Sevdah na Blajburškom polju

...pitomac Časničke škole u Zagrebu, kada su ih početkom svibnja 1945. obukli u svečane uniforme – zajedničke svim pripadnicima Oružanih snaga, domobranima kao i ustašama – pa ih poveli preko Slovenije u Austriju, gdje će ih dočekati zapadni saveznici, okrijepiti ih i zaputiti nazad, da na čelu s Poglavnikom krenu u odsudni boj protivu azijatske crvene napasti i Staljinova Sovjetskog Saveza te za konačno oslobođenje Nezavisne Države Hrvatske. U tom se društvu, među vršnjacima iz svih krajeva Bosne i Hrvatske, Himzo zatekao kao gradsko dijete. Roditelji su, kao i u tolikim drugim slučajevima, računali da će u Časničkoj školi najsigurnije preživjeti rat. Drukčije bi ga kao osamnaestogodišnjaka mogli poslati na frontu, a ovako, dok se dječak iškoluje, rat će već triput biti gotov.

Kseniji Bracović bilo je šesnaest. Pošla je u zbjeg s obitelji kada se čulo da bi partizani svaki dan mogli napasti Podgoricu i da će se grdno provesti oni koji nisu surađivali s komunistima, a pogotovu ako su, zlo i naopako, bili u četnicima ili su šurovali s Talijanima i s vojskom Sekule Drljevića. Od koje su nevoljničke fele bili Ksenijini – od crnogorske Sekuline ili od srpske Pavla Đurišića – ne znam, i neću se raspitivati, iako bi mi lako bilo doznati. A neću zato što je to za ovu priču svejedno. Pješice su prešli svu Bosnu – negdje na pola puta umro Ksenijin otac Radivoje Bracović, sahranili su ga, ali mu kasnije više nisu mogli pronaći grob – pa su ih u Hrvatskoj uhvatili ustaše: jedan je ščepao Kseniju za kosu i odvukao je na klanje. Smilovao joj se kad mu je njezin brat dao skriveno očevo prstenje i ukradeni pištolj. Poslije su imali više sreće: prošli su Sloveniju, ušli u Austriju i našli se u beskrajnoj masi svijeta na Blajburškom polju.

Himzo je od oca Mušana, poznatog svirača šargije, naslijedio glazbeni dar. Babo je njega, kao i ostalu djecu, slao u Muslimansko društvo Itihad da se uče pjevanju, a pred rat ga je dao Karlu Malačeku neka uči violinu. (Taj Malaček je priča za sebe: podrijetlom Čeh, mostarski glazbeni pedagog, i legendarni graditelj violina, čija je vještina u lokalnim pričama preuveličavana do razmjera hercegovačkog Stradivarija…)

Ksenijina muzikalnost bila je jedinstvena. Odrana je pjevala, koliko god to i ne priliči djevojci iz bolje kuće, tako da je – zli glasovi govore, a vjerojatno je da govore istinu – kao petnaestogodišnjakinja pjevala talijanskim oficirima. To će, ubrzo zatim, postati velika sramota, i još veće zlodjelo, zbog kojeg će se gubiti glava. Tko zna, može biti da je upravo Ksenijino pjevanje presudilo da porodica krene u zbjeg.

Himzo je imao sreće što je dvadeset i sedmo godište, granično pri utvrđivanju krivnje. Da se rodio samo tri mjeseca ranije, u 1926. godini, možda bi postradao, izgubio glavu u nekoj anonimnoj egzekuciji, tako da se nikad ništa o njemu ne sazna, ili bi završio u Zenici, na robiji, koja bi ga doživotno označila i preusmjerila. Ovako, odslužio je redovni vojni rok u novoj vojsci, i smrtno preplašen vratio se u Mostar, odakle je dvije godine kasnije otišao u Sarajevo, na studije medicine.

Kseniji je bilo teže. Rat koji je posvuda završio 1945, u Crnoj Gori je nastavljen, samo što je s međunarodne i međudržavne spušten na porodičnu, rodovsku i osobnu razinu. Sljedećih četrdeset pet godina oni koji su bili na strani pobjednika – ili su se na vrijeme uspjeli prikazati pobjednicima – naplaćivat će račune poraženima. Tako je trebalo biti i sa Ksenijom. Jednoga od onih dana dvojica oznaša strpali su je u džip, i odveli u neku nedođiju da je obeščaste i napiju joj se krvi. E, da se spasi, ona se sjetila nekoga daljeg rođaka koji je bio partizan, te je za njega rekla da joj je taj rođeni ujak, i da će im se osvetiti učine li joj što. To je bilo dovoljno da ju puste. Provjerit će oni to, pa ako je slagala… Ali, opet je, kaže legenda, imala sreće: nije je spasio rođak, nego osobno Blažo Jovanović, koji je tih godina imao apsolutnu moć i vladike, i komesara, i boga na zemlji… Rekao je neka tu curu nitko ne dira. Bit će da je znao kako pjeva.

Himzo je sakrio gdje je bio i što je radio u proljeće 1945, a Ksenija nije mogla sakriti, nego se nosila sa svojom krivnjom bez krivnje, tako da nikada nikome ne stane na put. Oboje su bili obvezani zavjetom šutnje: da nikada, ni u jednoj prilici i ni pred kime ne spomenu Bleiburg (koji, vrlo moguće, nisu ni znali po imenu, kao ni ona dva strašna marša, tamo i ovamo). Taj zavjet šutnje bio je njihova privatna muka, i ne znamo kako su se u sebi s njom nosili, ali je oko tog istog zavjeta bila okupljena društvena zajednica. Gadno je to kada država udari svoje temelje na najprivatnijoj čovjekovoj traumi. Gadno po čovjeka, a na kraju i po državu.

