Glumci iz filma "Quo vadis, Aida" uoči prestižne dodjele: Oscar je naš!

Sasvim je sigurno da je ta, 74. dodjela Oscara održana 24. marta 2002. godine bila posebna, posebnija od svih ostalih. Tu noć Bosanci i Hercegovci bili su jako ponosni kada je bh. reditelj Danis Tanović u Los Angelesu dobio zlatni kipić za film „Ničija zemlja“ u kategoriji najbolji strani film.

I evo, 19 godina poslije, naša zemlja ponovo ima kandidata za Oscara i ponovo držimo palčeve i ponovo sa strepnjom iščečkujemo nedjelju, 25. april u nadi da se historija može ponoviti. Jedno je sigurno. Film „Quo vadis, Aida“, bh. rediteljica Jasmila Žbanić i cijela ekipa okupljena oko projekta to itekako zaslužuje. Mi to zaslužujemo. Onima koji su pogledali film jasno je. Ravnodušnost ne postoji kada govorimo o filmu „Quo vadis, Aida“.

Jeste li znali da je prva dodjela Oscara održana 16. maja 1929. u hotelu Hollywood Roosevelt u Los Angelesu? Nagradu je te prve godine dodijelila Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS), što je ostalo nepromijenjeno sve do danas. AMPAS je osnovana dvije godine prije, odnosno 1927., inicijativom filmaša Louisa Mayera. Na prvoj dodjeli dodijeljeno je ukupno 15 kipića, među kojima je jedan pripao i legendarnom Charlieu Chaplinu. Prvu ceremoniju vodio je Douglas Fairbanks, predsjednik AMPAS-a. Ulaznica je tada koštala simboličnih pet dolara, a ceremonija je trajala svega 15 minuta, dok je danas ceremonija višesatna.

Bila je to jedina dodjela Oscara koja se nije uživo prenosila u medijima. Kipić koji je do danas ostao nepromijenjen dizajnom, osmislio je kipar George Stanley dok mu je tada poznati meksički glumac, Emilio Fernandez, poslužio kao model. Iako na početku nije bio oduševljen tom idejom jer je morao pozirati gol, Fernandez je svojim pristankom ušao u historiju kao model koji je poslužio kao muza najpoznatijem kipu današnjice.

Historija Oscara

Teorija o porijeklu imena Oscar ima mnogo. Jedna od najpopularnijih vezana je za bibliotekarku i sekretaricu AMPAS-a koja je, vidjevši prvi kipić, izjavila kako je podsjeća na njenog ujaka koji se zvao Oscar. Toj teoriji suprotstavlja se ona glumice Bette Davis koja je svojevremeno tvrdila da je upravo ona nazvala kipić Oscar po svom bivšem suprugu. Glumac Emil Jennings prva je osoba koja je dobila Oscara za najbolju mušku ulogu, dok je nagradu za najbolju žensku ulogu primila Janet Gayron.

Ekipa portala Radiosarajevo.ba je uoči velike noći dodjele razgovarala s protagonistima filma. Jedan od njih je i bh. glumac Emir Hadžihafizbegović koji je u filmu“Quo Vadis, Aida?” glumio vojnika Vojske RS koji ulazi u Srebrenicu. Emir je za naš portal govorio o očekivanjima, potresnim scenama sa seta i poruci koju film nosi.

„Mislim da ćemo sigurno uzeti Oscara“, kazao nam je optimistično odmah na početku razgovora.

Smatra kako smo trebali dobiti i Bafta nagradu koja je održana 11. aprila u Royal Alber Hallu.

„Duboko vjerujem da ćemo 26. aprila po našem vremenu, u 3 sata nakon ponoći slaviti i uzeti Oscara. Po svim parametrima, i anketama unutar ozbiljnih američkih časopisa, mi smo apsolutni favoriti. Žao mi je što nisam mogao putovati za Los Angeles, ali Kalifornija je uvela deset dana karantina zbog pandemije koronavirusa. Veliki sam optimista. Mislim da ćemo pored Danisa Tanovića, imati Oscara i sa Jasmilom Žbanić“, vjeruje Hadžihafizbegović.

