Skenderija, ulica

Život, smrt i iskupljenje u Vili Wilkert

Zašto se riječ Skenderija ne naglašava kao Beledija, Ferhadija, ahmedija, s uzlaznim naglaskom na trećemu slogu, nego se, strano domaćemu govoru, uzlazni naglasak preselio na drugi slog? 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Nisi se to zapitao dok si živio u Sarajevu, ali godinama kasnije, kako se grad udaljavao od tebe, a ti počeo njegove riječi u sebi da preslušavaš, najednom se javila i ta zagonetka, oko koje bi se mogao preplesti cijeli jedan filološko-akcentuološki triler s elementima povijesnoga romana. Istraga započinje 2015, poteče u prošlost, sve do pred kraj devetnaestog stoljeća, kada je prvi put s naglaskom na drugome slogu izgovorena riječ Skenderija. Tada ju je netko izgovorio misleći na ulicu, koja se tada prostirala od novosagrađenoga Ajfelovog mosta, sve do raskršća s Jablaničkom, da bi nakon 1904. obuhvatila dva bivša sokaka lijepih imena: Mutni potok i Zeleni mejdan, i razvila se tako u jednu od markantnijih ulica u centru. Taj koji je prvi Skenderiju naglasio na drugome slogu sasvim sigurno nije se rodio u Sarajevu, nije bio Bosanac. Nisu to bili ni drugi, ni treći, ni četvrti, koji su Skenderiju tako zvali, prije nego što se krivi naglasak poput uljeza uvukao u uho i u jezičnu memoriju rođenih Sarajlija, te ih je prisvojio da se više nitko ne zapita otkud ona takva među sarajevskim riječima. Iako je naglasak bio tuđ, prihvatili su ga kao da im je najrođeniji. Njegovo stranstvovanje prepoznat će tek ako i sami jednom postanu stranci.

U Sarajevu bi čovjek imao stalnu svijest o tome da je baš tu, a ne na nekom drugom mjestu. 

Skenderiju su Skenderijom počeli zvati kuferaši, austrougarski doseljenici kojima je srpskohrvatski bio meterinji ili blizak jezik. Nekome zagrebačkom poštanskom činovniku, šusteru rodom iz Varaždina ili slovenskom željezničaru, rođenom u Idriji, uzlazni naglasak na trećemu slogu bio je izvan njegove moći govora i izvan jezične imaginacije. Kako u tako dugoj riječi kao što je Skenderija tako dugo čekati naglasak, izgovoriti je već cijelu, a tek onda je naglasiti, i to na ekstravagantan, neprirodan način? Ono što je kuferašima ekstravagantno, domaćima kao med niz jezik teče, i djeluje smirujuće poput bjeline ahmedija i definitivno poput zidova Beledije. Kako se onda moglo dogoditi da Skenderiju prihvate kao Skenderiju? Možda je to bio izraz njihove kulturne nadmoći i samopouzdanja, pa se nisu u strahu držali za naglasak, a možda se radilo o snishodljivosti prema novim vlastima, prema zagrebačkim poštarima, varaždinskim šusterima i idrijskim željezničarima, pa su prihvatili njihov naglasak, vjerujući da će se i sami time pretvoriti u europsku gospodu? I jedno i drugo, i samouvjerenost i snishodljivost svojstveni su sarajevskim naravima i mentalitetu. Umio je biti širok taj grad, a tijesan i jadan u isto vrijeme. U Sarajevu bi čovjek imao stalnu svijest o tome da je baš tu, a ne na nekom drugom mjestu. Ne bi dolazio u priliku da se zaboravi, da ne misli gdje je i od koga je. To opsesivno spoznanje da se u Sarajevu na kraju je ljude i otkinulo od ovoga grada, pa su od 1918, 1941, 1945, 1992, 1995 i 2005. odlazili oslobađajući se Sarajeva kao nekoga sitnog životnog prokletstva, kao govorne mane.

Mahala, ulica i stari most ime su ponijeli po osnivaču mahale, bosanskom sandžak-begu Skender-paši Mihajloviću (Mihaloğlu Iskender Paşa), koji je upravljao gradom u nastajanju od 1478. do 1480, tako da je utjecao i na fizionomiju današnjeg Sarajeva. Osim što je utemeljio mahalu oko koje će se niz Miljacku širiti grad, sagradio je i ćupriju, koja se otprilike nalazila na mjestu današnjega Skenderija mosta. Njegovo ime, i ime njegova brata, smederevskog sandžak-bega Alibega, pripadaju vremenu osmanlijskoga rasta i siline. Braća su udarala na Madžarsku, osvajala Bosnu i Dalmaciju, širili su strah, osvajali svijet. Činilo se da će im se Europa naći pod nogama. Skender-paša je u Sarajevu utemeljio red derviša nakšibendija, i podigao im prvu tekiju. Ne pamti se kakav je bio čovjek, ni kako je izgledao. Svakoj je mašti na volju da ga zamišlja.

