Ljudi pod slovom W

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (7)

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Na stranici pod slovom W, u crnoj bilježnici veličine dlana, u posljednjemu mom adresaru prije nego što sam pristao na mobilni telefon i njegovu elektronsku memoriju, različitim su pisaljkama, u razna vremena, upisana imena petnaestak ljudi. U starim adresarima i telefonskim imenicima najsadržanije i najzanimljivije su danas stranice pod slovima X, Y, W. Pod drugim slovima imena su pokojnika, ljudi kojih se ne mogu sjetiti, bivših prijatelja – onih koji bi me danas rado protjerali, samo kad bi me bilo, ili kad bi znali odakle da me protjeruju – ili oni koji danas žive u Americi i Kanadi, tako da su njihove adrese na Vratniku, Dolac Malti i Dobrinji poput veduta francuskih putnika po Bosni, kao zaostale iz devetnaestog stoljeća. I dok zbunjeno i zdvojno pogledavam ruku koja je upisivala imena tih ljudi i njihove telefonske brojeve, poneku adresu i kratku napomenu ("ne zvati poslije 20h, ljuta gazdarica"), i  rekonstruiram svoju povijest, važne činjenice, sjećanja na koja se jednom  može nastaviti život, dolaze s  X, Y, W. Kako u onom životu nije bilo nikoga čije bi ime započinjalo s jednim od ta tri slova, te su stranice  usputni podsjetnik, dnevnik svakodnevice, mjesto gdje će ostati zapisano nešto što bi do danas svakako bili zaboravljeno.

Petnaestak imena pod slovom W, u posljednjemu, crnom adresaru, koji sam načeo u ratnom Sarajevu, a dopisivao ga u Zagrebu, sve do kraja devedesetih, nisu imena ljudi koje sam poznavao. U prvi trenutak nisam se ni mogao sjetiti tko su oni.  Krivo sam mislio da bi to, možda, mogla biti imena prepisana s dva koševska katolička groblja – i oni su mi negdje, prepisivani za posjeta gradu, tokom prve poslijeratne godine – ali onda sam se sjetio, ustvari prepoznao sam jedno ime, sinulo mi je sa dna sjećanja, ime Eduarda Pleyela, prvoga modernog sarajevskog apotekara. On i ostalih petnaestak ljudi – zapravo četrnaest muškaraca i tri žene; dakle, osamnaest ih je skupa s njim – živjeli su, često i umirali, u Sarajevu, kao pioniri u nekoj profesiji ili zanatu, kao čudaci, osobenjaci, važni i lako zaboravljivi ljudi, koji su kratko stvarali povijest grada, a zatim naglo iz nje iščezli. Njihova imena počeo sam zapisivati u prvim mjesecima rata, kada se u meni naglo razbudila ljubav prema rodnome gradu, da bih posljednjih nekoliko upisao tokom 1994. i 1995. u Zagrebu, nalazeći iz u starim novinama, koje bih u ljetnim mjesecima, kada nema nikoga i sve je pozaspalo negdje u hladu, posuđivao i čitao u Sveučilišnoj knjižnici.

Planirao sam da obiđem sarajevske i zagrebačke arhive, da razgovaram s ljudima, profesorima i stručnjacima za farmaciju, medicinu, pčelarstvo, povijest kinematografije..., a zatim i da pronađem rođake i potomke onih čija sam imena popisao, i da na kraju napišem knjigu o njima. Mnogo kasnije, shvatit ću kako je to bila vrlo ambiciozna, u našim prilikama, vjerojatno, i neostvariva ideja, ali tada mi se  činilo da bi na njoj vrijedilo dugo raditi i da bi to onda bila moja knjiga o Sarajevu. U njoj bi, činilo mi se, oživljavao mrtve. Naivno sam vjerovao da bi to svima bilo važno, i da bi se cijeli grad združio sa mnom oko tog posla. Ali ne samo da nije trebalo oživljavati mrtve i zaboravljene, nego su oni, mrtvi i zaboravljeni, postali tebi važniji od živih Sarajlija. Tako su od knjige ostala samo imena pod slovom W, u mome posljednjim telefonskom imeniku i adresaru. Zbog njih sam te poslao pred apoteku Prvi maj, jedinu apoteku u dugoj Ulici Jugoslavenske narodne armije.

Starenje

Eduard Pleyel došao je u Sarajevo u posljednja doba turske Bosne, i 1877. otvorio prvu modernu apoteku u gradu. Gdje je rođen, gdje se školovao, tko je, zapravo, bio taj čovjek, i što ga je potjeralo da pođe u Sarajevo, ja to ne znam. Sve što sam zapisao uz njegovo ime, prije nego što sam zauvijek odustao od knjige o ljudima pod slovom W u adresaru, bilo je da u Beču, u telefonskom imeniku za 1994. godinu ima jedanaest pretplatnika s prezimenom Pleyel. Ispod te bilješke je i datum: 17. siječnja 1995. Da nije bilješke i imena Eduarda Pleyela, danas više ne bih znao da sam tog dana bio u Beču, i u foajeu jednoga bečkog hotela (Kojeg? To nisam zapisao...) listao telefonski imenik.

