razloge zašto to rade. Kada ulazimo tako u psihologizaciju ljudi kao što su oni i policajci, onda stvarno otvaramo polje za puno nekih pitanja i dalja rješenja.

Radiosarajevo.ba: Koliko je zaista teško pokazati jednog policajca kada se završi njegova smjena, s obzirom na to da je on na dužnosti i radi sve po naređenju?

Grabnar: Jako teško zbog toga što je bio totalno nepoznat teren. Ja stvarno nisam imao odakle da crpim za njega. Jedino što mi je ostalo šta se desi s tom bukom koja vam ostane u glavi, kad svaki dan slušate, trčite, bijete, slušate psovke, naređenja... Htio sam da prikažem to njegovo unutrašnje stanje gdje mu ostaju te stvari, eho tih protesta. Prosto nikad ne izlazi iz toga.

Ono zbog čega mislim da smo uspjeli da dovedemo do neke realnije slike je što smo pokušali da što više približimo film životu u smislu toga da ono što bi nekako bilo po pravilima drame svakog filma da se tu desi neka promjena, katarza, da on promijeni stranu. Ja sam stvarno tako krenuo da pišem i onda sam shvatio da je to baš opravdavanje, pranje krivice jednog policajca. Onda smo nekako Milan i ja i uspjeli to da svedemo na totalni naturalizam u tom smislu. Možda gledaocima djeluje malo nezadovoljavajuće, ali to je tako.

Najbitnija scena

Radiosarajevo.ba: Policajca u filmu igra Milan Marić. Kako ste došli do njega i koja je bila ključna osobina koju ste tražili pri odabiru glumca?

Grabnar: Nisam se odmah sjetio njega. Počeo sam od nekih faca koje malo više liče na pandura. Onda sam nekako više razmišljao kao neko ko ima dubinu i mislim da je to bilo bitno jer nekako može dobro da se poveže čovjek kada njega gleda.

Njegovo lice jeste mračno, ali djeluje toplo i domaće. To mi je bilo super jer sam kroz njegovu glumačku energiju i tu tenziju koju on daje mogao da se igram s očekivanjima gledaoca.

Radiosarajevo.ba: Za one koji ga još nisu imali priliku pogledati, možete li nam dati kratak uvod u film. Koje su to prelomne scene koje dovode do uzbuđenja?

Grabnar: Film je straight to the point. Odmah počne jurnjavom poslije protesta, udarcima pendrekom i tu mi vidimo da se ti ljudi znaju od negdje. Naravno, poslije u narednim scenama kad se sretnu u liftu. Taj lift mi je od početka bio najbitnija scena zato što mislim da puno govori o ideji filma, a to je da se cijeli politički sukob, sve te neke apstraktne, velike ogromne stvari svedu na jedan običan susret gdje odjednom nemate tu moć, masku.

Baš ulazimo u neke neprijatne situacije, kao da sretnete bivšeg momka ili djevojku, a ne policajca koji vas je jučer tukao. Tenzija je nekako ogromna baš zbog te šutnje, tog skučenog prostora. Mislim da to baš govori o tome da smo mi svi u tim nekim prostorima koje dijelimo jedni s drugima i da to nisu dvije strane – prijatelji i neprijatelji, nego isti ljudi koji žive u istoj zemlji, imaju ista prava...

Radiosarajevo.ba: Koliko je bilo teško prikazati jednu scenu protesta i sve te silne zvukove smjestiti u film?

Grabnar: Puno smo radili sa dizajnerima zvuka zato što mi je bilo bitno da sav taj protest, buku nekako stilizujem i pojačam sve te negativne aspekte. Ljudi se bune, vrište, vrijeđaju i oni imaju pravo na to. Mislim da je to građanska neposlušnost i apsolutno razumijem čovjeka koji psovkama napadne policajca. Stvarno ima neki veliki gnjev i patnju u sebi i onda mi je bilo zanimljivo kako policajac to sluša i kako zapravo to u njemu gradi bijes. Ako slušate sat vremena nekog ko vas psuje i vi imate ovlaštenje da ga bijete, vi ćete da ga prebijete.

