Priča o advokatima

Telefonski imenik grada Sarajeva za 1941 (1)

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Godine 1940, prema podacima iz posljednje predratne jeseni, kada je dovršavan telefonski imenik za 1941, Sarajevo je bilo grad sa 49 advokata i samo tri "dimničara". Bili su to Ivanić Milan iz Hadži Idrisove 6, Klofera Josip - Čačanska 4 i Lorenc Emil, na stanu u Mjedenici 30a. U gradu je već bilo 14 javnih govornica, pravilno raspoređenih od Bistrika i Vratnika, do Kovačića, Marijin dvora i Dolac Malte. Filmove je prikazivalo pet stalnih kinematografa: Apolo (poslijeratni Partizan), Drina (kasnije Sutjeska), Imperijal (Romanija), Volta (koje poslije rata više nije bilo) i Tesla (jedino sarajevsko kino kojemu nikada nisu mijenjali ime). Kafana s telefonskim aparatom bilo je 17, a liječnika 71. Među liječnicima bilo je sedam liječnica: Marija Balijan, Maša Živanović, Jelka Knežević, Mara Kurtović, Katica  Radulaški Jakšić, Kristina Stanimirović Stanković i Persida Šišković. U prijeratnom Sarajevu još nije bilo odvjetnica.

Neki od advokata ući će u povijest grada i buduće jugoslavenske države, drugi će stradati u ratu, a mnogih se do danas više nitko neće sjećati. Zaim Šarac bit će prvi poslijeratni predsjednik Preporoda, ministar u vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji će poslije smrti 1965. dobiti na svoje ime jednu lijepu ulicu. Zdravko Šutej držat će i poslije rata kancelariju na vrhu Preradovićeve, i biti jedan od slavnijih odvjetnika u povijesti grada. Jozo Sunarić, predsjednik Bosanskog sabora, koji je nadvojvodi Franji Ferdinadu savjetovao da ne traži vraga i ne vozi se s vojvotkinjom u otvorenom autu po Sarajevu, nakratko će, 1941. postati ustaški doglavnik, ali će ubrzo biti razriješen i nestat će ga iz povijesti, iz Sarajeva i iz života, a da mu se ni godina smrti ne sazna. Nikola Mandić, koji je držao kancelariju u Kralja Aleksandra 43, dakle u Titovoj ulici, na vrlo lijepom mjestu, postat će predsjednik jedne od Pavelićevih vlada i bit će osuđen za smrt 6. lipnja 1945. u Zagrebu. Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam "rješavalo srpsko pitanje". A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju... Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer  je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

Sredinom listopada 1943, Savo Besarović postaje državni ministar, u Vladi svoga starijeg kolege Nikole Mandića. Kao i Mandić, ostat će do kraja lojalan Paveliću. Nikola Mandić će u svibnju 1945. bježati iz zemlje, ali će ga Britanci izručiti partizanima, a Besarović će oslobođene dočekati kod kuće, uvjeren da nije kriv. Njemu će suditi sarajevski sud, i naravno da će ga osuditi na smrt. Za književnost, biografija Save Besarovića mogla je biti vrlo zanimljiva. Trebalo je na vrijeme razgovarati s onima koji su ga poznavali, istražiti zapisnike sa suđenja (ako uopće postoje), proniknuti u motive ovoga čovjeka i ispričati priču. Ali danas je već kasno. Suvremenici su mrtvi. Jedva da ima onih koji bi razumjeli takvu priču.

Svoj obraz, čast i život Savo Besarović mogao je spasiti samo da je pobjegao glavom bez obzira, zaboravivši studentska prijateljstva, ali i to tko se, kad i kako u stočnim vagonima, sve uz blagoslov katoličkog svećenstva i muslimanskih imama, nadbiskupa Stepinca i jeruzalemskog muftije El Huseinija, vozi u koncentracijske logore, pod nož, metak ili malj. Taj čovjek nije skrivio ničiju smrt, osim svoje vlastite, a živote je spasio mnogima. Čast bi sačuvao da nikoga nije spašavao. Ima li veće i važnije književne teme od ove? Ima li teme na koju smo danas manje spremni?

