Arsen Oremović za Radiosarajevo.ba: Kako je fascinacija 'Haustorom' postala film i okupila bend

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu (SFF) premijerno je prikazan dokumentarni film Treći svijet, posvećen kultnom bendu Haustor, koji je obilježio regionalnu muzičku scenu osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Reditelj filma Arsen Oremović, poznat po svom oštrom novinarskom peru i filmskom radu, u ovom dokumentarcu istražuje nasljeđe Haustora, njihove umjetničke i kulturne utjecaje te priču o bendu koji je spajao punk, novi val i reggae u jedinstven zvuk. A uspio je i nezamislivo - okupiti članove legendarne grupe.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, Oremović je govorio o svojoj fascinaciji Haustorom, o kojem nije napravio biografiju ili pričao o njihovom albumu prema kojem je film i dobio ime niti je o okupljanju benda nekon 40 godina. Za njega je to putovanje kroz magiju svakodnevnice.

Trending

Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore

Sarajevo kao grad ni velika filmska smotra za Oremovića nisu novitet.

"Meni je Sarajevo Film Festival jako važan u životu iz nekoliko razloga. Jedan je razlog taj što sam ja dosta svog vremena i rane faze života, u sedamdesetima i malo početkom osamdesetih, vrlo često boravio na Grbavici kod moje rodbine. Na Festival sam prvi put došao 1996., 1995. smo radili spot Toniju Cetinskom Prah i pepeo. Još je ovo bilo sve dosta i razrušeno i ružno.

17.08.25. 19:10

Treća noć Sarajevo Film Festivala: Pažnju 'ukrao' preslatki posjetitelj crvenog tepiha

I onda, 2014. sam imao Brak sa Švicarcem, film koji je meni promijenio život na način da sam taj postupak transformacije prelaska iz novinarstva i filmske kritike prema ovom autorskom dijelu ubrzao s nagradom koju sam dobio za taj film. Tako da ja, iz prve ruke, doista osjećam Festival kao nešto svoje. I zbog tih poveznica s djetinjstvom, i kao nešto što je meni taknulo život, i što mi je pokazalo da je Sarajevo doista, kad sad govorimo o festivalu, i nije puka floskula kad se govori da je to najveća, rekao bih, kulturna, ne samo filmska, manifestacija na prostoru bivše Jugoslavije. Zato što sam vidio iz prve ruke i osjetio tu snagu kroz interes publike, ali i ono što je nama filmašima vrlo često možda i važnije, a to su konekcije i povezanost", kazao je Oremović.

Dodao je da na SFF dolaze važni ljudi i da, kada neko vidi da ste bili na SFF-u, dobijaju pozive za druga gostovanja.

"Evo, i ja sad već dobivam pozive za deseti mjesec, a praktično film još nigdje nismo ni prijavili. Tako da sam mogao samo sanjati da ću imati otvorenje u Sarajevu. Taj san se dogodio", rekao je Oremović vrlo zadovoljno.

Posveta mašti

Zadovoljan je reakcijama poblike i time kako je publika primila film Treći svijet.

"Ljudi doživljavaju film kao nešto… na onaj način na koji sam ga ja radio, a to je da ne bude nostalgična priča o nekom bendu koji je bio prvak ili jedan od prvaka novog vala, pa da to sad bude neka uska priča, nego sam ga radio kroz taj bend, odnosno kroz dvojicu glavnih junaka, kao jednu posvetu mašti i tom čudesnom u ovom svijetu koji nas okružuje, i kao nešto što mislim da bi svima nama dobro došlo - da uzmemo nešto od tog pogleda koji ta vrlo specifična grupa Haustor donosi", istakao je Oremović.

Vratio se u prošlost, kada je imao svega 14 godina, i prisjetio se kada je slušao i gledao Haustor na koncertima.