Film je, kaže nam, naporan i težak, ali genijalan.

„Dobro je Ademir Kenović jednom rekao...Teško je napraviti loš film, naravno, ovo je genijalan film, ali je po svojoj prirodi, rudarskim riječnikom rečeno, jama. Da li se radilo o filmu koji je savremena tema, komedija, ili drama. Drugačija je bila atmosfera u ovom filmu i snimanja su bila jako teška. Snimali smo od polovine jula do polovine avgusta u Stocu i u Mostaru. Svima koji su učestvovali u ovom filmu čestitam. Sama činjenica da smo ušli u nominaciju za Oscara je dovoljno velika i govori puno. Napravili smo sjajan posao“, govori Hadžihafizbegović.

Atmosfera na setu je, otkriva nam, bila posebna. u jednom trenutku na setu je znalo biti 600 do 700 ljudi sa statistima. Vladala je grobna tišina, prisjeća se naš sagovornik.

„Kad se kamera upali, bila je izuzetna posvećenost. Brojni statisti su shvatili kako veliku temu radimo i odradili su sjajan posao. Jasmila je dobro znala šta radi. Kad su Toma Forda pitali koje su tri najvažnije stvari za film, rekao je „priprema, priprema i priprema“. Hvala i svim ljudima koji su nam pomagali u Stocu i Mostaru“, kaže Hadžihafizbegović.

Zakon o zabrani negiranja genocida se, kaže nam, davno trebao donijeti.

Onaj ko negira genocid, spreman ga je ponovo učiniti. Ali ne treba nametnuti takav zakon, to je racionalni zakon. To je davno trebalo napraviti. Ne treba se napraviti film da bi se potvrdilo ono što je već Međunarodni sud u Hagu presudio. Ovo je jedan umjetnički dug prema nevino ubijenim ljudima u Srebrenici. Nadam se da ovo nije posljednji film koji će se snimiti o Srebrenici. Znam da se priprema još projekata. Sasvim je izvjesno da će se raditi film putovanje 40 kilometara kroz šumu do aerodroma Dubrave, pa film o sekundarnim i primarnim grobnicama, kako je to vađeno...“, otkriva Hadžihafizbegović.

Mario Knezović, Mostarac i frontmen grupe Zoster, također je dio glumačke ekipe filma „Quo Vadis, Aida?“. On je glumio snimatelja koji u stopu prati ratnog zločinca Ratka Mladića, kojeg je utjelovio srbijanski glumac Boris Isaković. Kada je prvi put pročitao scenarij, kaže nam Mario, suze su krenule same od sebe...

„Film je bio izuzetno fizički zahtjevan jer se snimalo na ljeto u Mostaru, a to je bilo pakleno i bili smo na otvorenom, dakle snimali smo direktno na suncu. Kad sam čitao scenarij, vidio sam odmah da je jako potresan i plakao sam kad sam ga pročitao. Bilo je jezivo. U jednom trenutku snimanja sam se zapitao gdje ja to živim, o čemu mi snimamo film, šta nam se sve dogodilo. Evociralo nam je sve loše kroz šta smo sve prolazili. Mislim da smo dobro ispali, šta se sve na ovim prostorima dešavalo i kroz šta su ljudi prošli. Film je jako dobro napravljen i navijamo da dobijemo Oscara“, kazao nam je Knezović.

Ne ponovilo se...

Briljantna je bila gluma i Borisa Lera kojeg je publika zapamtila kao Hamdiju, starijeg sina prevoditeljice Aide, glavne uloge u filmu o Srebrenici. I on je jedan od onih koji duboko vjeruje da ćemo u nedjelju imati razloga za slavlje.