Među sarajevskim advokatima je one posljednje jeseni pred rat bilo mnogo Jevreja. Evo njihovih imena: Isak Altarac iz Štrosmajerove 3/1, Albert Zekić Atijas iz Prestolonasljednika Petra 36, Sumbul Atijas iz Sime Milutinovića 7, Izrael Baruh iz Prestolonasljednika Petra 4, Silvio Baruh iz Štrosmajerove 12/2, Oto Engel iz Kralja Aleksandra 53, Alfred Izrael iz Štrosmajerove 8/1, Mojsije Jarhi iz Prestolonasljednika Petra 26, Jakob Kajon iz Čemaluše 7, Isidor Levi iz Sime Milutinovića 12, Benjamin Ler iz Jeftanovića 1/1, M. Ozmo iz Ćukovićeve 10, Samuel Pinto iz Jeftanovićeve 3, Isak Salom iz Zrinskog 7/2, Makso Feldbauer iz Malog Ćurčiluka 2/1, G. Kon s iste adrese kao i prethodnik, Oto Horvic s Trga fra Grge Martića 2, Vilim Švarc iz Kralja Aleksandra 53.

U Aleksandrovoj broj 67, u dvorištu, advokatsku je kancelariju držao Josip Engel, mladi bečki doktor prava, koji još nije navršio ni tridesetu. Tog ćeš čovjeka upoznati skoro šezedeset godina kasnije, u zagrebačkom židovskom domu Lavoslav Švarc, gdje je živio kao izbjeglica iz Sarajeva. Teško je disao, imao je bolesno srce, i onako krhak, suh i bijelobrad, izgledao je kao stari krakovski Jevrejin, u zimu 1939. Ali nije odustajao, nego je htio da se vrati u Sarajevo, u svoj stan, i da ponovo otvori advokatsku kancelariju i pomaže ljudima. Iako se to činilo nemogućim, Josipu Engelu želja se ispunila. Pošao je kući, prošetao Sarajevom, poživio i umro u tom gradu. Bilo je član i aktivist Liberalne stranke Rasima Kadića. Svojim je životom spojio dvije udaljene epohe i cijeli dvadeseti vijek.

Advokata muslimana bilo je 1940. malo. U Malom Ćurčiluku broj 6 stranke je primao Savet Zečević. U Ćukovića ulici 5/1 bila je kancelarija Avde Salihbegovića, a u Vojvode Stepe 6 primao je Jusuf Tanović. Četvrti musliman bio je  Zaim Šarac, s uredom u Prestolonasljednika Petra 36, peti Hivzija Gavran Kapetanović iz Ćukovićeve 1/1.

Kršćanskih imena i prezimena, što pravoslavaca, što katolika i, možda, jedan ili dva protestanta, među odvjetnicima je bilo najviše. (Iako, da je povesti računa o pojedinačnoj nacionalnoj, vjerskoj i "rasnoj" pripadnosti, o čemu će se, samo nekoliko mjeseci kasnije, u Sarajevu itekako voditi računa, što zbog zakona ustaške države, što zbog njemačkog okupacijskog nadzora, a što, bogme, i spontano, tada bi se moglo reći kako je 1940. među sarajevskim odvjetnicima bilo najviše Jevreja. Kako ih je u gradskom stanovništvu bilo neusporedivo manje nego muslimana, pravoslavnih i katolika, može se reći i to da su Jevreji u prosjeku bili daleko najobrazovanije, te pravu i zakonu najodanije stanovništvo.) 

Osim Zdravka Šuteja, Save Besarovića, Nikole Mandića i Joze Sunarića, svoju je kancelariju držao i Jozin nećak Zvonimir, te redom: Nikola Andrijašević u Kulovića 12, Ilija Badovinac u Prestolonasljednika Petra 9/2, Ante Bošnjaković u Kralja Petra 28/2, Josip Vesel u Kralja Petra 17/2, Bogdan Vidović u Štrosmajerovoj 1, Uroš Ivanišević u Kulovićevoj 1, Vlado Jokanović u Ćukovićevoj 8, Ante Jurjević u Kralja Aleksandra 33, Branko Kaluđerčić u Vuka Karadžića 4, Obrad Mastilović u Prestolonasljednika Petra 20/2, Dimitrije Milošević u Dositejovoj 2, Leopold Najer u Despića 5/1, Ivan Pavičić na Gajevom trgu 2, Braco Poljokan u Vojvode Stepe 25, Pavo Premužić u Kralja Petra 33, Julijus Rotkopf u Sokolskoj 4, Vasilj Rundo u Prestolonasljednika Petra 19/1, Mišo Semjan u Sokolskoj 2, Radoslav Stanić u Kulovićevoj 11a, Ivan Subašić u Kralja Aleksandra 58/1, Robert First u Sokolskoj 3.

