Kroz Žabljak i Čajirdžik

putopis Ulicom Jugoslavenske narodne armije (2)

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Prešao si na drugu stranu ulice i eto te pred samoposlugom na uglu Titove i JNA. To mjesto u tvojoj je imaginaciji, i u snovima, ugao Frankopanske i Ilice, gdje je također samoposluga, jednako tijesna i prašnjava. Obje samoposluge vonjaju na pljesan, usirenu životnjsku krv i parizer, tako da ti se često događa da tako uđeš u zagrebačku samoposlugu i nađeš se u sarajevskoj. Blagajnice i trgovkinje iza masne vitrine s kobasicama i sirom tu poznaju većinu svojih mušterija: penzionere, udovce koji jedva došepesaju, dovuku se iz svojih potkrovlja, i nakon što kupe frtalj kruha, jogurt i dvadeset deka prezvuršta – ili sudžuke – spremaju se za posljednji alpinistički poduhvat svoga života – penjanje na peti kat bez lifta. Sarajevski udovci te ne vide dok stojiš tu, zuriš u Zora čokolade, i htio bi van, ali te sram, jer će blagajnice ako ništa ne kupiš posumnjati da si nešto ukrao. Šarenice im je sasvim zamaglila staračka mrena, zjenice su im mutne, kao staklena vitrina s mesom, pune muvljih upljuvaka, i ti si im samo tamna čovjekolika sjena. A zagrebački udovci, oni iz samoposluge na uglu Frankopanske i Ilice, boljeg su vida, oftalmolog Gabrić redovito im briše muhoserine iz očiju, skida im mrenu, briše kataraktu, pa spremno škrguću svojim plastičnim gebisima, kada u tebi prepoznaju neprijatelja. Ustupio sam ti svoje lice, pa se ti snalazi s njim, ili se brzo vraćaj u sarajevsku samoposlugu, među slijepe starce, kao sjena njihove skore smrti.

Tu, na uglu Titove i JNA, na mjestu gdje se preklapaju planovi dva grada, i tako čine tvoj jedan, imaginarni grad, započinje, zapravo, put niz ulicu koja će neko vrijeme voditi prema jugu, i rijeci, a zatim naglo okreće prema istoku. U tih stotinjak  južnih koraka – ulicom koja će već u tvome djetinjstvu postati nastavak Radićeve (ili Radičeve, kako je, greškom, pisalo na pločicama s kućnim brojevima) – s desne ti je strane, većim dijelom, bilo taksi stajalište, a s lijeve nekoliko izloga: dućan s konfekcijom, obućarska radnja koja je 1935. pripadala Manuelu Suhyju, Čehu koji je došao iz okolice Brna i slabo je govorio naš jezik, a još desetak koraka niže, od sedamdesetih godina bila je knjižara beogradskog Bigza. Tijesna, ali vrlo uredna, mirisala je na onu crnu mast za premazivanje drvenih podova, na olovnu štampu i na još nešto, što dugo, ili nikad, nisi mogao odrediti. Taj treći miris privlačio te je u tu knjižaru, kao gimnazijalac zalazio si unutra barem jednom tjedno, tu si kupio džepno izdanje Grobnice za Borisa Davidoviča, Vrata od utrobe i Okudžavin Gutljaj slobode. Mogao si i te knjige kupiti u nekoj drugoj, većoj knjižari, u Svjetlosti kod Stipe, gdje si nabavio većinu svojih prvih knjiga, ali te vukao onaj miris, za koji sve do kraja i do rata nećeš doznati odakle dolazi.

Sjetit ću te se kada isti taj miris iz Bigzove knjižare osjetim u Trstu, u antikvarijatu Umberto Saba, 1998. hladnoga, vrlo kišnog novembarskog dana. Što se to osjeti, pitao sam, ali su svi, izgleda, bili prehlađeni. Ili im je otupilo čulo njuha, atrofiralo pred svakodnevno istim mirisima. Oni, za razliku od mene, nisu mijenjali gradove, i nisu imali tebe da se gradova sjećaš. Možda stare knjige? Ne, nisu stare knjige. Tutkalo za papir? Koža za uvezivanje starih izdanja i porodičnih rukopisa i dokumenata? Ne, nije ni to. Tuš, tinta, svježe izrezan papir, sječen teškim, vrlo oštrim noževima, koji podsjećaju na giljotinu... Možda je to, ipak, bio miris svježe izrezanog papira, kao miris svježe iscijepanih jelovih oblica, kao miris kruha koji se peče u kućnoj pećnici... Ali otkuda u Bigzovoj knjižari svježe izrezani papir? Nemam odgovora, ostavljam ti da o tome dalje misliš.

