Profitabilno zlo

Oni su čekali u studijima u Zagrebu i Beogradu. Koncepcijski, pola sata, tri gosta, tri teme plus voditelj,  elem svakome realno po nekoliko minuta. No, tako je to danas s medijima. Slika je zamijenila tekst, za krucijalno novinarsko pitanje "zašto" nema vremena a marketing traži krv ili mahalaštvo.

U međuvremenu, desio se taj željno iščekivani šok odmah egzaltirano komentiran izdaleka, s ekrana korporativne TV kuće. Naša će emisija, naravno, kasniti jer imamo sve famozniji "Breaking". Tako sam gledao direktni prenos iz Njemačke, preko Amerike. S one strane okeana u studiju velike kuće (isto sigurno i na ekranima većine ostalih TV kuća) orgazmična komentiranja raspada sigurnosnog sistema najorganiziranijih u Evropi. Neko je nekoga ubijao, s jednog ili tri ili više mjesta, da li je jedan napadač ili više njih, organizirani terorista ISIL-a, najvjerovatnije, ili ipak neko drugi, izbjeglica, Arapin ili je Breivik umiješao prste, vjerovatno je Sirijac, ili nije... Uključivali su se razni stručnjaci, analitičari (koliko li ih je na sve strane), komšije, političari itd. Najimpresivniji mi je bio jedan što je objašnjavao kako, eto, on sad ne može kući putem kojim normalno ide, a voditeljica u studiju tamo istinski suosjeća s njegovom tragedijom. Nijemci k'o Nijemci, striktno poštuju internetski nalog policije da niko ne mrda iz kuća. Nema hodanja 'nako, i slobodno, ta su vremena prošla. Sluti vanredno stanje, policija i vojska preuzimaju stvar u svoje ruke a narod zadovoljan što je tako. Znamo već kako to izgleda sa narodom zbog vanrednog stanja u Francuskoj, evo sad u Turskoj, sluti u Njemačkoj... Sreća slobodnog svijeta.   

Onda smo počeli s našim programom. Na početku, naravno, po minutu komentara o svemu tamo, jeste li iznenađeni, šta mislite o čemu se tu radi, ko iza svega stoji... Niko ne pita ko ispred svega stoji. I tokom onih narednih pola sata – prekidanja za nove vijesti odande. Vele, Iranac! A i ko bi drugi. Arapin, vrti se već po medijima tamo i ovdje. To što Iranac nije Arapin, nebitno je. Njihov je. Rođen u Njemačkoj, tamo živi, njemački pasoš, nema veze. Iranac! Isto kao što su oni krvavi Francuzi iz Belgije i Francuske - Arapi...

Priča je završena kako je završena. Čeka se novi "Breaking". Što prije, to bolje, business is business. Kratko, krvavo, bez odgovora na nepotrebno pitanje zašto, u očekivanju vanrednog stanja za više ovlaštenja i para policiji i vojsci. Što je sigurno, sigurno. Stvar sjajno ide na ruku paklenom krugu događaja i posljedica. Bomba ovdje, bomba ondje, aerodromi, bulevari, pa onda sjekira, pa mačeta, pa bolnica, pa kamion, pa voz, pa disko-klub... Eno i taoce uzimaju po crkvama... Doduše, i u Bagdadu i tamo šire svako malo čitave pijace lete u zrak, ali to nema veze s nama. Oni su tamo svi ludi, genetski, znamo to a vele i analitičari. Njihove svijetleće zastave ne obasjavaju ovdašnje znamenite građevine. Pa naravno, nismo svi isti. Prema TV minutaži, ovdašnja drama kad ne možeš svojom ulicom do kuće, tri puta je veća od desetina mrtvih tamo.

Nisam psiholog, sociolog  a ni političar. I ono tamo i ovo ovdje gledao sam svojim očima godinama. Od prve faze do, evo, treće. Prije sam vjerovao da drukčije mislim od većine unaokolo samo zato što sam imao priliku koju drugi nisu. I bavio se profesijom nekad drukčijom. Uvažavala je i oči i glavu, ali tražila i odgovore na ono "zašto". Gledao sam tamo ljude i gradove, države i sisteme koji su za "civilizirani zapadni svijet"  služili samo da im se otme njihovo ali i svjetsko najveće blago. Uglavnom energija, nafta a kasnije i gas rude, minerali, historijska blaga... Sve ni za šta. Da im se otme i zemlja kojom će to blago da se odvodi. Naravno, i da se na razne načine, lukavštinama i silom, instaliraju vladari koji će držati raju u poslušnosti. Obrazovanja, emancipacije, modernizacije, osjećanja da si svoj na svome nije smjelo biti.

Tako je funkcionirala prva faza današnjeg ludila u kojem se otimalo za budzašto i držalo pod zvonom zaostalosti da se ne dođe do pameti i ne shvati o čemu se radi.

Onda je došla druga faza. Milioni poniženih i marginaliziranih polako ali sigurno počinjali su shvatati šta im se dešava, i zašto. Pomogla je i tehnologija, od milionskih gradova do šatora u pustinji. Otimačina velikih počela se braniti silom. Zavođenje reda avionima legitimirano je kao međunarodni poredak. Novo ime je postalo – odbrana demokracije i ljudskih prava. Suverenitet, granice, unutrašnje uređenje – ništa više ne važi ako nije u skladu s "demokratskom" odbranom barela za sitniš. Posao nije išao baš lako. Nije tamo bilo baš ni dovoljno mržnje za logiku "zavadi pa vladaj". I okupatorski momci ginuli su više nego što su velike TV i korporacijama poslušni političari bivali u stanju da objasne njihovim roditeljima i biračima. Umjesto "naših momaka" zamjena je pronađena u  domaćim teroristima. Krvavim, izmanipuliranim, ciljano zaluđenim i dobro naoružanim i opremljenim. Terorizam nije plod "istine" da su svi tamo, i njihova vjera, greška civilizacije. On je inicijalno smišljen, planiran i proizveden. Uz bajke poput "arapskog proljeća". Ko ne vjeruje, neka pogleda samo rezultate tih proljeća. Model bi bilo lako širiti.

Faza tri, haos se oteo. Čista sociopatologija. U mnogim glavama i to je još uvijek korisnije, nego što je zlo. Eno spiskova "umjerenih revolucionara u Siriji" koji se plaćaju i treniraju da – kolju dječake od jedanaest godina i siluju djevojčice od osam. Bomba, mašinka, sjekira ili mačeta stvarana je realnost što se otela. I logično ojačala mentalitet i mehanizme represije. Odgovor je – još više terora i represije. Uz tihu sreću građana što su "zaštićeni". I u svemu tome još više desnice, do fašizma.

O prvoj fazi kao ključu svega ovoga danas niko institucionalno važan ne razmišlja. Jer bi došao do odgovora koji se "ne isplate". Na temeljima razvaljenog međunarodnog poretka i koliko-toliko humanog sistema vrijednosti konstruirano je profitabilno zlo. Na koje nas se evo navikava. 

A baš je bilo lijepo ići kući putem kojim hoćeš.