"Vrlo važan koncert bio je u Zagrebačkom domu sportova 1981. na Zagrebačkom glazbenom bijenalu, kad su oni svirali sa Šarlom Akrobatom i Gang of Four, pa sam gledao njihove samostalne koncerte i tako dalje. Ono što je mene taknulo tada - oni su bili novovalna grupa, međutim grupa, koja je u tom prvom krugu tih bendova zagrebačkih - Prljavo kazalište, Azra, Film i Haustor - oni su u bivšoj Jugoslaviji, uvijek bili negdje na kraju tog spiska, zato što su imali, rekao bih, lokalni štih. Odnosno svjetske umjetničke ili filozofske pravce kao što su ruska avangarda ili traženje čudesnog, magijski realizam koji je specifičan možda za Južnu Ameriku", kazao je Oremović.

Dodao je da su članovi Haustora te naočale stavili i s tim naočalama gledali lokalnu svoju sredinu.

"Prije svega Zagreb, Zagorje i taj kajkavski dio. Tako da tu mogu shvatiti da možda taj leksik i taj jezik možda nije mogao odjekivati u drugim dijelovima regije. Ali na mene su ostavili poseban utisak, upravo zbog toga. Recimo, njihovi stihovi: 'Ko je pojeo Sljeme jutros i popio Savu'. Mislim, ja sjedim i razmišljam – ko može popiti Savu i 'ko je to bio, djeco… ko nam lupa čvrge u mraku?' To je meni bilo izuzetno zanimljivo, poticajno, tako da me oblikovalo na neki način na koji tada vjerovatno nisam bio ni svjestan. Sada sam u zrelijoj dobi kad sam počeo razmišljati o tome, možda malo više o sebi. A o sebi ćemo uvijek najviše saznati kada razmatramo šta gledamo, šta slušamo, šta čitamo", otvoreno je rekao Oremović i dodao:

"Da bi neko saznao šta je poetika bila grupe Haustor, iz koje su dolazili takvi stihovi ili 'Moj je grad večeras dobio luku', naš grad je Zagreb, e da bih saznao kako je moglo doći do toga, ja sam zapravo krenuo za time šta ih je oblikovalo i kako je to Sacher, sjedeći tada na Trgu Republike, mogao vidjeti more. A ne tramvaj koji vozi u Dubravu, nego more gdje brodovi idu u Hong Kong ili negdje."

To je, rekao je, njegova prizma gledanja na Haustor, a ne biografija.

S Oremovićem u Sarajevu bili su i legendarni članovi još legendarnije grupe Haustor Zoran Zajec (gitarista), Darko Rundek (vokal i gitara), Srđan Sacher (bas gitara), Srđan Gulić (bubnjar) i Damir Prica (saksofon).

A ono što je trebala biti priča o dva totalno različita čovjeka - Rundek i Sacher – pretvorila se u magično, neplanirano okupljanje Haustora u studiju.

"Darko i Srđan su sve vrijeme imali zadršku, imaju je i danas, zato što oni, kao prvo, ne vole vizualizacije. Ne vole muzičke spotove i uopće ne misle da muziku trebaju pratiti slike. Plus, taj njihov odnos je uvijek tako zahtjevan na svoj način. Kad sam im na početku rekao da bih radio film, ali da ne bih radio klasičan biografski film, oni su rekli: 'E, to je već prvi korak da mi hoćemo'. Oni moraju imati smisao u tome, nisu ljudi koji će se oduševiti: 'Evo, sad neko će raditi film o nama', to njih stvarno nije briga. Oni moraju imati u tome ličan input ili upliv i moraju imati dublji smisao", kazao je Oremović.

Film su snimali tri godine, a mogao se, priznao je Oremović, snimiti za dva mjeseca.

"Taj bi film inače normalno imao možda 15 do 20 dana snimanja, to bi se moglo snimiti u dva mjeseca. Međutim, to se produžilo na tri godine samog snimanja, ali sa jako, jako velikim pauzama koje nisu bile gubljenje vremena. Bile su kontemplacije i hibernacija i njih samih. Pa onda su rekli: 'Haj'mo sad dalje'. Onda opet šest mjeseci ništa, pa 'haj'mo sad dalje'", istakao je Oremović.