Skenderija teče duž uže, lijeve obale Miljacke, tiha, tamna i tmurna ulica, nadograđena i preobražena u vrijeme austrougarske vladavine. Dok su na desnoj strani rijeke, tamo gdje je više prostora, podizali javne zgrade i čitave stambene blokove, na lijevoj su strani nicale porodične vile, koje će tokom vremena biti pregrađivane, dozidavane i rušene, sve dok ne bude gotovo sasvim prebrisan urbanističko-arhitektonski identitet ovoga dijela grada, a Skenderija ne nastane takva: tiha, tamna i tmurna.

Zbog nečega su svi oni izbjegli Vilu Wilkert, pa je sve do veljače 1945. čekala svoga domaćina. 

Na broju osamnaest (po numeraciji iz 1940: broju četrdeset deveet) nalazila se Vila Wilkert (spominjana i kao Vila Berković), najveća i najljepša u Skenderija ulici, s uređenom okućnicom i vrtom. Njezini su davni stanari otišli iz Bosne kad je otišla i Austro-Ugarska monarhija, i nisu se ni osvrnuli. Nakon Velikog rata pa sve do 1941. u kući živi bankar Nikola Berković, dugogodišnji predsjednik Trgovačko-obrtničke komore, a pred rat i predsjednik Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu. Njegov kućni telefon je 26-39, a u kancelariji, u zgradi Landesbanke, tamo gdje će poslije rata biti Služba društvenog knjigovodstva, broj mu je 22-08. On, naravno, nije samo stanar nego je i vlasnik vile, koju ustaše s proljeća 1941. munjevito rekviriraju, a njega i obitelj izbacuju van. Berković kao pravi bankar bio je nagodan prema svim režimima, ali je u osnovi bio apolitičan. Oduzeta mu kuća neće biti vraćena, ni njemu ni njegovim poslijeratnim nasljednicima.

Vila Wilkert bila je među najreprezentativnijim kućama u centru grada, kao stvorena da su u nju useli neka važna institucija nove države: možda Gestapo, Ustaško redarstvo ili Ustaška nadzorna služba, nakon što je osnovana u kolovozu 1941? Ali zbog nečega, svi oni izbjegli su Vilu Wilkert, pa je sve do veljače 1945. čekala svoga domaćina. U tom je vremenu povremeno znala poslužiti kao tajni zatvor, uglavnom za one koji više neće vidjeti bijela dana, a onda je u Skenderiju, na broj osamnaest došao Vjekoslav Maks Luburić. Dogodilo se to u nedjelju, 18. veljače.

U Sarajevu Luburić je boravio do srijede, 4. travnja, i u mjesec i pol dana u Vili Wilkert ubijeno je tristo dvadeset troje ljudi. Samo u vrtu, prilikom ekshumacije koja je provedena nekoliko tjedana kasnije, iskopano je dvadeset i sedam tijela. Među njima bilo je Židova koji su čudom, ili brigom nekog od susjeda, preživjeli kampanje etničkog čišćenja, odvođenja na Vrace, u Jasenovac ili Auschwitz, bilo je uglednijih gradskih Srba, koji su prethodno bili pod nečijom zaštitom, građanskih intelektualaca, liberala ili masona, ali najbrojniji su, ipak, bili komunistički ilegalci. Sve do pred kraj rata i Luburićeva dolaska u gradu su opstajale brojne ilegalne ćelije, tokom 1944. bila je vrlo živa komunikacija sa šumom, Vladimir Perić Valter djelovao je kao neka vrsta neformalnog partizanskog izaslanika u gradu, među vojnim i civilnim vlastima bila je živa svijest da preokret slijedi, a s njom i spremnost na neku vrstu suradnje. 

S Luburićem sve se promijenilo. Njegov dolazak na svaki će način odrediti i sudbinu sarajevskih Hrvata i kuferaša, njihove osjećaje i živote, ali i privatne odluke mnogih da se tokom pedesetih i šezdesetih sele prema Zagrebu. U devedeset krvavih sarajevskih dana Luburić je, kao nitko prije ni poslije njega, obilježio njihovu povijest i pokazao kako to biva kada jedan čovjek odredi mjeru odgovornosti cijele zajednice, koja je u ovom slučaju, da njena nevolja bude veća, bila manjinska. Trebalo je imati pamet veću od ljudske, ali i savjest širu od savjesti bijednoga i neprosvijećenoga našeg svijeta, dodatno hipnotiziranog crkvenim misterijem i spremnošću mjesnih pastira da zločince razriješe od svakoga grijeha, samo neka je počinjen u ime Moloha hrvatstva, da bi se u zajednici preživjele posljedice Luburićevoga misionarenja po Sarajevu.