Pošto je budžet za film bio faktički nikakav, imali smo statiste i nisam znao kako će da reaguju, jer je tu trebalo da se desi neko guranje u masi. Ali prosto je kliknulo. Odmah kad smo postavili kordon policije ispred tih ljudi, kad je krenula akcija, mi smo u njima upalili sve lampice. Bili su jako prirodni iako niko od njih nije glumac. Mislim da ni u jednim momentu nisu znali da li su na protestu il nisu, jer se prosto sav taj gnjev kod njih probudio.

Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste mal budžet. Koji su bili najveći praktični izazovi da se sve to što ste zamislili sprovede u djelo?

Grabnar: Nije bilo jednostavnih scena, ali uvijek pišem dosta ambicioznije stvari od uslova koje imamo, onda moram da ubjeđujem kolege da možemo to da odradimo.

U svakoj sceni je tu uvijek bilo nešto kompleksno, probao sam da gradim neke dubine u sceni. Film je kratak, 16 minuta i sve to vrijeme morate da nešto dostavite ljudima. Svaka scena mora da ima neku ideju.

SFF i reakcije

Radiosarajevo.ba: Šta za vas kao mladog autora predstavlja Sarajevo Film Festival i činjenica da je "Komšija" tu imao premijeru u takmičarskom dijelu kratkih studentskih filmova?

Grabnar: Moj prošli film je premijerno prikazan na Kustendorf festivalu. Išao je još po nekim studentskim festivalima, a ovo je nekako od svjetskih festivala najveći uspjeh do sada. Bilo mi je jako bitno da premijera bude u regionu. Ambicije su da bude i negdje drugo u Europi, ali film ne bi došao do toliko ljudi. Mislim da se prosto ne prati ako nisu u pitanju Berlin i Cannes, a Sarajevo je baš pod svjetlima svih regionalnih autora, gledalaca i ljudi, tako da mi je baš drago da je tu.

Radiosarajevo.ba: Građanski bunt, ali i podijeljeno društvo su univerzalne teme za čitav Balkan. Uvijek je neka pravda koja nije zadovoljena. Kakve reakcije očekujete od regionalne publike?

Grabnar: Ono što je zanimljivo da imamo jako internacionalnu ekipu. Film jeste srbijanski, ali ja sam iz Slovenije, scenarista je iz Hrvatske, snimatelj je Makedonac. Ova ostala ekipa je iz Srbije, a premijera je bila u BiH.

Jedva čekam da putujem po ostalim zemljama na Balkanu. Studentski protesti su ovdje imali veliki eho i podršku, tako da mi je drago da smo tu i mislim da ljudi zaslužuju da se gledaju ti filmovi.

Radiosarajevo.ba: Gdje sve putuje "Komšija" nakon Sarajevo Film Festivala?

Grabnar: Poslali smo film na nekoliko festivala. Vjerujem da će imati lijep put. Nije mi bitno zbog uspjeha filma, već da ga ljudi gledaju. Volio bih kad se završi taj festivalski put da pravimo projekcije po fakultetima. Ponavljam, mislim da je stvarno bitno da film dođe do ljudi, da ne ostane zarobljem u festivalskim krugovima.

Radiosarajevo.ba: Koliko je danas teško biti student koji je u protestu i koja je cijena tog izlaska na ulice. Jeste li nekada imali strah?

Grabnar: Kad prođe još koja godina, tek ću moći da procesuiram sve što se desilo jer takve stvari se prije toga nisu dešavale u mom životu. Onda ste odjednom dio borbe za neku budućnost. Vidite hapšenja svaki dan, kolege su vam pretučene, nasilno uhapšene... To su nekako jako surealne stvari dok se dešavaju. Ova godina je bila bez blokada, nastavili smo dalje, ali mislim da se nekako ta borba pretočila u sve neke sfere srbijanskog društva. Postala je građanska, a ljudi su više krenuli da se fokusiraju na izbore. Teško je zato što se borite protiv nekog sistema koji je dosta složen i jak.

Mislim da smo mi mladi odrasli u nekom svijetu koji je težak da se razumije i ti mehanizmi nekog svijeta su i kontrola, informacijska revolucija i sve nas to nekako koči. Onda je jako teško naći način da se izbori pravda toj generaciji Z.

