Tri filma iz ničije zemlje koji će ovom svijetu spasiti dušu

Piše: Miljenko Jergović

Zakomplicirala se ženi trudnoća, odumro joj plod, i treba na operaciju. Biva to, žalosna ali rutinska stvar u životu i u medicini, ali ne primaju je u bolnicu, jer nema zdravstveno osiguranje. Kažu plati, a ona i muž nemaju tih novaca. Muž ne zna gdje će, šta će…

Umirovljenik, već pomalo starac, treba Dragana da mu Dragan riješi neke stvari. Zauzet je, pa se ne javlja. Uto, dođe vijest da je umro prijatelj iz onih vremena, čovjek koji mu je valjao. E, sad, kako mu otići na dženazu, šta će Dragan reći ako čuje.

Oca, kojemu je sin poginuo u ratu, braneći od svojih jednoga nemoćnog i nenaoražanog, dvadeset godina kasnije muči pitanje: ima li u toj žrtvi ikakvog smisla. Kada kamen baciš u vodu, kaže, oko tog mjesta šire se krugovi. A učinjeno dobro ljudima ne znači ništa.

Ove tri priče događaju se u istoj zemlji, dvadesetak godina poslije rata, a ispričane su, barem formalno, u tri različite zemlje. Da je riječ o književnim djelima, pripadale bi trima nacionalnim književnostima. Kako se radi o filmovima, one su nastale u tri kinematografije. Na konferencijskome stolu bi, ispred filmskih ekipa, trebale stajati tri različite zastavice. I to je, zapravo, u redu. Ako danas i ne znamo kojoj kinematografiji pripada film “Bitka na Neretvi” (ili to samo ne želimo znati, pošto ne bismo da znamo da je zauvijek jugoslavensko, ono što je jednom bilo jugoslavensko), savršeno tačno možemo znati kojim kinematografijama pripadaju “Epizoda u životu berača željeza”, “Obrana i zaštita” i “Krugovi”. Samo što njihova formalna identifikacijska etiketa, pasoš i podrijetlo producenta i redatelja, ili podrijetlo novca s kojim su snimljeni ovi filmovi, ništa, zapravo, ne govori ni o kulturološkoj, političkoj ili nacionalnoj pozadini tri filma, kao ni o njihovom pripadanju nekoj određenoj kulturi, društvenoj zajednici, naciji ili državi. Svojim sadržajem, mišlju i razlogom zbog kojeg su snimljeni, Tanovićev, Jelčićev i Golubovićev film pripadaju istoj kulturi. Pritom, ne čini njih bliskim njihova stilska ili poetička sličnost, jer su po tome vrlo različiti. Manje je važno i to što se sva tri bave poslijeratnom Bosnom i Hercegovinom, i po tome bi mogli pripadati vrlo udaljenim kulturama. Oni su, međutim, nastali na zajedničkim kulturnim i povijesnim pretpostavkama, na vrlo, vrlo bliskim interpretacijama događaja iz nedavne prošlosti, te što je najvažnije, sva tri filma nastala su iz istih autorskih motiva. Ljudi su, naprosto, htjeli ispričati priču koja ih se osobno tiče, priču koja ih determinira u emocionalnom, moralnom i socijalnom smislu, i koja je neka vrsta manifesta i osobne iskaznice pred Bogom i publikom. Zato je umjesno govoriti da su ti filmovi nastali u istoj kulturi, unutar jedne zajednice, u istoj – istina virtualnoj – kinematografiji. Kako bi se zvale te kultura, zajednica i kinematografija? Što bi im bilo u pridjevu? To je važno samo karamracima i ostalim hribarima, nama danas nije.