...Luburić nije ubijao u svoje ime, niti u ime Isusa Krista i ustaške Hrvatske, on je ubijao u ime svakoga onog tko je pokušavao biti drukčiji od njega...

To je bio zločin koji je nadrastao, poništavao i kreditirao svaki drugi zločin. Iako nije poubijao najviše ljudi, iako je ispred njega bilo produktivnijih nacionalnih prvaka u klanju, nijedan kao Luburić nije to radio pred očima grada. Ostali su odlazili u stranu da ubijaju, klali su u miru ispovjedaonice, na Vracama ili na nekom drugom pustom mjestu, klali su i za sobom zatvarali vrata poljskoga zahoda, a on je to činio prostački i na očigled, trudeći se da nadomjesti sve ono što je propustio svih onih dana Nezavisne Države Hrvatske što ih je proveo izvan Sarajeva. Luburić nije ubijao u svoje ime, niti u ime Isusa Krista i ustaške Hrvatske, on je ubijao u ime svakoga onog tko je pokušavao biti drukčiji od njega, bilo po svojoj savjesti ili po svome strahu i oportunitetu, ubijajući Srbe, komuniste i posljednje gradske Jevreje, Luburić je simbolički, a možda i stvarno, ubijao sve one Hrvate koji nisu htjeli da budu ustaše. Ubijao je njihovu djecu i unuke, ubijao je mogućnost života u ovome gradu, i za sva je vremena čistio Sarajevo od njih, đavolski svjestan toga da oni nemaju ni pameti ni savjesti da se od njega otrgnu.

U noći između 27. i 28. je po kestenovim stablima, posađenim u austrijska doba, povješao pedeset i pet ljudi, muškaraca i žena, partizanskih ilegalaca, građana, Srba. U srijedu ujutro, bio je vedar i prohladan dan, dolazilo je proljeće, ljude je dočekao strašan prizor, koji će se useliti u njihove poglede i srca, u kolektivnoj će memoriji narasti do mita, a onda i do opravdanja za neke buduće zločine, ili za obična svakodnevna poniženja, sitne pasjaluke i omalovažavanje onih koji su s krvnikom podijelili vjeru i naciju. 

Luburić je znao zašto to radi: da Hrvate i protiv njihove volje učini sličnima sebi, tako što će ih njihovi susjedi Srbi i Muslimani (koji su se šestoga travnja 1945. presaldumili, kao da je netko počupao svo cvijeće iz Pavelićeve bašče...) do kraja svijeta podsjećati na Luburićev zločin i na onih pedeset i pet obješenih o marijindvorske kestene.

S istinom se čovjek suoči, koliko god bila strašna, dok s legendom nema suočenja.

Komunističke vlasti nisu znale što bi s ovom pričom. U zamišljenom konceptu bratstva i jedinstva svi narodi morali su imati i svoje heroje i svoje izrode, ali tako da se među njima uspostavi savršena, biblijska ravnoteža. Problem je bio u tome što je u zbilji ponešto pretezalo, pa je tako na strani zločinaca i izroda dramatično pretezala i odveć vidljiva bivala Nezavisna Država Hrvatska. Ustaški zločin je, naprosto, bio najveći, u količinskom i u suštinskom smislu. Možda bi i četnici jednak narod pobili, možda bi slavna 13. SS divizija, što ju je po znamenom handžara postrojavao samozvani jeruzalemski muftija i predsjednik Vrhovnog muslimanskog savjeta Muhammed Amin al-Husseini, pod njegovim vodstvom otvarala svoje aušvice i jasenovce, možda bi Rupnikovi domobrani isto tako istrijebili sve svoje Jevreje, ali naprosto nisu bili u prilici. Ubijali su koliko su mogli, ali nisu koliko ustaše. Imali su i oni svoja zločinačka udruženja, vojne formacije i nacionalne institucije, ali samo su ustaše imale državu, koja im je omogućavala da odgovornost za svoja nedjela poopće i učine zajedničkom, nacionalnom. Drugi su bili razbojnici, odmetnici ili šumska banda, drugi su bili tuđe sluge, pa su i klali za tuđi račun, dok su ustaše klali za svoj, hrvatski račun.