Sotonski stihovi

Tu je jedne godine pred kraj za tebe počeo rat. Neki su preko noći, iz protesta, razbili izlog, jer je u izlogu knjižare bila izložena knjiga Salmana Rushdija Sotonski stihovi. Uplašio si se - metalni okus na jeziku, kao da su ti prokrvarile desni – ali nisi znao da je to rat. Da jesi, tri bi dana bila dosta da se oprostiš sa svojima, spakiraš se i pođeš. Ali ovog puta bez osvrtanja, zastajkivanja i prisjećanja. Otišao bi, samo da si znao da je ovo početak ratova, dovoljno rano i zauvijek. Ne bi se osvrnuo i ne bi nikome priznao odakle si došao. Samo da si znao što je to rat, i da si znao zašto je, zapravo, razbijen izlog u kojem je među drugim danas bezimenim knjigama izložena knjiga pisca rođenog u Bombaju, u kojoj se narugao taštini imama u egzilu, ajatolaha Ruholaha Homeinija, koji je u ruganju sebi prepoznao ruganje Božjemu Poslaniku. Tako započinju ratovi, iz taštine i krivih prepoznavanja. Ali to sada više i nije važno, jer ulaziš u knjižaru Bigza, njuškaš isti onaj miris, dodiruješ izlizani furnir na pultu, gledaš se nijemo sa starom knjižarkom, najprije unezgođenom a onda već ljutitom jer ne progovaraš, nego razmišljaš je li ova žena preživjela rat. Ili je skupa sa sinom, snahom i unucima emigrirala u Australiju, u Perth, grad na zapadnoj obali, gdje je živjela sve do smrti, ili još živi, posjećuje srpski klub o božićima, vaskrsima i slavama, s težinom u želucu sjeti se Sarajeva, i da je ikada radila u ovoj knjižari, ali i to sve rjeđe, jer u Perthu skoro ničega i nikoga nema tko bi je na Sarajevo podsjećao. Uskoro, njezine se kosti da srastu s dalekom zemljom. Novome svijetu, najmlađem kontinentu, stara će knjižarka pridonijeti s koju desetinu kilograma kostiju, s kalcijem, koji će se jednom pretvoriti u kamen i u fosil.

(Desno: Plac na kojem danas stoji BBI, Lijevo: Objekat u kojem je danas Cinema City)

Preko puta knjižare upravo ruše Hotel Istru. Tu će biti izgrađena najmodernija robna kuća u Bosni i Hercegovini, koja će nakon rata biti srušena, da bi na njezinome mjestu nastao najveći islamski trgovački centar u Europi. Građevina visoka i masivna, u kojoj neće biti ni kapi alkohola. Čudnom logikom povijesnoga vremena, na istome su mjestu za jednoga ljudskog vijeka nastale i nestale tri građevine. Tebi je važna njihova dokumentacija: historijat Hotela Istra, imena direktora hotela, sobarica, recepcionera i konobara, broj i raspored hotelskih soba, datum otvorenja i imena posljednjih gostiju koji su prije rušenja u hotelu prenoćili.

Preko puta hotela, kojega se sjećaš kao kroz maglu, nevelika, skromna građevina stajala je tu još neko vrijeme, izbijenih prozora, bez vrata, sasvim gola, i čekala na rušenje, koje se bilo nešto odužilo, a oko sablasne zgrade nije bilo ograde uobičajene za gradilište, pa si Nonom ušao unutra, i vidio si praznu prostoriju gdje je nekada bila recepcija s natučenim zidovima, na kojima su se prepoznavali različiti slojevi boje, dva, tri, sedam slojeva, kao vremeplov, i tebi se prvi put tada učinilo da se na ovaj način može putovati kroz vrijeme, kao kroz slojeve boja u napuštenom hotelu, preko puta kojeg je, započeo si rečenicu, bila kafana Istra. Hotel, naime, i nije imao drugu kafanu, osim te, do koje su gosti dolazili prelazeći Ulicu Jugoslavenske narodne armije, tačno tamo na uglu, gdje ulica savija od juga prema istoku, i započinje svoj siguran i neprekinuti tok sve do apoteke Prvi maj.

