Video historija od Svrze do Mevlida

Piše: Miljenko Jergović

Sjedio sam u hotelskoj sobi i gledao dvije amaterske mobitel-snimke onoga mladića koji je rafalao oko američke ambasade u Sarajevu.

Držao se čvrsto, uspravan  i stamen, s pravilnim položajem strojnice kad god iz nje ne bi pucao, šetkajući tako okolo, u onim okraćalim hlačama – znak je to poniznosti prema Bogu i prezira prema svakom šepurenju – siguran u sebe, kako mi nikada ne možemo biti sigurni, dok obavljamo svoje obične, drugima uglavnom nezanimljive, građanske poslove. Nije on djelovao besmrtno, krećući se usamljenički po širokoj aveniji nekad mi bliskoga i znanog grada, na puškometu i nišanu vidljivim i nevidljivim, stvarnim i imaginarnim snajperistima, čuvarima, stražarima i tajnim agentima međunarodnoga imperijalizma, Amerike i Baracka Husseina Obame, lično.

Čekajući da ga konačno pogode, da l' u glavu, da l' u grudi, da l' u nogu, kako je na kraju i bilo, taj novopazarski dječarac, rođen u vrijeme kada je moja generacija čitala svoje najvažnije knjige i slušala svoje najvažnije ploče, i imala je tačno onoliko godina koliko on ima danas, nije pokazivao golemu hrabrost, nije se junačio, spreman da umre za neku svoju ideju. Nije to bio čin samožrtvovanja, nego čin savršene ravnodušnosti prema životu. Strese to gledatelja, ledeno ga strese. Zašto bi uopće trebalo živjeti, a ne umrijeti? Takvom se činila ta šetnja sa strojnicom. Ne ulazim u mladićeve duhovne, intelektualne, religijske, političke ili emocionalne razloge. Time će se baviti drugi, pravdajući ga ili ga osuđujući, pravdajući ili osuđujući one koji su godinama, dugo i pomno, stvarali preduvjete za ovaj događaj i za njegova glavnog aktera, i neka se svijet time bavi. Svatko ima pravo to da čini.

Ali od svega do čega će doći vjerujem da je ljudski zanimljivija njegova nezainteresiranost za pitanja života i smrti. Kao da nekim čudom i nije stigao naučiti što je život, i koja su njegova ograničenja (o tome je, jednom davno, pjesnik Marko Čejović napisao dobru pjesmu), a izgubio je, i onaj životinjski instinkt za preživljavanjem. Ili ga se, u ime nečega većeg uspio odreći, tko to zna. Nemojte samo reći da je znao da će ga gađati u nogu, da ga neće ubiti, i da je sve to jedna velika predstava u kojoj mladić ima neki svoj konkretan interes, jer nije i ne može biti tako.

Bio sam impresioniran onim što sam vidio, ali ne njegovim šepurenjem, uostalom posve neprikladnim, sa strojnicom na grudima. Duboko me potreslo nešto drugo. Dvojica ljudi, ne znajući jedan za drugoga, svojim su džepnim telefonima, a svaki je telefon danas i kamera, i vokmen, i lokator, i džepni kalkulator, i tko zna što još, snimili događaj koji mijenja historiju Sarajeva. Njihove su snimke obišle svijet, prikazale su ih najvažnije svjetske televizije, i nije se u Bosni i Hercegovini, niti u bivšoj Jugoslaviji, još rodio filmski snimatelj čije bi djelo vidio toliki narod. Usput, da bi stvar bila potpuno autentična i dramaturški nabijena, čujemo i njihove privatne komentare.

Iako se, u prvi mah, čini kako ti snimci pripadaju žanru realitija, oni su nešto što je upravo suprotno.To mali, obični i anonimni ljudi, slučajno svjedoče velikim povijesnim događajima. Kao oni, koji su se 28. lipnja 1914. zatekli na Obali, dok je nailazila kolona s prestolonasljednikom Ferdinandom, ili kao onaj filmski amater, koji je u Dallasu 22. studenog 1963. snimio pucanj u Kennedyja.

Zahvaljujući tim anđelima slučaja slike svijeta, ili razglednice povijesti, one fotografske ili narativne, upravo su takve kakvim ih znamo. Dvojica Sarajlija s mobitelima našli su se među važnim piscima povijesti grada, Bašeskije s mobitelima.

Ali ni to, zapravo, nije ono što me je impresioniralo. Potresla me je dramaturška bliskost te dvije mobitelske snimke, s nečim što pamtim od kraja zime 1992, s jednim statičnim direktnim prijenosom, valjda i najdužim direktnim prijenosom u povijesti naših televizija.

Priča je to kojoj treba uvod.

"Dobre vibracije" bile su, valjda, i prva privatna televizijska stanica u Bosni i Hercegovini, a sigurno prva u Sarajevu. Osnovao ju je Slobodan Svrzo, prethodno urednik na sarajevskoj televiziji, gdje je uređivao emisiju istoga imena, koja je imala kultni status među kulturnijom, mladom, politički liberalnom publikom. Je li Svrzo iza svoga projekta imao nekakav kapital, ili je sve to bio samo jedan veliki blef, iz kakvih su se, u sretnijim zemljama, rađali i najveći i najznačajniji medijski i kulturni projekti, to nikada nećemo saznati, niti je to više ikome važno. Izvjesno je samo to da bi Svrzo, kasniji emigrant negdje na dalekom i dubokom Zapadu, danas vjerojatno bio multimilijunaš, da se Bosni posrećilo i da nije bilo rata. Ovako, njegova je televizija trajala kratko, smještena u maloj, napuštenoj industrijskoj zoni preko puta Vrbanje mosta, na južnim prilazima povijesnome centru Sarajeva, i nije imala po čemu da bude zapamćena, osim po načinu na koji je minula i ugasila se.