Umjesto da to bude odmah na početku i izrečeno, otpočela je višedesetljetna mimikrija bratstva i jedinstva, zbog koje se više ni o čijem zlu iz Drugoga svjetskog rata nije mogla reći istina, jer su svi bili međusobno ucijenjeni. Hrvati najviše, jer je njihova laž bila najveća.

Iako je ostala neoštećena, iako je bila solidno sagrađena, skladno uklopljena u okoliš i naprosto lijepa, Vila Wilkert, koju su neki zvali i Vila Berković, nakon rata je srušena, da bi sedamdesetih na njenom mjestu bio sagrađena sumorna i ružna građevina koju je narod prozvao Gorenjev neboder. Posječeni su i kesteni na Marijin-Dvoru, prebrisan je svaki vidljiv trag Luburićevog zločina. Ali time nije poništen sam događaj - kao što su dobronamjerno vjerovali oni koji su rušili kuću i sjekli stabla - nego je poništena povijesna istina i stvorena je legenda. A legende su opasne, otrovne i smrtonosne. Iz legendi se rađaju ustaše, kroz njih se cijeli narodi proglašavaju ustaškim. S istinom se čovjek suoči, koliko god bila strašna, dok s legendom nema suočenja. Legendu bi se trebalo poništiti, zaboraviti i prebrisati, a to je teško, možda i nemoguće. Da bi se izbjegla povijesna istina, ponekad je dovoljno srušiti kuću i posjeći stabla. Kuće i stabla iz legende čovjek ne može rušiti ni sjeći, jer te kuće i ta stabla nemaju svoj materijalni oblik, ne rastu iz zemlje nego rastu iz snova.

U Vili Wilkert, koju su neki zvali i Vila Berković, poslije rata se moglo otvoriti obdanište. Time se ne bi ništila povijesna istina. Bio bi to znak da je Luburić, ipak, pobijeđen, da su ga pobijedila djeca. I to prije svih, sarajevska hrvatska djeca. Njihova dužnost bila bi veća od dužnosti druge djece. A nakon rata u devedesetima, ako bi tog rata i bilo da su komunisti drukčije gledali na Drugi svjetski rat, te na kolektivne odgovornosti i rasporede krivnji, u Vili Wilkert, koju su neki zvali i Vila Berković, moglo se smjestiti Veleposlanstvo Republike Hrvatske. Bila bi to jedna od najljepših, ako ne i najljepša, ambasada u Sarajevu. I bio bi to siguran znak da je Luburić pobijeđen.

A na Marijin-Dvoru trebali su ostaviti svako ono kestenovo stablo. U gradu bi bilo više zraka, ljudi ne bi odlazili u zračnije gradove, tamo gdje im je sve tuđe i gdje nikome nisu krivi. 

Tko li su, dušo moja, bili ti sarajevski masoni?

Pedesetak koraka niže od Vile Wilkert, s lijeve strane ulice, tamna je stambena trokatnica, s fasadnim ukrasom u obliku rastvorenog šestara. Ova je kuća preživjela rat i poslijeratne godine, pa još jedan rat u devedesetima, a da nikome nije na um palo da masonski znak otuče s fasade. Masone su u ovom gradu proklinjali mnogi, od crkvenih velikodostojnika i nacionalnih vođa do njemačkih nacista i ustaša, koji su ih trpali u logore i postupali s njima kao s Jevrejima. Masoni su pojava iz bolesne imaginacije našega vijeka, i nije bilo diktatora ni ideološke formacije i formata koji u masonima ne bi vidjeli projekciju idealnog neprijatelja, ili još bolje, depersonalizirane, mračne prijetnje. Masoni su avet iz svake društvene paranoje, ali i iz beskrajnoga niza privatnih paranoja, onih koje su suživljene s okolinom i onih koje prebivaju na otvorenim odjelima psihijatrijskih bolnica. U toj paranoji, društvenoj ili individualnoj, masoni se baš nikad ne pojavljuju sami: uz njih slijede, već prema stanju bolesti i identitetu bolesnika, Jevreji, Britanci, bankari, Vatikan, Kominterna...

Melankolična pomisao pri svakom pogledu i sjećanju na šestar nad portom te kuće u Skenderija ulici: tko li su, dušo moja, bili ti sarajevski masoni, koji su tako neoprezno, s vjerom u budućnost i napredak ovoga grada, stavili svoj znak na kuću i razotkrili se pred svijetom? Po takvom razotkrivanju prepoznaju se europski gradovi, po njima se zapad razlikuje od istoka, demokracija od orijentalne despotije. Na istoku, masoni postoje samo u mračnim snovima. Na zapadu masona ima i po kućnim fasadama.

Sarajevski bankar Nikola Berković bio je mason. Zato su mu i oduzeli kuću. Umro je tokom rata, od svoje smrti.