Radiosarajevo.ba: Koliko je ta dinamika koja se dešava na ulicama dobra. Nikad ne znate kakav ishod će biti jednog dana protesta...

Grabnar: Ono što sam ja vidio da postoje dvije vrste protesta. Jedni su masivni i manje-više prođu mirno. Više problema dolazi kad su ti protesti manji, lokalniji, gdje policija može da upotrijebi svoju moć u punoj snazi i to je ono što se desilo na tom događaju prošle godine u Valjevu, gdje je policija targetirala i napala ljude. Tukli su maloljetnike, iako niko od njih nije pružao otpor.

Ti protesti mogu da se uguše jako brzo, ali mislim da je moć ta istrajnost. Ako su ljudi pretučeni oni će opet izlaziti na ulice, čak i u većem broju.

Važnost bunta

Radiosarajevo.ba: Šta biste poručili mladima nakon svog iskustva? Koliko je glas zaista bitan?

Grabnar: Jako. Znam da ste vi ovdje imali proteste prošle godine zbog one tramvajske nesreće. Mislim da je stvarno snažno vidjeti da se mladi pobune. Ono što se desilo u Srbiji je bila sistemska borba, u smislu da su se blokirali fakulteti. To je bilo dosta osmišljeno, ali svejedno.

Mislim da je izaći na ulice građanska dužnost i jako mi ide na živce kada ljudi kažu da protest ništa ne mijenja. Historijski protesti su uvijek mijenjali sve i mislim da je jako bitno da se bunimo. To je postala socijalna stvar.

Mislim da ljudi to mogu da uzmu za primjer, ako se možda plaše tih stvari, da to nije ništa čudno, nego da je to ljudska stvar i da niste nikakav vandal nego neko ko se prosto bori za ta prava.

Radiosarajevo.ba: Koliko je "Komšija" posveta studentima i ljudima koji vode neku borbu?

Grabnar: Ono što sam ja htio da napravim je da film ima univerzalnu ideju, univerzalni zaplet koji može da razumije svako, bilo u Kini, Australiji ili slično. Da svaki gledalac može da se poveže, pošto se on bavi nekom ljudskom dilemom u čovjeku koji je prosto sukobljen s time da je neki njegov neprijatelj, odnosno čovjek kojeg on mora da tuče odjednom dobio lice, ime, sprat u njegovoj  zgradi i ne zna šta da radi s time, a on je cijeli život policajac i to je jedino što umije da radi. Ne bavim se ja u filmu puno vladajućom strankom i tim protestima nego baš policajcem i njegovim danom.

Radiosarajevo.ba: Univerzalna poruka mladima koji žele da studiraju ili koji se bore za nešto?

Grabnar: Svaka čast svima koji se bore za bilo koji problem koji se desio ili se dešava u njihovoj državi. Mislim da rade ono što bi trebali svi da rade i treba da budu uzor ljudima.

Mislim da i starije generacije moraju da pokušaju da razumiju mlade i to što nam se prilično dugo zamjeralo da smo apatični prosto nije tačno. Samo imamo drugačiji sistem koji funkcioniše na drugačiji način kroz socijalne mreže, ali i dalje se borimo.

Za mlade koji se žele baviti režijom, reći ću da je teško, ali neka upišu ako je to ono što vole. Ja sam stvarno zahvalan i kad se probudim budem sretan jer radim ono što volim. Imate neki poziv iako imate puno problema, i dalje se stvarno isplati kad to uradite.

Radiosarajevo.ba: Koji su vaši planovi za dalje. Radite li već na nekim novim projektima?

Grabnar: Prvo moram da položim ispite. Previše ih je ostalo. Kad se vratim u Beograd kreće intenzivno učenje.

Snimam novi film krajem septembra koji se bavi stambenom problematikom. Crna komedija na neki surealni način. Također završavam dokumentarni film u kojem deda i ja tražimo mjesto gdje su nacisti ubili njegovog oca dok je bio u partizanima.

Par nekih projekata i onda ću polako ući u spremanje diplomskog filma, pa ćemo vidjeti koja priča će da dođe do mene.