Zemaljski muzej (3)

Smrt u Džeddi

Odlukom upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya 1888. osniva se Zemaljski muzej u Sarajevu. Dvije i pol godine ranije profesor Isidor Kršnjavi, mađaron, entuzijast i prvi tvorac i promotor kulturnih politika u hrvatskoj povijesti, zemaljskom upravitelju Kallayu preporučuje Cirila Truhelku, svoga nesvršenog studenta na filozofijskom odjelu, za poslove osnivanja muzeja. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Truhelka, rodom Osječanin, rano ostaje bez oca, školskog učitelja, pa se kao trinaestogodišnjak 1878. s majkom i sestrom seli u Zagreb. Žive na rubu siromaštva, ali se ipak školuje sve do fakulteta. Ne upisuje pravo, za koje je, možda, imao više volje, nego studij filozofije, jer on traje samo tri godine. Kršnjavi ga je zapazio po marljivosti i bistrini, ali nije lako znati što je presudilo da ga preporuči Kallayu: vjera u mladićev dar, ili briga da udomi siromaška. 

Početkom 1886. Truhelka dobije poziv da otputuje u Beč, gdje će se javiti u zgradu zajedničkog ministarstva, u Johannesgasse broj 5. Putuje noćnim vlakom, svu noć ne spava, osupnut mišlju o susretu sa čovjekom tako visoka položaja kakav je Kallayev. Razmišlja kako će mu se obraćati: poglaviti, velemožni, presvijetli, preuzvišeni... Pedeset i šest godina kasnije, kada kao gorak čovjek u Zagrebu bude pisao "Uspomene jednog pionira", i kad već odavno bude sahranjena svijetla uspomena na bosanskog svedršca, koji je imao namjeru da od tri naroda načini jedan, i da taj jedan podloži Budimpešti i kruni svetog Stjepana, Ćiro Truhelka će, iako pod ledenom sjenom poglavnika Pavelića, koji je oslobodio i u Hrvatima katoličke i Hrvatima muslimanske vjere pobudio sve njihove duboke i mračne nagone, o Benjaminu Kallayu pisati s onim istim dječačkim strahopoštovanjem. Sjećat će se kako mu je priznao da ne zna ništa o muzejskom poslu, i kako mu je poglavar u miru odvratio da ne zna ni on, ali nitko se nije rodio mudar, valja se usput učiti: "Ja danas gradim ceste ili željeznice, sutra škole, tvornice ili vodovode i ne mogu naravski u svim strukama biti prvak; ali učim uz pomoć svojih suradnika, da svaku stvar u bitnosti njenoj mogu prosuditi, a tek onda pristupam izvršenju. I zato tražim i od Vas, da me obavijestite što potpunije, imajući na umu, da sam u stvari laik, ali željan prozrijeti u bit svakog problema."

U zoru 28. veljače 1886. Ćiro Truhelka prelazi Savu, i na željezničkoj stanici u Bosanskom Brodu ulazi u vlak koji će ga odvesti u Sarajevo

Putovanje opisuje u četvrtom poglavlju "Uspomena jednog pionira", jednom od najljepših bosanskih putopisa iz ranih godina austrougarske okupacije. Ispunjen je svim predrasudama svoga vremena, o Bosni, islamu i Orijentu, onim negativnim i onim bajkovitim, pritom tipični zagrebački malograđanin, još i siromah, ispunjen onom vječnom i uzaludnom purgerskom potrebom kulturne dominacije, ali istovremeno njegov je duh otvoren, nevin i naivan, spreman da prihvaća senzacije novoga svijeta, upija ih i pamti, te se pamteći iz trenutka u trenutak mijenja. "U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kudagod stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprijatelja. Eto takvi su bili pojmovi opće rašireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru, koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući što ga tamo čeka. Iako mi je zbog te neizvjesnosti bilo malo tjeskobno, pomislih, šta Bog da, bit će..."