U "Historijatu Javne ustanove 'Apoteke Sarajevo'", objavljenom na Internetu, piše da su, nakon austrougarskoga zaposjedanja zemlje, 1879. u Sarajevu otvorene još dvije ljekarne, a da je 1900. u gradu već bilo petnaest apotekara. Tu je i podatak da je 1920, po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bilo devet apoteka, čiji su vlasnici bili: mr. ph. Eduard Pleyel, mr. Ph. Jidrih Šlezinger (apoteku osnovao 1893.), mr. ph. Josip Patiera (1900.), mr. ph. Đorđe Besarević (1907.), mr. Ph. Stefan Dobocki (1907.), mr. ph. Nikola Ivošević (1913.), mr. ph. Miho Pitarević (1919.), mr. ph. Jovan Stočević (1919.) i mr. ph. Ahmed Tatarević (1919.)... Bilježim njihova imena, uvjeren da je u njihovoj melodiji i sinkopama jedna povijest nestaloga grada. Ili jedna nestala povijest grada, i u njoj karakteristični miris ljekarne, koji se širi iz kamenih mužara u kojima se drobi i sitni ljekoviti prah.

Tu, gdje Ulica Jugoslavenske narodne armije savije prema rijeci i prema svom kraju, na uglu s Kundurdžilukom, apoteka je Prvi maj. Nastaviš li pokraj nje pravo, eto te na Baščaršiji, u srcu svih turističkih vodiča i bedekera, eto te u devetnaestom vijeku, a kreneš li udesno, naći ćeš se u našemu, dvadesetom stoljeću, na početku vremena koje si i sam doživio, i koje je i danas živo.

Ali prije nego što se odlučiš, ući ćeš u apoteku i stati u red. Nećeš dugo čekati, ispred tebe je stariji, uspravni gospodin sa šeširom od zečje dlake, ispred njega je oniža, krivonoga žena u šarenim dimijama, a ispred nje, apotekarki nešto objašnjava, unosi se u okrugli prorez u staklu, čovjek u sivom kancelarijskom odjelu, s aktn tašnom pod rukom. Reći ću ti i njihova imena, a ti se zabavi čekajući svoj red: Baldo Skočibuha, Almasa Branković, Srpko Kralj. Apotekarki je ime Rahela. Prezime joj ne pamtim. Godina je 1973. Rano proljeće, snijeg se topi po ulici, obrušava se sa krovova, zapuhala je jutros južina, i svako tijelo oko sebe širi intenzivniji vonj.

Latinluk

Baldo Skočibuha, rodio se 1895. na Lapadu. Učio je trgovačku akademiju, a u zla doba, 1915. našao se u Sarajevu, i nakon nekoliko mjeseci je dopao zatvora pod optužbom da širi neprijateljsku propagandu. Godinama kasnije, kada su se carstva ispremetala, a sa njima i zastave po svečanim jarbolima i barjacima, gospar Baldo postao je direktor pošte, najprije u Mostaru, pa u Sarajevu, a kralj Ujedinitelj odlikovao ga je, u povodu desetogodišnjice zajedničke države našega troimenog naroda, Ordenom svetog Save trećega reda, za vjernu i samoprijegornu službu otadžbini. U to vrijeme, gospar Baldo bio je nadređeni tvome tetku čika Budi Dimitrijeviću, solunašu, koji je sa srpskom vojskom prošao albansku golgotu, pa su se pomalo i družili, dijeleći zajedničku sakupljačku strast prema poštanskim markama. Bili su među prvim sarajevskim filatelistima, i obojica su se potpisivali ćirilicom.

Budimir Dimitrijević bio je Srbijanac, govorio je finom, uščuvanom ekavicom, na koju se nisu primali sarajevski naglasci, a Baldo Skočibuha, Dubrovčanin, ijekavac i katolik, bio je, po vlastitom izboru, vatreni Srbin. Njegova je ćirilica, za razliku od Budine, bila stvar stava. Dobro su se slagali, premda Budo nikada, ama ni minute, nije razmišljao o onome što je gosparu Baldu ispunjavalo svaki životni trenutak. Na svoje srpstvo bio je ponosan, dok njegov drug i podčinjeni svoga srpstva nije bio svjestan, nego mu se nekako podrazumijevalo. Kao što je na hrastu da bude hrast, tako je, eto, na njemu, Budimiru Dimitrijeviću, da bude Srbin. Kod Balda Skočibuhe bilo je drukčije. On je svoje birao, a kada čovjek bira čiji će biti, svaki mu je izbor pogrešan.