A kako se osjeća zbog činjenice da je upravo on taj koji je okupio Haustor nakon 40 godina, Oremović je rekao:

"Kada sad razmišljam, meni je slika u glavi koju nosim o svemu ovome slika gdje su njih petorica na crvenom tepihu. Ne gdje sam ja s njima, nego baš gdje su sami oni. I to mi je važno da napomenem – da ja gledam njih: 'Aha, oni su tu, uspjeli smo to napraviti, tu smo sada na vrhu.' E, to je slika koja ostaje uramljena u mojoj glavi do kraja života."

I toliko vremena od kako ih je prvi put slušao, njega fasciniranost Haustorom i ljudima koji su ga činili ne popušta. Iako on smatra da umjetnost upravo tako treba raditi - biti posvećen svojim fascinacijama, bez obzira da li su to stvarni ljudi.

Iz Sarajeva su otišli na festival u Herceg Novi koji im je svima značajan i zbog toga što je Sacher, kao što se vidjelo u filmu, zamislio taj film dok je bio dole i služio vojni rok u Crnoj Gori, odnosno u Tivtu koji je nedaleko od Herceg Novog.

"Tamo je sjedio, bježao od te vojske u mislima, tim morima i putovao južnim Amerikama itd. Nakon toga imamo hrvatsku premijeru konačno na festivalu u Vukovaru, onda zatvaramo film festival u Opatiji, a imamo dogovoreno i da otvaramo festival u Beogradu 25. septembra, nadam se da će se manifestacija održavati s obzirom na ovo što se dešava tamo. Poslije toga imamo premijeru u Zagrebu, u Zagrebačkoj kinoteci i zatim krećemo u normalnu distribuciju i to je onda taj prvi val, a onda drugi će biti isključivo festivalski", otkriva Oremović dalji put Trećeg svijeta.

Naporno, ali gušt, dodao je.

Cirkuski sadržaji i blještavilo

Za kraj razgovora, osvrnuo se i na muzičku scenu u Sarajevu, gradu koji je nekada važio za centar rock n'rolla.

"Kada sam dolazi kao klinac još od 80-ih, vrlo često sam zalazio u 'Estradu' koja je bila tada kultno mjesto. Tu sam uvijek sretao te velikane, tadašnje i današnje. A meni se čini da se promijenilo, ali ne samo u Sarajevu, ni samo u Zagrebu i u Beogradu, mislim općenito da je muzika izgubila taj društveni značaj kakav je imala nekad. Vjerovatno muzike ima jednako dobre i više je ima, ali nema to više taj značaj društveni kako je to nekada sve skupa imalo. Naprosto, sadržaja je puno više, kao što su junaci u mom filmu rekli, sve te neke instalacije i nekakvi cirkuski sadržaj koji su se odvijali i intervencije umjetničke u prostoru koji su se odvijale tamo krajem 70-ih su puno jače odjekivale u Zagrebu, zato što je tada bio siv, crn. I onda je sve to što je bilo šljokasto s vatrom jako odjekivalo.

Danas živimo u svijetu u kojem smo prekomjerno i preobilno smo zatrpavani svim i svačim, pa tako i muzikom i sportom i svime. Ne znam, možda bi me neko od klinaca iznenadio da kaže: 'Evo, ja prolazim gradom pa gledam tamo te velikane neke današnjice' pa kao i da je to njemu inspirativno kao što je meni bilo inspirativno to gledati tada. Još se sjećam gdje sam vidio Gorana Bregovića, gdje sam kupio ploču u Sarajevu Zdravka Čolića… To su meni bile važne stvari, a sad ne znam da li danas možda još ima takvih", zaključio je Oremović u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.