Put od Broda do Sarajeva, koji je prugom dug 269 kilometara, potrajao je osamnaest sati: "Kad u 10 sati na večer stigosmo u Sarajevo, bila je mrkla noć. Ulice jedva na mjestima rasvijetljene uličnim petrolejskim svjetiljkama, puste i prazne." Smjestili su ga u Hotel Evropu, gdje ostaje sljedećih nekoliko noći, nakon što ne obavi sve dnevno-administrativne obaveze: primanje kod "civilnog doglavnika Fedora Nikolića, ujedno i predsjednika Muzejskog društva, osnovanog 1884, na čiju se tradiciju aktom o osnivanju muzeja pozvao Zemaljski upravitelj, primanje kod baruna Kutschere, rođenog Bečanina i prvog čovjeka izvršne vlasti u Bosni, te na kraju i predstavljanje barunu Appelu, vojnom zemaljskom poglavaru, formalno i statusno najvišoj ličnosti u zemlji. Truhelka se sreće i s Kostom Hörmannom, vladinim tajnikom i kulturnim entuzijastom, koji će mu kasnije biti od velike pomoći oko formiranja muzeja, te s Julijem Makancem, policajnim liječnikom, i vrlo aktivnim potpredsjednikom Muzejskog društva. (Makanec je, inače, jedna od onih amblematskih figura sarajevskih kuferaša, koje, baš svaka, zaslužuju da budu opisane u kakvom velikom romanu, ili u nekom velikom sarajevskom kuferaškom sve-romanu. Rodom Zagrepčanin, u Sarajevo stiže već 1879, nekoliko mjeseci po okupaciji, i službuje najprije kao okružni, a vrlo brzo i redarstveni liječnik. Zastupnik je u novoformiranoj sarajevskoj gradskoj skupštini. Godine 1884. osniva Bosnische Post, prve dnevne novine na njemačkom jeziku, a u svojoj kući u Kulovića ulici gradi štampariju, pod firmom Spindler und Löschner. Spindler mu je bio poslovni partner, a Löschner je djevojačko prezime Makančeve supruge. Ali kako se ne uspijeva istovremeno baviti tako različitim poslovima – ne može se biti i liječnik i novinski izdavač i tiskar – novine prodaje svom prvom glavnom uredniku Eugenu von Topfferu, a štampariju daje Spindleru u zakup. Iste godine kada je utemeljio novine, Makanec pokreće inicijativu za osnivanje Muzejskog društva. Duhovnu potporu nalazi u bečkom političaru i povjesničaru Alexanderu von Helfertu, a onu važniju, praktičnu, u svemogućem kreševskom fratru Grgi Martiću. Fra Grga, pritom, ima na umu jednu stariju ideju, još iz turskih doba, koju je 1850. u časopisu Bosanski prijatelj artikulirao fra Ivan Frano Jukić. 

Evo i njegovih riječi: "Ja sam od niekoliko godinah počeo, ovakve starinske stvari sabirati i odkupljivati, zato molim sve Bošnjake, koji takog što imade, te misli inostrancima prodavati, nek se javi meni, ja ću mu toliko platiti govorinom, koliko svaki drugi inostranac, ako ne još bolje; a sve domorodce molim, da za ovakvim stvarima budu, te gdje štogod opaze, da odkupe na moje ime. Ako Bogda! smojom sbirkom, želim metnuti početak 'Bosanskomu Muzeju' akoli to nemogne biti, toću nastojati da moje ovo starinsko blago dodje u slavjanske ruke, koje neće s njime tergovati, već ga dobru obćemu odrediti." Na koncu, fra Grgo i Makanec uspijevaju na osnivačku skupštinu okupiti 200 uglednika, i formirati stalni muzejski odbor od 15 članova. Tih petnaest ljudi, među kojima su i njih dvojica, tijelo su iz kojeg će se, po volji Kallayevoj i trudom Truhelkinim i Hörmannovim, porađati Zemaljski muzej. Ali pomoć marnog i silno aktivnog doktora Julija Makanca neće, na žalost, biti duga vijeka. 

Makanec je već oženjen kada se doseljava u Bosnu. Supruga mu je rodom Austrijanka, Louise Löschner. Kći Marija, zvana Micika, rođena je u Zagrebu, i dvije su joj godine. Malo po dolasku, u Tuzli im se rađa sin Alfred. Makanci su turopoljsko plemstvo - povelju o plemstvu im je 1791. udijelio car Franjo II – podrijetlom iz Štrpeta kod Kupinca, a tokom devetnaestog stoljeća stekli su pristojnu imovinu i u Zagrebu. Postavljenjem Julija Makanca za okružnog sarajevskog liječnika formira se, grana i raste, u Travniku i u Sarajevu, bosanska grana porodice koja će, kako to često biva, na kraju biti tragično odrezana i prepilana. Ali do toga ima još, pustimo priču neka dalje teče u svojim zagradama.