Došla je 1941, a gospara Balda su zatvorili kao i 1915. Samo što su ga sad zatvorile neke gore i okrutnije zaptije od onih nekadašnjih, a i on je bio dvadeset i šest godina stariji, umorniji i na dobar život sviknutiji. Nakon što su ga dobro ispitali, poslali su ga u Jasenovac, odakle je oslobođen na Božić 1942, milošću Poglavnikovom, zajedno sa još pedesetak logoraša, čija su imena objavljena u dnevnim novinama.

Po oslobođenju, u ljeto 1945, gospar Baldo ponovo je zatvoren, zbog sumnje da se u logoru bavio nečasnim poslima, pa je zato zatvoren. Zadržali su ga kratko, ali u tih je desetak dana ostario deset godina. Svakom čovjeku tako dođe vrijeme kada mu preko noći istekne mladost. Obično o nekoj nesretnoj prilici, o smrti djeteta ili nekom drugom životnom gubitku, a Baldi Skočibuhi je, eto, starost došla u Titinom zatvoru. Nisu ga, kaže, u tom zatvoru tukli ni mučili. Nisu mu ni prijetili. Samo su ga začuđeno gledali kako stari, pa su ga tako od čuda i pustili.

Nakon toga je još dvije godine radio u pošti, kao sitni činovnik, da bi s pedeset  dvije pošao u invalidsku penziju. Nakon toga su ga viđali po čekaonicama domova zdravlja i u redu u apoteci. Jedina velika životna odluka, po kojoj bi Dubrovčanin Baldo Skočibuha mogao biti upamćen i spomenut u ovom putopisu Ulicom Jugoslavenske narodne armije, zapravo i nije bila odluka, nego osjećaj koji je drugim ljudima bio neobičan. Iako se rodio kao katolik, gospar Baldo se osjećao Srbinom. Zato su ga hapsili, zato se nije stigao oženiti ni dobiti djecu, zato je svima uvijek bio  sumnjiv. Osjećaji su svojstveni svakome čovjeku ponaosob, nisu zajednički, ne stvaraju se u grupi, ali svejedno, ako netko osjeća drukčije od grupe, i ako to pokaže, to će mu promijeniti život. Taj će mu osjećaj postati sudbinom. Tako je bilo s Baldom Skočibuhom, koji ni po čemu drugom nije spomenut, i ne bismo ga ni pamtili, da nije bio Srbin. Ležao je 1989. na Groblju svetoga Josipa, pod trulim drvenim križem, u dubokoj travi. Jedva ga se moglo naći. Danas ga, bit će, više i nema, osim tu pred tobom, u rano proljeće 1973, u redu za kardiotonike i tablete za hipertenziju, u apoteci Prvi maj.

Pred njim je Almasa hanuma Branković, sa Sepetarevca broj 21, koja kupuje sirup za kašalj i prašak za spuštanje temperature, za bolesnu kćer. Pamtimo je po tome što je tablete dosljedno nazivala praškom, i uzalud je bilo ispravljati je. Rođena u Rogatici, pred četnicima bježala u Sarajevo, i tu ostala do kraja života. Pod kraj se više ničega nije sjećala, nikoga prepoznavala. Ali to je bilo desetak godina kasnije. Dok stoji u redu za prašak i sirup još uvijek je bistra, prisebna i nasmiješena.

Srpko Kralj, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, upravo se razvodi od žene. Napustila ga je, i živi s nekim. On ne zna s kim. Grize ga savjest, jer mu se čini da joj je nešto kriv, pa je zato otišla. Zato noću ne može spavati. I onda već desetak noći sluša susjeda s druge strane zida, profesora Simeunovića, koji ne prestaje kašljati. Profesor je udovac, neće doktoru, uzalud ga nagovara. I sad je Srpko došao u apoteku, i od apotekarke Rahele traži nešto što bi moglo pomoći čovjeku koji već deset noći bez prestanka kašlje, a neće doktoru. Ona mu odgovara da ne može tako, ne liječe se ljudi na daljinu. Profesor Simeunović živjet će još deset dana, Srpko Kralj još sedamnaest godina, a za apotekarku Rahelu se ne zna. Otišla je iz Sarajeva početkom rata.

