Sjećanje na 'plavi čuperak'

Nekad je poezija, valjda, ostavljala veći utisak nego ključ skupocjenog automobila. Još ako na poeziju dodaš poznanstvo sa jalijašem...

Tekst u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s portala Al Jazeera. 

Piše: Zvonimir Nikolić

Jednom sam negdje, mislim na Facebooku, pročitao da je nekad jedan zaljubljeni par na klupi u Vilsonovom šetalištu, znao više pjesama napamet nego što sada zna pola gimnazije. Pritom naravno, ne mislim na tekstove pjesama, nego na prave pjesme... što bi rekli, iz knjiga. Mislim da je svako od nas znao, a i sada zna:

„Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al' ima jedan čuperak plavi, zamislite gde? U mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi, već jedne Sanje iz šestog 'a'..."

Malo smo odrastali, pa je i poezija bila drugačija:

 „Čuj, reći ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične.''

Ili:

„Ne daj se, Ines. Ne daj se godinama, moja Ines, drugačijim pokretima i navikama, jer još ti je soba topla, prijatan raspored i rijetki predmeti.''

Uglavnom, pamtili smo stihove... posebno romantičnih pjesama. Razmišljali o tome kako da ostavimo utisak na osobu suprotnog pola. Nekako je Lorka najviše dirao srca djevojaka a često sam kod kuće na ogledalu vježbao svoju facu dok recitujem:

„Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema, zalud očekujem reč pisanu tvoju i mislim s cvijetom koji gubi boju, kad živim bez sebe, bolje da te nemam.''

Sjećam se i ljetovanja, djevojaka i momaka koji pjevaju uz gitaru oko male vatrice na plaži. I nekako su najljepše uvijek bile uz onog gitaristu. Pa jednog davnog ljeta u Vrboskoj na Hvaru i momka koji je svirao na flauti Kondorov let.

Lijepa vremena

Nikad ga niko nije čuo nešto drugo da svira ali Kondora je razvio do savršenstva. A ja sam u sebi razmišljao...onaj gitaru, onaj flautu, a meni stari kupio Dallapa harmoniku sa 120 basova?

Onaj na gitari svira Knockin' On Heaven's Door, onaj na flauti El Condor Pasa, a zamisli mene sa harmonikom i Duni vjetre malo sa Neretve? Uostalom i ko bi je nosao do mora i na plažu? E kud mi ne kupi usnu harmoniku... s njom bi bilo malo lakše?

Ipak, bila su to lijepa vremena. Vremena u kojima mobitele nismo vidjeli ni u Zvjezdanim stazama i u kojima nismo ni sanjali da marka, debljina i cijena mobitela može na nekoga ostaviti utisak? Ili garderoba? Pa i automobil?

Mi smo bili generacija „Super Rifle“, „US Top“, „Levi'sa“ i „Wranglera“. Utisak smo ostavljali malo drugačije.

U to doba na radiotalasima se pojavila Priča i muzika subotom – skraćeno Primus. I Nadrealisti. A mi smo snimali emisije na starim kasetofonima i do iznemoglosti ponavljali ovosedmične provale. I u to doba se nismo previše zamarali političarima. Zvijezde su ipak bili samo estradnjaci, pa i poneki pozitivni jalijaš iz grada.

Nekako sam bio i zahvalan Spielbergu što snimi Ajkulu ili Paul Newmanu i Steve McQueenu što snimiše Pakleni toranj.

U to doba sam  provalio da se utisak može ostaviti i ako dobro poznaješ onog preprodavača karata ispred kina „Dubrovnik“. Problem je bio što ga ja i nisam baš dobro poznavao, ali sam nakon intenzivnog „dumanja“ pronašao rješenje i za to.

Stanem ujutro u red da kupim dvije karte za balkon – prvi red. Čekam sat-dva u redu. Kupim karte i odem ponovo pred kino malo prije šest. Tamo nađem onog preprodavača, dam mu te moje dvije karte za večernji termin, naravno za balkon-prvi red, dam mu još para - ono njemu „na kafu“  i sve to samo da me „prepozna“ i da mi one moje karte.

Onda bih sačekao potencijalnu djevojku ispred „tete“ na Skenderiji i predložio da idemo u kino. Naravno, kada bi čula koji film, rekla bi, ''pa nema karata za to. Narod od ujutro čeka u redu''. A moj odgovor bi bio: ''Neka, haj'mo ipak vidjeti. Znam ja dosta raje''.

I strepio bih narednih minuta hoće li onaj preprodavač biti tamo, hoće li me prepoznati, hoće li se sjetiti imena? I razgovor bi bio obično ovako:

- O gdje si, lave?

- Đe si Zvone?

- Ima li, ba, karata za večeras za moju djevojku i mene (obično bi tada saznala da mi je zapravo, djevojka).

- Čuj ima li za tebe? Evo ih dvije... balkon, prvi red!

- Kol'ko sam dužan, care?

- Čuj dužan? Zvone, uvrijedićeš me! Nisi ti meni svako, ba!

A ja bih posmatrao lice djevojke, fascinirano mojim poznanstvom sa poznatim preprodavačem karata. I u sebi sam  razmišljao... e, draga moja, da znaš koliko sam para, čekanja i truda potrošio samo zbog te face?

Novi folovi

Poslije je i Campo (Mirsad Zulić) glumio u filmu Sjećaš li se Dolly Bel. Campo s Marindvora. Kakva sam samo faca bio kada sa djevojkom uđem u „Parkušu“ a Campo nas časti pićem. Jest' da sam ja bio tu pola sata prije, dao mu pare i zamolio ga da me časti. Ono... radi utiska. Trajalo je to dosta dugo dok Campu nešto nije prebacilo i dođe za naš sto i reče: ''E jarane...evo ostalo i kusura''.

To je značilo prop'o fol... smišljaj nešto drugo.

Nova vremena i novi folovi. Nekad je poezija, valjda, ostavljala veći utisak nego ključ skupocjenog automobila. Još ako na poeziju dodaš „poznanstvo sa jalijašem“...

Možda su ova vremena bolja i jednostavnija, ali ja se i dan-danas u 52. godini jako dobro sjećam „onog čuperka plavog iz šestog A“....