Dvoje ljudi umjesto scenarija

Danis Tanović je, da ponovimo, u prosincu 2011. sjedio i čitao novine. U novinama je naišao na priču o ženi bez zdravstvenog osiguranja, o Romkinji koju su liječnici u tuzlanskoj bolnici bili spremni poslati u sigurnu smrt, jer nije imala zdravstveno osiguranja, a ni novca da plati zahvat koji će joj spasiti život. Priča ga je potresla, ali umjesto da snimi kratki dokumentarni film – kao što bi učinio odgovoran i angažiran čovjek bilo gdje u Europi – otišao je toj ženi i njezinom mužu, pa ih je nakon upoznavanja odlučio nagovoriti da sve ono što im se događalo ponove pred filmskom kamerom. Ili da odigraju film svoga života. Šteta, jedino, što je ideja nemoguća, jer bi ovakav film zajednici u ime koje se u smrt šalje žena koja u svojoj utrobi nosi mrtvo dijete, samo zato što nema zdravstvenu knjižicu, bio najžešća šamarčina kakvu umjetnost može tresnuti društvu. Ideja skoro da je frojdovska, psihoanalitička, a takav film, koji nam se svima, naravno, čini nemogućim, neka je vrsta kolektivne psihoanalize, potom i psihoterapije. Ono što se dogodilo tu, pokraj nas, o čemu smo čitali u novinama, ali od čega smo iskupljeni jer nismo tome osobno prisustvovali, nije se događalo pred našim očima, sada će se, zahvaljujući filmskom redatelju, dogoditi pred našim očima. I to bez ikakve glume, onako kako je bilo, onima kojima je bilo.

Tanović nije imao scenarija. Imao je to dvoje ljudi, njihovu ličnu imaginaciju, i njihovu djecu, da stvaraju pozadinski šum priči. I da, još je imao Erola Zubčevića, snimatelja, i njegovu kameru. On, naravno, nije mogao računati na glumački dar tih ljudi. Cigani, češće nego necigani, umiju lijepo pjevati i svirati, ali gluma je, ipak, nešto drugo. Osim toga, oni ni ne smiju glumiti, ali ako nisu glumstveni, tada filma nema. Nije Tanović mogao znati ni to hoće li priča o surovosti društva i požrtvovnosti jednoga muža u svom ponavljanju pred kamerom izazvati isti učinak koji je izazvala onako predočena u kratkoj novinskoj vijesti. Odlučio je, dakle, snimiti film za koji je savršeno neizvjesno hoće li biti film, ili će djelovati kao neka njegova, i eventualno njihova, Nazifova i Senadina, autoterapija. U trenutku čak i nije bilo važno hoće li ovaj film biti nešto više od toga. Ako bude, bit će to samo šamar zajednici u ime koje su Senadi ostavili mrtvo dijete u utrobi, osudivši je da umre od sepse. A ona, eto, nije umrla.

Umjetnost, začudnost i neusporedivost “Epizode u životu berača željeza” započinje upravo od toga da je autoru (ili autorima) bilo važno da ispričaju svoju priču onakvu kakva ona jest, premda su takva priča i takav film u svakom pogledu nemogući. Nije važno što su nemogući, ukoliko moraju biti ispričani. I to je najteži, ali etički i umjetnički najizazovniji način pričanja priče. Samo takve, nemoguće, priče bi se, malo pred Sudnji dan, kada su već iščezle pčele, a zemlja se emocionalno rasipa kao u Von Trierovoj “Melankoliji”, u ovoj kulturi i trebale pričati, makar na kraju ne ispalo ništa. Ionako je kraj svijeta, pa je od same priče važniji proces pričanja onoga što je važno.