Izlaziš van, i nastavljaš prema kraju ulice. Još malo ti je ostalo. Ova se mahala, i ulica, od Strossmayerove sve do Obale, nekada zvala Latinluk. Prvi put pod tim je imenom spomenuta 1485, pa bi se moglo reći da je Latinluk star koliko je staro Sarajevo. Tu su živjeli katolici, dubrovački trgovci, Levantinci, dragomani, tajni diplomati, ljekarnici i vječni putnici, čije će izumiranje i nestajanje trajati dugo, i obilježit će cijelu povijest grada. Koliko Sarajevo bude živjelo, toliko će i njih nestajati, tanjit će im se loze, umirat će i sahranjivat se kao ničiji. Zadnje stanovnike Latinluka neće imati tko da isprati i pokopa, pa će živi lijegati u grobove i na sebe zgrtati zemlju, baš poput djece na ljetnim plažama.

Djeca Gavrilovog pucnja

Pred tobom je još stotinjak koraka malene Franačke čaršije iz šesnaestoga stoljeća, na kraju koje stoji Gavrilo Princip, i svakog će se trenutka mašiti za džep. Pred njim manevrira Gräf&Stift, službeni automobil habsburškoga dvora, grandiozna limuzina sa crnim kožnim sjedištima, koju je 15. prosinca 1910. kupio potpukovnik Franz von Harrach. Kako nadvojvoda Franz Ferdinand nije iz Beča željeznicom dovezao svoju limuzinu, tako se danas vozi u Harrachovom autu, registarskih tablica A-II-118. Vozač je greškom skrenuo u Ulicu Franje Josipa Prvog, koju ti zoveš Ulicom Jugoslavenske narodne armije, i sad se pokušava okrenuti, dok nadvojvoda viče na njega. Manevrira on golemim Gräf&Stiftom, dok se u Gavrilovoj glavi grozničavo množe međusobno suprotstavljeni nagoni, koji nikako da se u misli srede. Na ovo se dugo pripremao, ali nije, zapravo, vjerovao da će se dogoditi. Sve je bilo samo igra, kao što je sve u životu igra, osim onih nekoliko trenutaka u kojima čovjek odlučuje o vlastitoj sudbini. Nabrzinu, i pogrešno. Odlučujući o sebi, o pištolju i o metku u cijevi, Gavrilo Princip odlučio je o tome kakav će biti svijet koji ostavlja za sobom.

Posljednje što je vidio, prije nego što je izvukao oružje, bio je djed Jovo Princip, koji je jedne nedjelje, u zimu 1881. pošao u lov na divlje guske i patke, u močvaru Crnoga luga. Kao u nekom Ibsenovom komadu– a Gavrilo je čitao Ibsena- djed Jovo gledao je kako u pravilnom rasporedu, visoko iznad njega, prelijeću jata ptica. I tako zagledanog, ubio ga je austrougarski predstojnik mjesta. Bila je to fatalna greška, smrt u lovu. Dogodi se tako da čovjek puca i pogodi.

Je li se stvarno Gavrilo sjetio djeda Jove, ili umišljaš tako dok ga gledaš? Što li mu je olakšalo odluku da puca i da sam bira svoju sudbinu?

Da si ga mogao udariti po ruci i promijeniti povijest, bi li to učinio?

Tada bi sve bilo drukčije, i rađali bi se umjesto nas drugi ljudi. Mi smo se svi rodili kao djeca Gavrilovog pucnja, i što god o njemu mislili, i o nadvojvodi i njegovoj zlosretnoj ženi, mi smo odjek Principova praska.

U zid svoje terezinske ćelije ugrebao je živim noktom stihove:

"Naše će sjene hodati po Beču,

lutati po dvoru, plašiti gospodu."

Kao i svaki uvjereni pjesnik, Gavrilo Princip u stihovima je pokušavao naći opravdanje i razlog svome životu. Utjehu nije našao u bratstvu Srba i Hrvata, koje je pucajući u princa kanio pretopiti u slitinu jugoslavenstva, nije utjehu našao u Srbiji ni u Beogradu, Pijemontu tog velikog ujedinjenja, nije je bilo u tajnom bratstvu Mlade Bosne, u mrtvim drugovima, u njihovoj besmrtnom žrtvi, u vječnosti koja se  pred njim rastvorila poput školske čitanke, poput raja onih koji su makar i za trenutak povjerovali u raj, u kojem, također, za Principa nije bilo utjehe. Sva je utjeha bila u poeziji. I zato je teško naći važnijih stihova u ovome jeziku, od onih koji su ugrebani žlicom, bukagijom, živim noktom Gavrila Principa. Lirskoga dara nije imao, teško se nosio sa stihovima, slabo je rimovao, na riječima bio nejak i preplašen, htio je svoje pjesme pokazati gimnazijskome drugu Ivi Andriću, pa je odustao, plašio se njegova suda više nego smrti... Ali je život sveo na poeziju, i napisao stihove od kojih većih nije bilo.      

U njegovim stopama, kojih više nema, jer su iščupane iz sarajevskog asfalta, svršetak je ovoga putopisa.

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (6)

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (5)
putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (4)
putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (3)
putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (2)
putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (1)