Ona se udala, i s pilotom Nikolom Novakovićem izrodila dvoje djece. On je pao kao informibovac: ostavio je ženu i djecu i neko vrijeme bježao pred Udbom, sve dok nije uhvaćen i zatvoren u neki logor. Pred dvostrukom izdajničkom stigmom Ksenija s djecom bježi u Makedoniju, ali ni tamo ne može ostati. Nigdje je ne primaju, pa se vraća u Podgoricu, gdje za kupone za hranu pere vojnički veš i radi kao čistačica u općini. I pjeva da olakša dušu, onako za sebe, pa u jednom amaterskom zboru. Sve biva bolje nakon što je 1949. osnovan Radio Titograd, i zatrebalo im radijskih pjevača. Preudala se za Čačanina Miloja Cicvarića, također pilota, koji joj je ostavio prezime uz koje će postati slavna.

Himzo je završio medicinu, specijalizirao neuropsihijatriju, i zaposlio se u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir, u, rečeno nekorektnim jezikom svakodnevice, sarajevskoj ludnici. Bavio se muzikoterapijom, pisao znanstvene radove, i bio jedan od uglednijih i pozvanijih sarajevskih medicinara. Ali istovremeno se, cijelom svojom dušom i energijom, bavio drugim svojim zvanjem: pjevao je i snimao sevdalinke, nastupao na radiju i televiziji, sudjelovao na mješovitim koncertnim turnejama jugoslavenskih pjevača, zabavnjaka i narodnjaka, sakupljao narodnu baštinu, oživljavao zaboravljene pjesme… I sve je to bilo nekako prirodno i normalno. Sarajlije su bile naviknute na dvostruki život Himze Polovine, tako da pjevača nikad nisu pitali za neuropsihijatra, i obrnuto… Ali nisu znali da postoji i ono treće: proljeće 1945, jedan među tisućama nevoljnika na Blajburškom polju.

Ksenija je, nakon prve podgoričke slave, pošla u Beograd, gdje s orkestrom Vlastimira Pavlovića Carevca, genijalnog violinista i dirigenta – inače po zanimanju advokata – pjeva najvažnije pjesme svoga života, podgoričke, sandžačke i bosanske sevdalinke. Ali iako je s Carevcem dosegnula vrhunce, ostala je vezana za Crnu Goru. Imala je veliku obitelj, u životu su je sustizale nesreće, sve jedna za drugom, tako da nikad nije izašla na velike pozornice. Ksenija Cicvarić ostala je u komornim okvirima, što više govori o njenoj sudbini nego o pjesmi. Danas, dvadesetak godina nakon smrti (umrla je u veljači 1997.), Ksenija je amblematska figura jedne kulture. Kada bi Crna Gora mogla zapjevati, pjevala bi njenim glasom.

Za Himzu Polovinu znali su svi. Iako je bio krajnje urbana pojava, volio bi nastupati u narodnoj nošnji, s fesom na glavi i naočalama velike dioptrije. Pjevao je posebnim načinom, koji se voli ili ne voli, onako kako nijedan drugi pjevač sevdalinke nije pjevao. Uz muške rado bi izvodio i ženske pjesme. Kada to ne bi zvučalo uvredljivo, rekli bismo da je Himzo Polovina bio androgina, kerubinska pojava bosanske narodne pjesme. Umro je iznenada, u mjestu Plav, u Crnoj Gori, tamo na granici s Albanijom, gdje je bio pjevajući.

Pjesma nije bacanje kamena s ramena, pa da se kaže tko najdalje baca, ali ako bismo dopustili takva neprilična vrednovanja, ne bi se o pjesmu previše ogriješio onaj tko bi rekao kako su Himzo Polovina i Ksenija Cicvarić bili najbolji pjevači sevdalinki. A malo što o naravi onog što se zbivalo u proljeće 1945. govori na tako jasan i tačan način kao to da su njih dvoje bili na Bleiburgu, i da su prethodno prošli zbjeg, i da su naknadno prošli probir kao poraženi među pobjednicima. Naravno da tamo nije svatko bio što su bili Himzo i Ksenija, ali niti će zločinci nevine učiniti krivima, niti će nevini uskrisiti zločince. Ne može se to dovoljno puta ponoviti.

Njih oboje doživotno su šutjeli o onom što im se dogodilo. Da je poživio i dočekao vrijeme kada će svi govoriti o onom o čemu je on šutio, bi li Himzo bio u stanju išta reći? I što je, ustvari, bili teže: proći ono što su njih dvoje prošli ili biti osuđen na šutnju o tome?

Razlikuje li se vrijeme kada stotine i tisuće nepozvanih brbljaju u isti glas od vremena u kojemu su pozvani morali šutjeti? Žamor je oblik šutnje. Blebet je ekološko zagađenje ljudskim glasom. Kada o nečemu svi blebeću, ne primjećuje se više da o tome svatko šuti…

Na kraju ostaje samo to čudo od velike nevolje: na jednom kraju polja Himzo, na drugom kraju Ksenija. Da ih je ubilo, što bi ostalo od njihove pjesme?ƒ