A onda se pokazalo da je Nazif Mujić neobično glumstven čovjek (šta god zavidljivci o tome mislili, nije se žiri u Berlinu nimalo šalio kad mu je dodijelio Zlatnog medvjeda), da njegova Senada, što iz vlastite prirode, a što zahvaljujući redatelju i snimatelju, savršeno ispuni kadar svojim velikim licem, tetoviranim ramenom, golemim, sigurnim i prirodnim tijelom, podigrava ona Nazifu, pruža mu sigurnost, daje mu drugi glas, kao da zaista glume i kao da sve to nije život. Njihova priča je čvrsta, scenarij svakog trenutka jasan, čelično čvrst i zadan. Erol Zubčević snima ih tako da nam se, ubrzo nakon početka filma, čini da poznajemo lica tih ljudi. Iako ne glume, oni su tretirani kao glumci, a ne kao lica dokumentarnog filma ili kao naturščici. Snimatelj i redatelj iz njih izvlače i postavljaju poetiku svoga filma, dobro pazeći da u njoj ne bude ni kolonijalističkoga folklora filmova o Romima, ni slatkog zapadnjačkog orijentalizma, ni plakativne socijalne kritike i političkog aktivizma. “Epizoda u životu skupljača željeza” zvučan je šamar javnom ćudoređu i moralu današnje Bosne, koja je to savršeno prepoznala jer se, tko je pratio, na Tanovića i na njegove aktere, nakon najave filma sručio popriličan bijes po internetskim forumima i na pojedinim lokalnim web portalima. U tom neskrivenom, potpuno artikuliranom rasizmu, smisao je Tanovićeve kolektivne psihoterapije. Njegov film zrcalo je za svakog rasista, što smo mogli vidjeti i po hrvatskim novinama, naročito u ljevičarskom Novom listu, gdje je filmski kritičar konstatirao da su u Berlinu mogli nagraditi i mentalno retardirane i duševne bolesnike u filmu o Camille Claudel, ako su već nagradili Nazifa Mujića. I zbog takve hrvatske gospode, a ne samo zbog rasista iz bosanskih vukojebina, Tanović je snimio svoj film. “Epizoda u životu skupljača željeza” ima sretan završetak. Sreća je što su svi živi, a još je došla i struja. Djeca će se, hvala Bogu, ponovo rađati živa.

Bobo Jelčić kazališni je autor i redatelj, Mostarac koji više od pola života živi u Zagrebu. Došao je na studij i ostao. Scenarij za “Obranu i zaštitu” pisao je sam, vrlo precizno nastojeći da ispriča jednu vrlo jednostavnu priču, koja se događa u Mostaru, nakon što je rat već odavno prošao, među ljudima koji su svoje živote započeli, a možda i dovršili u predratna vremena. Jedino što nisu umrli, nego i dalje žive. To je priča precizne, filigranske dramaturgije, koja je, međutim, tako postavljena da gledatelj vrlo rano shvati kako će se priča završiti. U prvoj polovici filma glavni junak, usred nekog užasa, tjeskobe što se Dragan na javlja, a što bi trebalo na tu dženazu, iako on, da mu nema žene, ne bi na tu dženazu ni otišao, osvijesti sav besmisao svog položaja, i bez riječi zakorači s prozora u ambis. Malo kasnije, na povratku sa dženaze na koju je, ipak, otišao, dok je prelazio ulicu zgazi ga kamion. Dvije smrti, a onda umalo i još jedna, i nakon toga priča koja nema završetka. Iako je filmu iscurila odjavna špica, Jelčićev film još uvijek traje, u predsoblju jedne mostarske kancelarije.