Kada bi se netko od hotelskih gostiju razbolio, zamišljaš tako, konobar bi sa lončićem kamilice prelazio cestu, gledao lijevo i desno, ima li auta, i odnosio kamilicu u danas nevidljivu sobu Hotela Istra. Sklon si da povjeruješ da vrijeme teče u paralelnim tokovima koji se nikada ne dodirnu, tako da i sada na istom mjestu u različita vremena postoje stari hotel, socijalistička robna kuća i islamski trgovački centar, i da konobar kojeg si zamislio, nevidljiv oku, upravo nosi lončić kamilice za  gosta iz sobe broj 7, koji je nešto pokvario stomak. Samo ga se čulom njuha može u drugome vremenu prepoznati, pa tko danas na tom mjestu osjeti miris kamilice da zna o čemu se radi...

Ovaj dio ulice, ovako zakrivljen, nalik bumerangu, razvio se najkasnije u šesnaestom stoljeću, i tekao do skretanja u Šenoinu. Bila je to Hadži Idrisova mahala, koja se među narodom nazivala Žabljak, pa je ovo sokače nazivano Žabljak. Još su se u ta rana doba službeni nazivi gradskih ulica, trgova i mahala razlikovali od narodnih. Grad je imao nekoliko paralelnih povijesti, nalik na različite vremenske tokove, u kojima su se ulice različito zvale, a isti su događaji – ako su uopće i bili isti – tumačeni na različite, često suprotstavljene načine. Ono što je u jednoj povijesti razlog velikoj žalosti, u drugoj je trenutak rijetke sreće. Čak ni požar u čaršiji nije isti iz svake povijesne perspektive. Jedna je povijest službena, druga narodna, a treća, četvrta i peta su povijesti različitih vjerskih zajednica u gradu. Postoji i sedma povijest: ona je pripadala jednome Pujdi iz osamnaestog stoljeća, kojemu je umrla žena, i on više nije izašao iz kuće. Najprije je bio u žalosti. Onda ga je bilo sram da bi ga tko mogao vidjeti a da više nije u žalosti. Na kraju se uplašio pred tolikom širinom, beskrajno širom od njegova mutvaka, i više baš nikako nije mogao van. Ali ga je zanimalo, raspitivao se i saznavao, ljudi su mu govorili, oni koji su ga obilazili, pa je moguće da je Pujdina povijest, poznata kao sedma povijest Sarajeva, tačnija od svake druge.

Žabljak je bio močvaran, do zla boga neugodan za život. Zato je tu živjela samo sirotinja, od koje nikakve povijesti nije moglo ostati.

Od Šenoine pa do Kulovićeve bio je mali, nenaseljeni komadić, kojim je išao puteljak od nabijene zemlje, što će s vremenom prerasti u zaseban sokak, ali dugo bez kuća. Iako se nije razlikovao od Žabljaka, kao da je taj dio bio manje močvaran, ugodniji za prolaziti, i nije vonjao na ljude i ljudsku sirotinju, na mokraću, izmet i jad, pa su ga zvali Čajirdžik, ili kako se nepravilno govorilo Čejdžik. To bi na turskom bilo čajir, čajirčić, livadica.

Danas taj put lako pređeš, u jedva koju stotinu koraka, i niz Žabljak i kroz Čajirdžik, tim najsjenovitijim dijelom Ulice JNA, koji sunce nikad sasvim ne obasja zbog visokih zgrada s obje strane, a naročito one prema rijeci.

Ili se tebi čini da je tako i da su zgrade visoke, jer nisi tamo, nego ovom ulicom prolaziš u svom sjećanju. Neka, u tome ću te ohrabriti, neka te ne bude briga što će ljudi reći za tvoju šetnju, hoće li joj nalaziti mane i pogreške, uspoređujući svoje Sarajevo s onim što ti pričaš. Tvoje Sarajevo je nešto drugo, i neka tako i ostane. U tvome Sarajevu tamno je i vlažno u tom dijelu ulice, jer je s njezine desne strane golema i strašna zgrada istražnog zatvora. To se nekada zvalo "Zatvorska jedinica Miljacka". Može biti da se i danas isto zove, ali ne raspituješ se, ni ja se ne raspitujem, a i koga bismo obojica mogli pitati kako se danas zove istražni zatvor u Sarajevu.