Vrlo sam pozitivan i nadam se da ćemo dobiti Oscara. Konkurencija je jaka, ali nadam se da će to biti dobro. A i ako ne bude, mislim da je ovo već veliki uspjeh za film, za Jasmilu, za našeg producenta Damira, koji su uložili deceniju svog života u ovaj projekt. Napokon je taj film snimljen, ljudi imaju priliku da ga vide. Ovo s nominacijom će biti šansa da jako veliki broj ljudi pogleda film, a to je ono što je najbolje i najljepše u svemu tome. Film će ispuniti svoj cilj kad dođe do što više ljudi na ovoj Zemaljskoj kugli, jer mislim da je naš film stvarno vrlo univerzalan za cijeli svijet, ne samo za nas. Kada dođe do cijelog svijeta, gdje će ljudi razumjeti šta se desilo u Srebrenici, u BiH i reći „Ne ponovilo se više nigdje i nikome“, tada će ispuniti jedan od svojih ciljeva“, poručuje Ler.

Za vrijeme priprema za film stalno je, priznaje, razmišljao o tome kako je moguće da nam se u 20. stoljeću, na pragu tehnološke evolucije moglo desiti tako nešto, ali desilo se.

„Očito zločin i zlo ne bira ni mjesto ni vrijeme. Velika odgovornost je bila pred svima nama, bili smo svjesni toga tokom priprema. Znali smo da nas to može i blokirati, jer je mač s dvije oštrice, ali nam se to nije desilo. Prvenstveno zbog Jasmile i načina na koji ona radi. Na svako pitanje je imala više odgovora, bila je pripremljena i u svakom momentu je znala šta radi, za nas glumce je bilo lakše kad smo znali da se na nju možemo osloniti. Tu nestaju sve sumnje ili eventulani strahovi koje imate“, govori Ler.

I na kraju naglašava kako se u BiH stvaraju dobri filmovi, publika to prepoznaje, a još jedna nominacija za Oscara to potvrđuje. No, ipak...

„Nažalost, snimamo jako malo filmova, jedan godišnje, ako se i taj snimi. To je porazno i tužno. Ova nominacija za film „Quo vadis, Aida“ upravo govori da imamo kvalitetne autore, ljude koji imaju jake i velike ideje. Nadam se da će ova nominacija malo otvoriti oči onima kojima treba, a to je naša država koja treba obratiti više pažnje na kulturu“, potcrtava Ler.

Podsjetimo, prije nekoliko dana za naš portal o dodjeli Oscara govorio je i Izudin Bajrović.

"Mislim da je nominacija sama po sebi već dovoljna. Ne znam da li je realno očekivati, ne znam ni je li potrebno. Mislim da je film uradio sve što je trebao, on je za nas značajan i bez svih ovih nominacija i nagrada koje je dobio. Uz njih je samo vidljiviji širom svijeta. S te strane zaista ne opterećujem se time kako će se završiti noć dodjele", iskren je Bajrović.

S uzbuđenjem dodjelu Oscara iščekuje i njegov sin Dino Bajrović koji je u filmu igrao drugog sina glavne glumice Aide.

"Mislim da imamo velike i realne šanse za ovu prestižnu nagradu, a da li ćemo dobiti Oscara ostaje nam tek da vidimo. U svakom slučaju, nadam se da će to biti jedna prelijepa noć za sve nas i da ćemo je dugo pamtiti", kaže Bajrović.

Igrati u filmu "Quo vadis, Aida" za njega je, priznaje, bilo veoma zahtjevno. Bio je to, kaže, veliki izazov...

"Svi smo preuzeli ogromnu odgovornost da ispričamo tako važnu priču, koja zaslužuje biti ispričana što vjerodostojnije zbog svih žrtava  genocida i mislim da smo na kraju to i uspjeli. Cjelokupno snimanje je bilo teško, jer kao i svaki glumački zadatak iziskuje emotivni upliv, pogotovo kada je u pitanju ovako osjetljiva tema. S druge strane, olakšavajuća okolnost je bila ta što je na snimanju uvijek atmosfera bila odlična i što sam imao konstantnu podršku svojih partnera", naglašava Bajrović.

I šta još reći osim...Sretno Jasmila, sretno Deblokada i cijela ekipa filma „Quo vadis, Aida“. Nadamo se da ćemo u Bosnu i Hercegovinu donijeti još jednog Oscara!