Ime Mihajla Miše Semjana može se naći po sarajevskim arhivima, među dokumentima o sudskim parnicama u kojima su se kao stranke pojavljivale Mitropolija dabrobosanska, Vrhbosanska nadbiskupija, Islamska zajednica, ili bilo koji od pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih vjerskih glavara u Sarajevu. Semjan je svima njima bio advokat, čovjek od apsolutnog povjerenja, koji je na kraju, umjesto da napiše memoare, sve tajne svoga posla, u četiri oka ispričane priče, sudske anegdote i sudbine skrivene ispod odeždi, turbana i titula, ponio u svoj sarajevski grob. I naravno da je ispravno postupio: više vrijedi advokatska čast od povijesti jednoga grada. S Mišom Semjanom, kao i bez njega, toj povijesti bilo je suđeno da bude izgubljena.

Danas malo kome što znači i njegova adresa u Sokolskoj 2. Ta će ulica nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1941. promijeniti ime i postati - Ustaška. Mišu Semjana će, eto, zateći sudbina da kao Srbin živi u Ustaškoj ulici, ali on će i to predurati, zaštićen činjenicom da je bio odvjetnik Ivanu Evanđelistu Šariću,  pjesniku, sastavljaču nadasve ganutljive "Ode Poglavniku", prevoditelju Biblije i  vrhbosanskome nadbiskupu. 6. travnja 1946. ulica dobiva novo ime po narodnome heroju, rodom Duvnjaku, Boriši Kovačeviću Šćepanu, a radoznalo čitateljstvo ostat će bez odgovora na pitanje kako su Sarajlije zvali tu ulicu od 6. aprila 1945. sve do prve godišnjice oslobođenja grada. Miši Semjanu nije, međutim, bilo do priče o imenima ulica, jer je bio na ispitivanju u policiji, gdje se provjeravalo njegovo držanje tokom rata. Nije pronađeno da je kriv, pa su mu samo oduzeli i nacionalizirali kuću u kojoj je stanovao i u kojoj mu je bila kancelarija.

Vilu u Sokolskoj 2 sagradio je 1927, i bila je to jedna od arhitektonski najskladnijih porodičnih kuća, koje su se u to vrijeme gradile po Sarajevu, najviše po tihim i strmim obroncima, s velikim, lijepo uređenim baščama. Oko tih vila formiralo se, nastajalo i nestajalo bogatije sarajevsko građanstvo, advokati, bankari i liječnici, koji su se školovali po Zagrebu i Beču, znali su se prilagoditi na preseljenje prijestolnice u Beograd, pa ako su nekako i preživjeli četrdeset prvu, četrdeset pete su ih satrali. Kada im je u ime proleterskog internacionalizma oduzeto sve, polako su krenuli odlaziti prema Zagrebu i Beogradu, tražeći tako utočište u svojima, ne shvativši na vrijeme da svojih više nigdje nemaju, a ako bi to i shvaćali, ili ako su bili prestari i umorni za odlazak, živjeli su u stanovima s partajama, dijeleći s njima  jedan isti zahod i banju.

Vila Semjan - kako su je nastavili zvati povjesničari arhitekture i kafanski kroničari - najduže je poslije rata bila sjedište Automoto saveza Bosne i Hercegovine. Tada je već nosila adresu Ulice Boriše Kovačevića 18. A negdje usred rata, bila je to 1994, u zgradu je useljena centrala Stranke demokratske akcije. Bašča je odavno uništena, interijer je preuređen i ispregrađivan, a na kraju je i fasada loše obnovljena, krivotvorena, prerađena, tako da je od vile Mihajla Miše Semjana ostalo samo ime. Zidovi, međutim, ponešto pamte. 

Predratni sarajevski advokati bili su, uz pokoji izuzetak, ozbiljni i obrazovani, ali nadasve povjerljivi ljudi. Bilo je među njima komunista - više nego u drugim profesijama, bilo je čudaka, ekshibicionista, filatelista i kartaroša. Vjerojatno nitko kao oni nije tako dobro poznavao kaotičnu i razigranu društvenu povijest međuratnoga Sarajeva, tog iznutra iznenada naraslog grada, koji je stvorio svoje kulturne i nacionalne elite, i razvijao se po nekom svom ritmu i logici, mimo Zagreba i Beograda. Da je sabrati, ili barem zamisliti sve te advokatske karijere, pregledati sudske arhive (ako još postoje), i imati pred sobom dugo vrijeme za još jednu beskrajnu sarajevsku priču. Još stotine i hiljade stranica, koje zacijelo i ne mora čitati nitko da bi našle svoj smisao u imaginariju jednoga grada, koji, možda, nikada nije ni postojao, ali je sasvim sigurno imao svoje telefonske imenike, sa zabilježenim imenima, zvanjima, adresama i brojevima onih koji se više ne javljaju kao da ih nikada nije ni bilo. Telefonski imenici bolje od ičega drugog potvrđuju da je čovjek jednom bio živ.