Remek-djelo

Scenarist i redatelj nigdje ne izrekne nijednu koja bi kontekstualizirala priču. Ne kaže nam da je Mostar podijeljen na Lijevu i Desnu obalu, ne naznači da su vamo Bošnjaci, tamo Hrvati, ne kaže kako je do toga došlo. Nema napomena koje bi stranom gledatelju išta objašnjavale. Priča se pripovijeda onako kako će ju doživjeti oni kojima se priča upravo i događa, samouvjereno i bez premišljanja što bi ona mogla značiti i kako bi je mogli shvatiti ljudi koji nisu iz Mostara, ili, možda, nisu iz Regije, a na koje se u nas, obično, računa kada se idu snimati filmovi. Bobo Jelčić “Obranu i zaštitu” očigledno ne snima da bi s filmom postigao uspjeh, još manje da bi se dopao međunarodnoj festivalskoj publici. Ono u što se on uzda je snaga priče i uvjerljivost načina na koji se pripovijeda. A snaga priče, pogotovo u nas i pogotovo kada se priča o društveno traumatičnim temama, obično ovisi o tome koliko se priča tiče svoga autora. Čak i ako ništa ne znamo o Mostaru i o odnosima Bošnjaka i Hrvata, o istočnoeuropskoj tranziciji i o svim tim poslijeratnim europama, ako “Obranu i zaštitu” gledate onako kako neki obrazovan Francuz gleda iranski ili libanonski film, ostajete zatravljeni tjeskobom i očajem tog čovjeka, i tih ljudi čije se svakodnevne sudbine odvijaju na platnu. Nije “Obrana i zaštita” da bi se prepričavala, iako vrlo čvrstu, jasnu i jednostavnu naracijsku nit Jelčić vodi otpočetka do kraja filma, bez ijedne slike ili scene viška, kao da je sve moralo biti baš tako i baš ovoliko. Ovaj film artističko je remek-djelo, filmski i pripovjedni forte jedne kulture, te naraštaja koji, možda, ne dijeli zajednički pogled na svijet, ali je obilježen bliskim biografijama i istim, iako zatajenim sjećanjima. U glavnom liku filma sabrana su mnoga lica koja smo poznavali, naša starija braća, očevi i stričevi, koji su postradali sa zadnjim ratom. Ili su, možda, postradali s raspadom Jugoslavije. Jelčićev stradalnik nije, međutim, dobar čovjek. Okolnosti su ga iskvarile ili ga je, možda, iskvario život, ali zapravo ničega naročito dobrog u njemu nema. Dobra mu je još samo žena, ona je u “Obrani i zaštiti” posljednja moralna okosnica. Nada Đurevska je obelisk na kraju svijeta.

Bobo Jelčić u ovoj provinciji biva otpisivan, pa će ga i dalje, vjerujem, otpisivati, kao čovjeka koji uopće i nije filmski redatelj. Na dan pulskog trijumfa “Obrane i zaštite”, u središnjem dnevniku Hrvatske televizije, drsko se odluci žirija suprotstavlja mišljenje dvoje slučajno odabranih ljudi u publici. I to postaje manira komentiranja Jelčićevog filma: svidio se žiriju, kažu, ali nije publici. Kako to? I onda se, malo-pomalo, jedan posve neusporediv umjetnički rad pokušava svesti na razinu stada i prosjeka, pa se o umjetnosti i govori isključivo stadomice. Sve to, naravno, “Obrani i zaštiti” neće naškoditi, ali će, ipak, naznačiti njezino suštinsko nepripadanje matici žive hrvatske kulture, književne i filmske. To nepripadanje tiče se dara, jer i za gledanje filmova i prihvaćanje remek-djela treba imati dara koliko i za njihovo snimanje i pripovijedanje. A tiče se, budimo pošteni, i toga što je neprosvijećenoj publici i tabloidnoj kulturi Hrvatske televizije “Obrana i zaštita” mnogo više strani film od kakve ezoterične južnokorejske priče o beračima riže koji se u slobodno vrijeme bave numizmatikom i imaju manjak željeza u krvi.

U otpisivanju Bobe Jelčića spominje se i da je imao dobre i vrlo profesionalne suradnike. Biva, oni su mu snimili film. Nekih davnih godina, govorilo se tako i da je Puriši Đorđeviću njegove velike filmove snimio i režirao neki nepoznat Rumunj. Jelčić je odabrao Erola Zubčevića za snimatelja, što je bio ključni potez. A Radivoje Andrić bio mu je pomoćnik, što je, također, zlatni izbor. Ali obojicu je, kao i glumce, valjda izabrao sam. Ili je to, možda, učinio neki nepoznat Rumunj?

''Odbrana i zaštita'' rumunjski film?