Suvremenici Makanca opisuju kao suzdržanog, naizgled hladnog čovjeka, koji je ljude držao na onoj pristojnoj distanci kakva je u Sarajevu izazivala zazor domaćega međusobno familijariziranog, prostosrdačnog svijeta. Po svom je držanju bio i ostao Zagrepčanin i plemenitaš, ali po svemu drugom kao da se sasvim sljubio sa zemljom u koju je došao. Tako je, otkrivši Kiseljak, činio sve da se vijest o ljekovitim mineralnim vodama proširi do Beča, i da se na tom mjestu sagradi lječilište i narodno kupalište. Kao liječnik bio je maran i strog, izluđivala ga je slaba higijena u bosanskog svijeta, nije se suzdržavao niti da podvikne na pacijente, da pred njih stupi onako osiono kako su nekad stupali paše, age i dizdari. Ali ih je istovremeno želio što bolje upoznati, pa je u kratkom vremenu uspijevao savladati inače iznimno teški turski jezik.

Godine 1891. Hadžijski Bajram padao je u ljetne dane, a Julije Makanec se u službenoj misiji, kao policajni liječnik, u pratnji bosanskih hodočasnika zaputio u Mekku, da im se u svakom trenutku njihova puta nađe pri ruci. Nije morao ići, ali je išao. Nakon što su posjetili Jeruzalem i Kairo, pred sam Bajram stiglo se u Džeddu, gdje je Makanec zanoćio u tamošnjega austrougarskog konzula. Dva dana kasnije telegrafom iz Džedde stiže kobna vijest: "Doktor Makanec umro od tifozne groznice." U broju od 5. kolovoza 1891, Sarajevski list piše: "Ove nekolike kobne riječi s dalekog istoka uništile su kao silom groma svu sreću jedne porodice, koja se u Sarajevu brojala megju prve gragjanske kuće, nemilosrdno su rastrgle vijenac lijepe porodične sreće i društvenog položaja, izvijen ljubaviju, radom, moralnim i materijalnim tečevinama jednoga bujnog života. Taj kobni glas ugrizao je Makančevu porodicu za živo srce, a mnoge prijatelje njegove potresao je do dna duše. (...) U društvo užih prijatelja razigrala bi mu se duša, te bi puštao maha svojemu jedrom humoru i vicu, što inače niko ne bi ni slutio u njemu. Još od mladosti žudio je da putuje po svijetu, pa je kao gjak i zreo čovjek prošao mnoge zemlje na sjeveru, jugu i istoku, ali bivši mučaljive naravi, nije nikad pričao o tome. Možda ga je ta vazdašnja težnja za dalekim putovima i nagnala na to, da se bez sile i moranja primi tako teške dužnosti, kao što je u ovo kritično doba put na jugoistok, gdje je eto daleko od svojih milih i dragih svoje kosti ostavio. Za sobom ostavlja milu ljubu, dva sinčića i ščercu, koji su smrću njegovom kao gromom poraženi. Bog neka ih utješi, a vječna uspomena u Sarajevu ovom vrlom pokojniku." I tako je, voljom Božjom ili nesretnom igrom okolnosti, zagrebački katolik, zaveden Sarajevom i Bosnom, skončao u Saudijskoj Arabiji, gdje je i pokopan. Kakav je znak na njegovu grobu, i ima li ikakvog znaka, ne zna se. 

Ali tu nije kraj ove kuferaške priče, nego, možda, tek njezin početak. Julijev i Luizin sin Alfred 1903. vjenčao se u Sarajevu s Marijom, rođenom Dlustuš, da bi im se godinu kasnije rodio sin. Nadjenuli su mu ime po pokojnom djedu. Alfred je u Tuzli bio kotarski predstojnik, pa u Travniku Veliki župan, ali je pao u nemilost kada je, nekoliko godina pred Veliki rat podržao narodnu pobunu protiv loših vlasti. Nakon toga ostaje bez posla i seli se s obitelji u Zagreb. Sa sobom nosi veliku numizmatičku i filatelističku zbirku, koju će dalje godinama nadograđivati. Kažu da je posjedovao najpotpuniju zbirku bosanskohercegovačkih maraka, koju je, nakon njegove smrti, kao i ostale zbirke, njegova udovica u dijelovima rasprodala. Umro je ne saznavrši da mu je sin Julije strijeljan po presudi narodnoga suda.

