Umjetnička galerija ili kako se gleda slika

Piše: Miljenko Jergović

Jesen je 1980, prva bez Tita i prva s usmjerenim obrazovanjem. Svakoga utorka i petka profesor povijesti umjetnosti Boro Mihačević vodi učenike prvoga razreda, koji uče za "organizatora kulturnih djelatnosti", u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, gdje ih uči kako se gleda slika. Njima je to smiješno, neotesanim sarajevskim balavcima usred hormonalne oluje kasnog puberteta: čuj budale, kako se gleda slika, pa očima se gleda, čime bi se drugim gledala! A on ih, sav teatralan i okrugao, sličan Alfredu Hitchcocku i Gustavu, liku iz madžarskoga crtanog filma, grabi za uho i za onaj najbolniji pramenčić kose ispod sljepoočnice, ali njima je i to smiješno, jer Mihač nije neki strogi profesor, on nije pedagoški autoritet, nego je sam po sebi lik izvan stvarnosti, kao što su i oni, usred svojih ludih godina, posve izvan stvarnosti.

Kojim pogledom gledati?

Ali on priča, i ono što priča postaje živo, pa ih uvlači i usisava u sebe, i kao u osnoj simetriji i translaciji – tim slavnim operacijama sa časova geometrije – seli ih u neko drugo vrijeme. Oživljavaju tako u svijetlim prostorima Umjetničke galerije Petar Tiješić i Todor Švrakić, Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Petar Šain i Mihačeva prijateljica Mica Todorović, pa ih u nekim jučerašnjim godinama, možda tridesetim ili četrdesetim, malo pred rat i za vrijeme rata, uče tehnikama slikarstva,  mađioničarskim trikovima i čarolijama pomoću kojih nastaje perspektiva i sve na slici je kao živo i sve je stvarnije nego na fotografiji, jer je stvarnost slike unutrašnja, a stvarnost fotografije je površinska. Ali onome što je najvažnije, tu djecu uči sam Mihač: kako se gleda slika, koliko se koraka valja odmaći od Dimitrijevićevog platna koje prikazuje građanski rat u Španjolskoj, kako, kojim ga pogledom treba gledati?

I tako, svakoga utorka i petka, cijele te jeseni i duboko u zimu, pred početak časa spuštali su se u prizemlje škole, izlazili na ona jedina otključana od troja vrata koliko ih je na ulazu u Prvu gimnaziju (i to ih je Mihač naučio da primijete: troja su vrata, a samo jedna otvorena), prelazili su parking ispred Doma armije, a zatim ulazili, jedno po jedno, već u nekoj pobožnoj tišini, kao vjernici koji ulaze u crkvu, u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, gdje su cijelo polugodište i još nekoliko tjedana u drugom polugodištu, učili samo to kako se gleda slika.

Kič je cvijeće, rekao je Mihač, plastično cvijeće na grobljima i u suhim vazama vaših lijenih tetaka, koje misle da je plastična ruža ljepša od prave ruže, jer plastična ruža nikad ne vene. Kič je cvijeće na onim slikama što stoje u izlogu staklorezačke radnje na Slatkom ćošetu, kič je cvijeće na goblenima nad kojima vaše bake oči iskapaju, kič je cvijeće na reprodukcijama iz zabavnih knjiga, kič je cvijeće s osmomartovskih razglednica... I tako je govorio, govorio i govorio, pa bi se okrenuo da nekoga na opće veselje zgrabi za uho, a onda bi razred doveo pred veliko platno Gabrijela Jurkića, onu slavnu Visoravan u cvatu.

A šta je ovo?, upitao bi profesor.

Na toj slici su tisuće cvjetova, cijela jedna cvjetna galaksija, više cvijeća nego na svim kič razglednicama, reprodukcijama i goblenima, više cvijeća nego u svim vazama lijenih tetaka, a ta slika, eto, nije kič, nego je umjetnost, velika umjetnost, i čovjek školuje svoj pogled i svoju dušu samo zato da bi u želudcu osjetio udarac, kao da ga je Mate Parlov pogodio, kada pogleda Visoravan u cvatu Gabrijela Jurkića i kada osjeti ono što ta slika jest.

Odgovornost je na Sarajevu

Trideset i jednu godinu kasnije, i tačno trideset godina nakon iznenadne smrti Bore Mihačevića, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, čitamo to u novinama i na rijetkim zainteresiranim portalima, bit će zatvorena za posjetitelje. Ne kaže se za koga će biti otvorena, ako će biti zatvorena za posjetitelje, ali jasno je da to mjesto Sarajevu, ili onima koji odlučuju kako će se živjeti u Sarajevu, više nije potrebno. Možda je stvar u tome što više nema profesora koji bi đake učio kako se gleda slika i u čemu je razlika između cvijeća i cvijeća, između kiča i umjetnosti, ili se naprosto radi o tome da likovna umjetnost, ili slikarstvo i kiparstvo, u Sarajevu nemaju svoga Miru Purivatru, koji bi stvorio neko čudo i neki festival, iluziju od kakve umjetnost i umjetnici, još od vremena cvrčka i mrava, zapravo žive.

