Fatmir Alispahić: Điha, điha, SaraJOVO

Katolici imaju Gospu u Međugorju, a Bošnjaci imaju Jovana Divjaka u Sarajevu! Nikada niko u bošnjačkoj povijesti nije počašćen tolikom ljubavlju, i tepanjem, kao general Divjak. Da nije uhapšen u Beču, pod optužbom za ratni zločin, nikada ne bismo saznali šta je nama Jovo, niti bismo pomislili da našem glavnom gradu predjevamo ime u SaraJOVO. Protesti za Divjaka su bili neviđeni kvazipatriotski trans bošnjačkog ranjenog uma, koji bosanstvo doživljava kao ulizivanje nemuslimanima i zanemarivanje muslimana. A bosanstva nema bez jednakosti, a konkretno - jednake brige prema procesuiranim generalima Rasimu Deliću, Alagiću, Hadžihasanoviću i drugim oficirima i borcima Armije RBiH. Bošnjaci nisu iskazali tu jednaku brigu, i otud su protesti za Divjaka – lažni patriotizam, licemjerje, bezobrazluk, manifestacija patološke samomržnje jednog nestajućeg naroda, koji u svemu nebošnjačkom vidi vrijednost, i u svemu svome vidi feler od kojeg treba bježati. Zašto ovako nije branjen Rasim Delić, koji je čak i u bolesti, i u smrti, bio ostavljen od mnogih? Zato što za Bošnjake nije isto skandirati: “Rasime, Rasime!”, i skandirati: “Jovo, Jovo!”. Rasim nam je iz avlije, a u Jovu i u Jove smo uvijek gledali odozdo. A Srbi su u svoje Jove uvijek gledali s poštovanjem, a u Rasime odozgo. Ta obrnuta perspektiva svjedoči o hroničnom nemanju samopoštovanja u Bošnjaka, vjerovatno jedinog naroda na planeti koji sam sebe vidi kao žabu krastaču.