Zubčević je snimao tako da se u novinama moglo pročitati da je “Obrana i zaštita” rumunjski film. Biva, to je kompliment. A jedan je napisao i to da Mostar u filmu izgleda kao rumunjski grad. Što, na žalost, nije istina: najmostarskiji je to ikad viđen Mostar. Film je, istina, sniman iz ruke – kao što su to činili i Rumunji, pogotovo dok nisu imali novca za stative, tračnice, tehniku općenito – ali bilo je, majka mu stara, i snimatelja koji su tako snimali i mnogo prije novoga rumunjskog filma. No, dok je prema likovima u Tanovićevom fimu Zubčević bio otvoren, snimajući im lica, mimiku i njihove sitne ekspresije, onako kako se snimaju “pravi” glumci, kod Jelčića je često glumce tretirao kao naturščike. Nakon što je dobio Zlatnu arenu, Bogdan Diklić je u nekom društvu, onako u šali, premda i ljupko zajedljivo, rekao da bi sigurno bio još bolji da mu se makar jednom u filmu vidjelo lice. I vidi se njemu lice, ali nekako čudno, drukčije, iz malo pomaknutog rakursa, tako da ne djeluje groteskno, ali opet da postoji neki prljavi, dokumentaristički pogled. Ili subjektivni pogled gledatelja, na jedan uništen život, ili na svijet čija se najveća patnja sastoji u tome što je nekada dostojanstveno živio.

Tanovićev film je šamar javnom moralu i društvenoj odgovornosti, Jelčićev film je kirurški prikaz očaja, u kojem katarza nije dopuštena, a u filmu Srdana Golubovića, koji bi vrijedilo gledati kao treći u nizu, prisustvujemo veličanstvenoj i sveiskupljujućoj moralnoj epopeji. To je priča o opraštanju, o prihvaćanju i o vraćanju moralnog duga, o otkupu prava na vlastiti život, na kojemu stoji dug žrtve, priča o odgovornosti kao vrhovnom ljudskom principu i osnovnom razlogu da neka priča bude ispripovijedana. Srdan Golubović je moralist – kao i u svojim prethodnim filmovima “Apsolutnih sto” i “Klopka” – koji u “Krugovima” svoj dramski moralizam prvi put vodi sve do katarze, koja je u svakom pogledu virtuozno izvedena, jer je višestruka. U finalu priče, u kojem se u jedno sliju tri narativna toka, triput se, u tri različita registra, dogodi pročišćenje i iskupljenje. U nekom višem smislu, lišenom svakoga religijskog, nacionalnog ili multinacionalnog folklora, “Krugovi” su film vjere, u kojemu su pojmovi žrtve, oprosta i pokajanja postavljeni na način koji je apsolutno besprimjeren u jugoslavenskim i postjugoslavenskim literarnim i filmskim naracijama. Premda estetske sličnosti ne postoje, ovom je filmu mjesto u istome Božjem hramu u kojem se prikazuju filmovi Andreja Tarkovskog i Krzysztofa Kieslowskog, i gdje se u subotnjim matinejama za djecu i starce emitira serija Branka Bauera “Zimovanje u Jakobsveldu”, s kojom su dunavski Švabe dobili pravo da u jugoslavenskome filmu budu ljudi.

Sinovi su, bez svake sumnje, odgovorni pred djelima svojih očeva, ali ta odgovornost daleko je od svake krivnje. Odgovornost je put ka iskupljenju. Život nikome nije bezuvjetno darovan: čovjek ima odgovornost prema žrtvi koja je za njega položena. Osveta nema nikakvog smisla, ali ne samo zato što je, u pravilu, nemoguće osvetiti se baš zločincu. Osveta nema smisla, čak ni kada je provediva baš upravo nad njim. Osveta nema smisla ni kada se zločinac ne kaje za svoj zločin. Osveta je produžetak zločina do u vječnost. Tako bi to, otprilike, izgledalo kada bi se “Krugovi” sveli na svoj moralni poučak, na svoje proroštvo.

Scenarij za “Krugove” virtuozno su napisali i komponirali Melina Pota Koljević i Srđan Koljević, koji su bili pisci i za “Klopku”. Svoju raniju sklonost pričama koje su složene od više narativnih tokova, u “Krugovima” su uzdigli do savršenstva neke glazbene forme. Golubović se s takvom pričom našao u ulozi dirigenta, koji bi trebao izvesti jedan u osnovi opasno zahtjevan komad. Da je jednom pogriješio u interpretaciji, ili da je izgubio tempo, film bi mu se raspao, narativni bi se tokovi razišli da se više nikad ne susretnu.

