Enjoy zatvor

Onu o plakatima Bojana i Dade. Sarajlije iz rata o ratu ne pričaju. Sjećanja na to se uglavnom  šute. Zna se o tome što se može znati, a onima koji ne znaju uzalud je objašnjavati. Oni koji nisu došli jer nisu imali motiva, bolje što nisu. Vjerovatno bi izložbu sada smještali negdje u neke kategorije koje nemaju veze s onim što ona jeste. Mnogo  toga što je trebalo kazati povodom izložbe kazao je ovdje Bure u tekstu Razglednice.

Palo mi je na pamet tamo da sam onda, 1993. zapisao Bojanovu priču o Enjoy Sarajevo na nagovor Andrea Gluckmanna i Juana Goitisoloa. Ispričao sam je tada u Sarajevu, u mojoj kuhinji, njima i sjajnom fotografu Gerard Rondeau. Andre je po povratku u Pariz napisao i čudesan predgovor za moju knjigu Sarajevski portreti, mjesec dana kasnije objavljenu tamo i s ovom pričom. Onda u New Yorku, pa u Rimu... Kod "nas", kasnije, objavio je Feral u svojoj biblioteci... Naslov priče je bio Enjoy zatvor.

Evo te priče iz knjige, tada napisane i sada nedirnute. I nečega što mi je palo na pamet nakon što nas je Bojan na otvaranju izložbe vratio u vrijeme o kojem šutimo: 

"Bojan i Dada Hadžihalilović su preostali dio iz dizajenerske grupe Trio, koja je prije rata, i posebno u ratu, ubrzano približila Sarajevo svim poznatim svjetskim centrima 'otkačenog' grafičkog dizajna. Treći član trija, Lejla, uspjela je izaći iz Sarajeva i pridružiti se mužu u Švicarskoj. Raja koja je ostala poželjela im je uskoro bebu, kako bi opet imali novi Trio. Bojan i Dada, bračni par iz rata, nastavili su raditi mimoilazeći se svakodnevno s pričom koja je sastavni dio snova  i jave svakog Sarajlije – pričom o ostanku i izlasku, pričom svih sarajevskih priča.

'Krajem februara 1993. godine odlučili smo prvi, i dosada posljednji put, da pođemo na sužbeni put, onako kako su dotada radili i ostali u Sarajevu. Noću, trčeći, puzeći, valjajući se preko piste aerodroma koji je bio pod kontrolom UN-a formalno, a pod kontrolom srpske vojske, praktično. Dugo smo se pripremali za taj put, da bismo tog dana, potpuno sasrani od straha, stigli nedaleko od prvih žica aerodroma, već oko šest sati uvečer. Kilometar-dva s one strane piste bio je početak puta preko brda prema jugu ili prema sjeveru Bosne, kako se kome prohtjelo. Gurnuli su nam s naše strane neke plave kartončiće obrezane cik-cak makazama na kojima je bio nekakav broj,  pokazali su nam žicu pred nama i kazali – 'Furajte, to je tamo...'

Pojma nismo imali gdje smo, kuda idemo, gdje ćemo izaći a tutnjalo je te noći na sve strane. Granate, mitraljezi, prava frka. Pet puta smo pokušavali da krenemo i svih pet puta Unproforci su nas vraćali. Konačno, negdje oko tri sata ujutro, odustali smo od svega i onako potpuno smrznuti, ojađeni, mrtvi umorni i polumrtvi uplašeni, vratili smo se kući. Godinu dana nismo prestajali da se smijemo na vlastiti račun. Hiljade je žena s djecom, baba, staraca, krava i ovaca prešlo preko piste, samo Dada i Bojan nisu uspjeli. No, nema veze. Ovaj neuspjeh kojem smo se, inače, intimno radovali, natjerao nas je da uporno kontamo dalje čime bismo to mi mogli da isfuramo u svijet kada to već lično nismo bili u stanju. Stalno nas je kopkala ona šuplja sarajevska priča ljudi što su otišli govoreći kako je važnije uraditi nešto vani za Sarajevo nego sjediti ovdje. Mi smo onda počeli nešto s nekim plakatima, pa smo to faksovima rasturali po gradu kad je bilo struje, dok se nije rodila prava ideja. Počeli smo praviti razglednice, kojima smo mogli da zeznemo i Unproforce, i novinare, i one na brdima i ove i one... Umjetnost je, a sitno je. Može da se izbaci napolje i da 'radi' posao umjesto nas.