Julije Makanec, unuk Julijev, bio je darovit hrvatski filozof, ali nedarovit političar. Filozofiju je studirao u Zagrebu, gdje je 1927. i doktorirao s radom "Psihologijska analiza i karakteristika umjetničkog doživljaja", koja je godinu kasnije tiskana u Savremeniku, pod naslovom "Estetski doživljaj". Radio je kao gimnazijski profesor širom Hrvatske i Srbije, učio od najznamenitijih hrvatskih filozofa, psihologa i teoretičara spoznaje, i tako se, početkom tridesetih, odmah s nekim fatalnim suviškom nacionalnog fanatizma, počeo baviti politikom. Zbog govora pred školskim aktivom u Bjelovaru, kojim je uzveličao Starčevića a ponizio Strossmayera i njegove pristalice, Makanec je po kazni poslan u Leskovac. U Bjelovar se vratio tek pred rat. U proljeće 1941. predvodi pobunu ustaša, i 8. travnja 1941. - dakle, dva dana prije Slavka Kvaternika u Zagrebu - proglašava uskrsnuće hrvatske države. Sljedeće ga godine Poglavnik zove u Zagreb, gdje u Zapovjedničtvu Ustaške mladeži preuzima dužnost pročelnika za duhovni odgoj. Godinu kasnije postaje izvanredni profesor na Mudroslovnom fakultetu, a od 13. listopada 1943. je ministar narodne prosvjete. Na smrt je, kao ratni zločinac, osuđen 6. lipnja 1945.   

Njegovom smrću zaokružena je priča o sarajevskom policajskom liječniku Juliju Makancu i njegovima. U tom gradu on nikada neće dobiti svoju ulicu – vjerojatno i zato da ulica ne bi nosila ime istoimenoga ratnog zločinca, a njegova unuka – niti će ga se u Sarajevu barem prigodimice sjećati.)

Nakon što zatvorismo zagrade u koje staje ukratko ispričana jedna kuferaška sudbina, nastavljamo s drugom kuferaškom sudbinom. 

Nakon što je nekoliko dana noćio u Evropi i upoznavao sarajevske uglednike (ne rekosmo: već je sreo i arhitekta Josipa Vancaša), Truhelka polazi u potragu za podstanarskom sobom. U onom je Sarajevu nije bilo lako naći. Malo je 1886. novih stambenih zgrada, a nije mnogo više ni domaćeg svijeta koji je voljan stranca primiti na stan. Nakon mnogo lutanja nalazi sobu u Ćemaluši, na uglu Kulovićeve, u kući Huršid efendije, poturčenog Poljaka, koga je revolucija bacila u Tursku, gdje je po promjeni vjere postao tulumdžibaša, tojest komandant vatrogasaca. Žena mu je bila domaća katolkinja, a Truhelki su iznajmili sobu u prizemlju, s pogledom na dvorište. Vrata su bila bez brave, puhalo je kroz prozore, a namještaj se sastojao od vojničkog kreveta, stolića, dvije klimave stolice i starog sanduka s limenim lavorom. I sve je bilo puno vlage.  

Proći će još dvije zime do osnivanja muzeja. Ćiro Truhelka će za to vrijeme upoznavati ljude i čaršiju, putovati po okolici Sarajeva, i polagano se upoznavati sa čudesnim blagom zemlje koja ga je milošću sudbine, te Isidora Kršnjavog i Benjamina Kallaya, u životu dopala. To je blago od povijesti i od prirode, materijalno i nematerijalno, živo i mrtvo, ali po svemu nesagledivo i neobuhvatljivo. S vremenom će shvatiti, ali to neće prenijeti Kallayu - kojem inače sve referira, kako je i naređeno – kako je ideja o Zemaljskom muzeju usko povezana s nesagledivošću ove male, u svom orijentu i svojoj podsvijesti, sakrivene i zaturene zemlje. Njoj je muzej potreban da bi, makar i dijelom, sebe sagledala i upoznala. 

Ono što su drugima katedrale, hramovi, kuće znanja i akropole, Bosni i Hercegovini trebao bi biti Zemaljski muzej. 

Ono što će se u tom muzeju čuvati pripada samo toj zemlji i nikome više. Kad god bi netko da nešto iz Bosne i iz muzeja iznese, Truhelka bi se tome žestoko protivio, kao da uzimanju njemu i od njegovog. Kada sto dvadeset i koju godinu kasnije radnici Zemaljskog muzeja, neki običan svijet, čistačice, kustosi i preparatori, svoj posao budu radili bez plaće i bez nade da će plaću ikada dobiti, i kad ne budu odustajali nakon što bi svatko odustao, oni će učiniti isto što je činio Ćiro Truhelka. Ako na svijetu još postoji dobar patriotizam, onda se on ne definira kao ljubav prema zemlji, niti kao ljubav prema narodu, nego kao ljubav prema Zemaljskom muzeju.

Ali do toga je još daleko. Tek je Ćiro Truhelka prvu noć zanoćio kod Huršid efendije, u sobici bez brave, u koju svatko može da uđe. Dovoljno je da samo gurne vrata.