Na prozorima su rešetke, do visine drugoga kata. Ali nitko se ne pojavljuje. Podrumska okna i danas su otvorena, da uđe zrak. Vide se bijele kuhinjske pločice, kakve su bile i nekad, ali nikoga nema. Ljudi ne izlaze na zatvorske prozore, za što vjerojatno postoji dobar razlog.

Na uglu s Kulovićevom još jedna je knjižara: beogradska Prosveta. Preko puta ulice je mali, vrlo zapušteni park. Tu su poslije zadnjega rata sarajevski Slovenci poželjeli graditi spomenik Francu Prešernu, ali im nisu dali. Vele, na tom je mjestu jednom bila džamija, a gdje je jednom bila džamija tu ne može biti spomenik pjesniku Prešernu. Osim toga, u Ljubljani, rekli su, nije dopuštena izgradnja džamije, pa ne damo ni mi da se tu gradi spomenik jednome Slovencu. Najavili su i da će nanovo izgraditi džamiju gdje je nekada bila, malo su kopali oko temelja, a onda su sarajevski Slovenci odustali, i sve je stalo. Ostao je ružan i pust komadić zemlje, koji više nikome ništa nije značio, osim sarajevskim psima, smeću i sivoj i promrzloj travki, koja u tom parku iznikne sama od sebe, a kad zaredaju mrazovi i osuši se sama za sebe.

Ta džamijica, malena i skladna, obijeljenih zidova od nepečene gline, vidjela se kroz prozor našega stana u zgradi gospođe Emilije Heim i njezine sestre Marije. Razredni drug mog ujaka Mladena, budući zagrebački karikaturist Ismet Ico Voljevica, crtao je tu džamiju cijelo jedno subotnje popodne, u ljeto 1941, nakon što su obojica završili sedmi razred u Velikoj muškoj gimnaziji. Sarajevo se tih dana, nekom čudnom odlukom sarajevskih ustaških vlasti preimenovalo u Sarajvo, koje će ime trajati kratko, i na rijetkim ga se dokumentima nađa, i na ponekoj razglednici, kao da su željeli da im ime grada zvuči kao u kafanskim pjesmama i ponekoj sevdalinki. Zato je i na završenom Ismetovom crtežu u dnu pisalo: "pogled iz Mladenove sobe, Ulica br. 1, Sarajvo u akšam ljeta '41." Samo to je, na kraju, od crteža i ostalo.

Crtež

Nikada ga nisam vidio, taj crtež, samo znam priču o njemu i riječi ritmično izgovorene, kao da su u desetercu: "pogled iz Mladenove sobe, Ulica br. 1, Sarajvo u akšam ljeta '41." Taj je crtež, uz još nekoliko radova Mladenova druga Ismeta Voljevice, Nona poderala i bacila u smeće, godinama prije nego što sam se rodio, sistematskim uništavajući sve što bi je moglo podsjetiti na mrtvoga sina. Tako da je izgubljen i pogled na džamiju, kao što je izgubljena i džamija, srušena malo nakon rata.

Jedini rad mladoga Ismeta Voljevice koji je ipak preživio, i gledam ga sad iznad svoga radnog stola, je portret mog Noneta, Mladenovog oca Franje Rejca, nacrtan na poleđini formulara Hrvatskih državnih željeznica za "Prometnu primjetbu". Crtež olovkom uokvirio sam tako da se ispod stakla vidi i jedna i druga strana. Dok visi, na njemu je lice mog djeda, koji je na toj slici mlađi nego ja danas, a  kada ga skinem, mogu vidjeti neispunjenu prometnu primjedbu željeznica koje je gradila Austrija, i koje su mijenjale imena kako su se mijenjale države, ali ih je sa svakom sljedećom državom bivalo sve manje. Danas vlakova u Bosni skoro da više i nema.

Zaustavio sam te predugo pred tim pustim mjestom, ni parkom, ni trgom, ni spomenikom Prešernu, ni džamijom, pa je sad najbolje da se okreneš, pređeš cestu i uđeš u knjižaru. Unutra je toplo. Uvijek grije i okolo petrolejski širi vonj, stara peć naftarica.   

Dvostruka ekspozicija