Bojan Hadžihalilović, 1993.

Tako je i bilo. Razglednice su krenule, nije da nisu išle i nije da nije bilo interesa, ali taj crv izlaska nikako da se izgubi. I onda smo skontali pravi fol kako bi se sve moglo riješiti. Jedna od prvih razglednica koju smo napravili bila je ona s Enjoy Sarajevo, urađena po sistemu pođonjenog fola Enjoy Coca-Cola. Sve isto, boja, slova, ona famozna njihova linija itd. Onda smo naslutili kako bi nas, recimo, Coca-Cola mogla tužiti za pokradeni dizajnerski štos a ta bi tužba, naravno, bila jako ozbiljna. Raja kojoj smo to pričali umirala je od šege, u stilu: 'Boli vas dupe, šta vam mogu, neka dođu u Sarajevo da vas hapse!' Naravno, da dođu i da nas hapse, to je pravi posao. Možeš zamisliti, dobije nas Coca-Cola na sudu, milion-dva dolara, a mi kokuzi bez centa u džepu. Onda sud kaže – ako  nemate love to vam je doživotna, ili recimo, dvadeset godina zatvora. I mi pošaljemo američkim cajkanima adresu s preciznim pravcem kretanja od aerodroma do kuće, jer okolo je opasno, da jadni ljudi ne zaglave od snajpera, i oni fino dođu po nas s lisicama, 'rejbankama' itd. Raja bi okolo crkla od muke. I pošto je Amerika, kako se priča, demokratska zemlja, onda ti nas odvedu u neki kalifornijski zatvor gdje ćemo imati uvjete da radimo. Treba nam samo struja, trebaju nam dva kompjutera i jedan štampač. Sve ostalo imamo, posebno nema frke s tim zatvorskim osjećanjem ili nostalgijom prema kući. U zatvoru smo ionako već dvije godine, a krevet mijenjamo kako se pomjeramo po Sarajevu tragajući za mjestom gdje ima malo struje. Evo ovdje smo šest mjeseci, spavamo po stolovima, u vrećama za spavanje i skroz smo sigurni da je u svakom 'demokratskom zatvoru' bolje što se toga tiče. Čovječe, možeš li zamisliti šta bismo sve mogli da uradimo da imamo taj mir i tu struju? Klopa tri puta dnevno, pa malo šetnje po dvorištu a nema snajpera. Ta tužba Coca-Cole za nas bi bila čisti Disneyland. Ima, nažalost, samo jedan veliki problem, kažu da su u Americi muški i ženski zatvori odvojeni. A mi nećemo nigdje razdvojeni. Da smo to htjeli, mogli smo i do sada. Moramo zato nešto skontati da nas ne razdvoje. Ali, skontat ćemo, znam ja nas...'"

Sjećam se, o tim plakatima kasnije su se pisale priče po svijetu, s razlogom. I o duhu raje u Sarajevu. I o optimizmu, o načinu na koji smo se znali sprdati s mukom.

Bojan se minulog petka sjetio i koncerta koji je Bono Vox sa U2 održao u Sarajevu, na Koševu, 23. septembra 1997. I njegovih riječi: "Fuck the past, kiss the future!" Pristojna prevoditeljica nije htjela to izgovoriti. Fini novi svijet, u priči o ratu.

Sve u petak odšutio. Tišina u stomaku. Dvadesetak godina kasnije, sve mi je jasno. Što Bure napisa, "one vrijednosti za koje se Sarajevo borilo, u poratnom Sarajevu su se raspale kao kula od karata".

Znam samo da bi one riječi Bono Voxa danas imale "polovičan" smisao. "Fuck the past" sada važi, potpuno. I za rat i za ovih dvadesetak godina od tada do danas.  

Kiss the future? Kakvi smo, možda će neko pomisliti da ima smisla. Enjoy.

Zlatko Dizdarević i Bojan Hadžihalilović, Sarajevo, 1993.