Kada je drugoga ožujka 1992. održana generalna proba onoga što će se zaoprave i voistinu događati mjesec dana kasnije, i kada su barikade ljudi sa čarapama na glavama (o tom izvrtanju svijeta, gdje čarape s nogu prelaze na glave, pisao je Marko Vešović) ispresijecale Sarajevo po, manjeviše, istim crtama po kojim će grad biti rasječen u godinama opsade, u "Dobrim vibracijama" postavili su kameru, koja je snimala i izravno prenosila statični kadar Vilsonovog šetališta, odakle su, prema prijetnjama, trebali nagrnuti naoružani čarapaši. Prijenos je započinjao nakon kraja programa i trajat će cijele noći. Ako me sjećanje ne vara, bila je to noć drugoga na treći ožujka, s ponedjeljka na utorak, a prijenos se, iz istoga rakursa, ponavljao i nekoliko narednih noći. Tako je, barem u uspomeni, i završila povijest "Dobrih vibracija".

Kao i brojni gledatelji, Sarajlije, jer se ova televizija nije ni vidjela izvan Sarajeva, zurio sam povremeno u taj mrak Vilsonova šetališta. Ništa se u kadru nije pomicalo, nisu prolazili automobili, niti je bilo pješaka, samo povremeno, pod dahom jugovine – tih je dana, možda se sjećate, zapuhao jugo, i zamirisalo je prvo proljeće – zatrepelile bi grane stabala u aleji, ili bi se zaljuljala svjetiljka ulične rasvjete, koja je visila na žici, razvučenoj s jedne na drugu stranu ulice. Tek su druge ili treće noći počeli prolaziti automobili, promaknula bi i poneka ljudska prilika, i tako se privremeni mir vratio u grad i u ovaj neobični televizijski kadar. Prapočetak rata u Sarajevu, dug i meditativan, označen je nepomičnim noćnim prizorom Vilsonova šetališta.

O čemu smo razmišljali tada? Ili bi manje metaforično, u ovom slučaju i preciznije, bilo pitati o čemu sam ja razmišljao? Ne znam, ne sjećam se, a vjerojatno je i bolje ne sjetiti se. Ali sliku, tako viđenu, na ekranu svoga portabl televizora, dobro pamtim. Mogao bih je dugo opisivati, a kada bih se bavio filmom, lako bih rekonstruirao rakurs kamere ili nacrtao storyboard. Slike se pamte, misli i osjećaji nekoga vremena brzo se zaborave. Katkad se i suština zbivanja, ili važnoga životnog događaja, može tačno razumjeti upravo zato što su u međuvremenu zaboravljene sve misli i svi osjećaji koji su ga pratili.

Tada to nisam znao, ali s nepomičnom noćnom snimkom Vilsonova šetališta završavao je jedan život. Preživjelima će trebati vremena, trebat će im godine, pa da započnu drugi. Žanrovski gledano, bio je to konceptualni umjetnički rad, a ono što smo vidjeli u Svrzinom direktnom prijenosu srodno je ranim filmskim eksperimentima Andyja Warhola. Iako, namjera je bila samo ta da se građani upozore na eventualno nadiranje ljudi sa čarapama na glavama. I sve je bilo tako naivno, mirnodopski izvedeno. Lijepo je i dobro što je bilo baš tako, mirno i naivno. Sarajevo je tada bilo grad u kojemu se živjelo gradski i koji se branio na način na koji se brane gradovi ratovima nevični. A smisao i jest u tome da grad ostane ratu nevičan, kao Varšava, kao Lenjingrad, kao Madrid... Nije Svrzino Sarajevo bilo ni vojna tvrđava, ni vučja jazbina.

Dok sam te večeri, u sobi hotela Majestic u Beogradu, gledao snimke Mevlida Jašarevića, na um su mi pale "Dobre vibracije", i noćni portret Vilsonova šetališta, od drugoga na treći ožujka 1992. Riječ je, naime, o istome žanru. Samo što su 1992. kamere imali rijetki, a danas kameru ima ama baš svatko. Ili skoro svatko.

Kako bi izgledao početak rata u Sarajevu, kako bi izgledala opsada grada, da su i tada svi građani imali kamere? Jesu li ljudi zaštićeniji, ako znaju da će sve važno već u sljedećem trenutku biti na svim televizijama svijeta i je li mobitel s kamerom jedino oružje s kojim se čovjek može braniti od onih koji ne vide bitnu razliku između života i smrti? Ili je i to iluzija onih koji se nadaju tuđoj pomoći, ili barem sućuti. U skoro dvadeset godina, koliko je proteklo između dva povijesna video svjedočanstva, promijenilo se već skoro sve. Samo je to izvjesno.