“Krugovi” su, kao i “Epizoda u životu berača željeza” čin društvenoga i umjetničkog aktivizma, ali i autoterapije. Vrsta uvjerenja s kojim se u “Krugovima” igralo, a koja je izbijala s platna i širila se publikom na premijeri u beogradskome Sava centru, ali i u neprimjerenom ponoćnom terminu prikazivanja na festivalu u Puli, ne sreće se u filmovima ni u životu. Nije tu riječ o dobroj glumi velikih glumaca, kao što ni u “Obrani i zaštiti” Bogdan Diklić i Nada Đurevska ne rade posao koji su i ranije radili, na način na koji su ga kroz cijelu karijeru radili, u skladu sa svojim školama i talentima. Ovo je nešto drugo. Kada Nebojša Glogovac, u ulozi kirurga, ne iskoristi svoje pravo da ne spasi čovjeka koji mu je ubio prijatelja i koji se zbog toga ne kaje, nego ga spašava, i time s jedne strane prekida lanac zla, ali i doživotnom čini svoju odgovornost što nije pokušao pomoći prijatelju dok su ga ubijali, on radi nešto što je izvan i iznad glume. Preuzima razloge lika kojeg igra, i prihvaća na sebe njegov dug. Kada fascinantni Nikola Rakočević odbija na sebe primiti grijeh svoga oca i kada se u jednoj od finalnih scena dogodi nešto što ćemo prešutjeti iz obzira prema čitatelju koji film tek treba vidjeti po prvi put, on čini nešto što je veće od njegovoga glumačkog zvanja, od filma i od svake filmske priče: sudjeluje u inscenaciji finala našega strašnog vijeka, u liturgiji svih bezvjernika i bezdomnika nad sjenom onoga koji se žrtvovao umjesto sviju njih. Film završava scenom ubojstva na onoj nepodnošljivo lijepoj trebinjskoj placi, na mjestu na kojem je u stvarnosti ubijen Srđan Aleksić. To ponavljanje je kao molitva za oprost grijeha.

Sva tri filma nastala su izvan društvenoga i kulturnog konteksta zemalja u kojima su snimljeni, pa se stoga ne mogu ni pripisati njihovom kontekstu ni pripasti njihovim kulturama. To su, recimo, instinktivno osjetili oni koji su naklonu pulskoga žirija “Obrani i zaštiti” suprotstavili inače vrlo nepouzdano i sumnjivo mišljenje publike. Takva gesta neodoljivo je podsjetila na vremena kada bi se radnički savjet zeničke željezare pobunio protiv nekoga filma Dušana Makavejeva ili kada bi radni ljudi tvornice šarafa osudili film Živojina Pavlovića.

Svakoj od ovih priča kontekst predstavljaju životne i umjetničke biografije njihovih autora. I ništa više od toga. Snimljeni osamnaest godina nakon simboličkog vrhunca i kraja rata, nakon masovnog pogubljenja muškaraca Srebrenice i egzodusa skoro cjelokupnog naroda hrvatskih Srba, ti filmovi nastali su unutar jedne imaginarne kulture, izrasli iz duha i sjećanja naraštaja ljudi čiji identiteti nisu određeni znanim nam državnim granicama, niti političkim i nacionalnim okvirima. Iz jedne žive kulture sjećanja, kojoj pripadaju Tanović, Jelčić i Golubović, te njihovi glumci, scenaristi, producenti, nastalo je ovo moćno svjedočanstvo. Pogledani u ovakvom nizu – “Epizoda iz života berača željezna”, “Obrana zaštita” i “Krugovi” – ovom su gledatelju evocirali proljeće 1983, kada je kao sedamnaestogodišnjak u jednom subotnjem popodnevu i večeri pročitao upravo objavljenu knjigu priča Danila Kiša “Enciklopedija mrtvih”. Tada sam, kao i sad, sasvim jasno osjetio koliko je novo i veliko ono što sam vidio. Razlika je samo u tome što sam tada vjerovao da će “Enciklopedija mrtvih” promijeniti svijet ovog jezika, a sada mi se čini da ovi filmovi tom svijetu spašavaju dušu.