Jedno je, međutim, sigurno: ako se Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine doista zatvori, odgovornost, bilo da je doživljavamo kao zaslugu ili kao krivnju, kao vrhunski duhovni doseg ili kao kulturni barbarizam, ostaje na Sarajevu i na političkoj eliti koja glavnim gradom vlada. Besmisleno je, bedasto i u osnovi lažno insistiranje na tome kako je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine državna institucija, pa bi se za nju, kobajagi, trebali brinuti svi, i kako federalne, kantonalne i gradske institucije nad njom nemaju nadležnosti. Odgovoran je, je l' de, ministar za civilna pitanja Sredoje Nović?

Istina je da se pitanje nadležnosti u slučaju kulturnih ili znanstvenih institucija u Bosni i Hercegovini tiče isključivo nečije volje, želje ili potrebe da tu nadležnost uspostavlja. Dakle, ako je nešto vladajućoj eliti većinskoga naroda potrebno, nadležnost se uspostavlja, reklo bi se, sama od sebe.

O Umjetničkoj galeriji su se nakon rata brinuli inozemni donatori, o njoj se sve vrijeme brinu samozatajni, obrazovani i za umjetnost zainteresirani kustosi (ustvari, uglavnom, kustosice), kao i neki dobar i požrtvovan svijet, kulturni proletarijat, koji, recimo, predstavlja galerijski tehničar Mihret Alibašić, koji radi u depou galerije i neki dan je negdje rekao: "Svaki dan, već trideset godina, uđem i obiđem sve ove slike koje su mi kao djeca." Taj čovjek, naime, zna čemu slike služe, on ih je i bez profesora Mihačevića naučio gledati, i on je, zapravo, zajedno s kustosima i svim zaposlenicima Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, nadležan za tu instituciju. Mihret Alibašić, dakle, a ne država Bosna i Hercegovina.

Naravno, galerijski tehničar ne može financirati ono što bi trebala financirati društvena zajednica. Tu vrstu nadležnosti provest će, ili neće provesti, onaj tko je za nju zainteresiran. Pa, ukoliko u Sarajevu, u sarajevskom kantonu, u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, među vladajućom političkom elitom na svim pobrojanim razinama, koja je ujedno i vladajuća politička elita većinskoga naroda, ne postoji interes za postojanjem Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, tada galerije neće ni biti. Ali za to onda nije kriv nitko u Banjoj Luci ili u Mostaru, nije kriva Dodikova doministrica za kulturu, niti je kriv, recimo, sarajevski nadbiskup Vinko Puljić, skupa s nadležnima za kulturu u oba HDZ-a. Oni mogu biti i jesu krivi za koješta drugo, ali za sudbinu Umjetničke galerije, nikako i nimalo.

Galerija nikada neće biti zatvorena

Glupavo je kriviti nekoga drugog kada su krivci tu, u gradu u kojem je 1948. osnovana Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Jednako kao što se ne govori o zaslugama Banje Luke ili Mostara za međunarodne uspjehe bosanskohercegovačkoga filma, nije baš razumno govoriti o njihovoj krivnji za sudbinu Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. U neko drugo vrijeme, ili u nekoj drukčijoj Bosni i Hercegovini, oni bi svakako trebali biti zainteresirani za tu galeriju i njezin fundus, koji je, zahvaljujući kulturnoj brizi i staranju socijalističkih vlasti, a prije njih još i austrougarske politike u Bosni, dragocjen za sva tri naroda, kao što bi, u nekoj drukčijoj Bosni, trebali biti zainteresirani i za uspjehe bosanskohercegovačkog filma. Ali ne bi se baš više moglo reći da je samo na njima krivnja što to, kao i koješta drugo u Sarajevu, ne doživljavaju kao svoje. 

Na groblju Bare, koje je sve do ovoga rata, i nakon što je otvoreno groblje u Vlakovu, nazivano "novo groblje", počiva profesor koji je generacije sarajevskih gimnazijalaca učio kako se gleda slika. Pokopan je bez svećenika, ispratio ga je hor "Breze", Dizdarevim Zapisom o zemlji. Tog popodneva se oko njegova groba tiskala beskrajna masa ljudi, kakva bi se inače viđala samo oko stadiona na Grbavici i Koševu, pred velike utakmice i derbije. Djedovi, očevi, kćeri i sinovi, svima je taj čovjek predavao. Iako su se mijenjali i njegovi interesi, kao što su se mijenjali i školski planovi i programi (do kojih, uostalom, nije previše ni držao), jednoga se zavazda držao: pomoći sarajevskoj balavurdiji da nauči gledati! Nikada se neće znati koliko je tko progledao, ali do dana današnjeg gimnazijska ordija, rasuta po cijelome svijetu, čim stupi u neku galeriju, svejedno gdje se ona nalazila, stupa u Umjetničku galeriju  Bosne i Hercegovine i unutrašnjim uhom sluša propovijed o tome kako se gleda slika i u čemu je razlika između plastičnoga cvijeća i Visoravni u cvatu Gabrijela Jurkića. Što se tih generacija tiče, Umjetnička galerija neće i ne može biti zatvorena za posjetitelje, jer tu će galeriju, zahvaljujući jednome profesoru, u sebi nositi dok su živi. Kao što će je nositi i Mihret Alibašić, koji je – koliko god to nekom bilmezu bilo patetično – posinio i pokćerio slike, kipove, ikone...