Ismet Pilav, učitelj muzike

Piše: Miljenko Jergović

Nastavnik muzičkoga bio je Ismet Pilav. Oniži, žustar čovjek, kraće noge, zbog koje je pocupkivao u hodu, sijed i vedar kao Mozart. Za nas, Pilav je bio postariji čovjek, iako tada, 1977. godine, vjerojatno nije navršio ni četrdesetu. Moja ga je majka znala iz srednje muzičke škole, bio je malo stariji od nje.

Pilav je bio entuzijast i čudak. Svi su drugi nastavnici, kao i mi, nosili modre kute – koje su se, zbog nečega, u Sarajevu tog doba nazivale keceljama – a on je nosio kutu boje trule višnje. Ali niti je njegovo čudaštvo bilo posljedica neke osobne odluke, izdvojenosti i socijalne nastranosti – valjda nije ni primjećivao da nosi drukčiju kutu nego drugi, ili ga za to nije bila briga - niti je njegov entuzijazam bio socijalistički. Baš suprotno. Od svih naših nastavnika, možda je samo on bio posve asocijalistička pojava. Ali entuzijazam mu je, možda, bio uvjereniji i nepokolebljiviji nego u sve i jednoga od dva milijuna članova Saveza komunista Jugoslavije. Bio je to, shvatit ću desetljećima kasnije, kada svi već budemo daleko od tog vremena, i kada ja budem najdalje od Sarajeva, entuzijazam učitelja muzike. To uvjerenje, koje  graniči s autohipnozom, karakteristično za tolike učitelje gitare i klavira, violiniste koji se po periferijskim željeznicama guraju po prepunim kupeima, da bi došli do onoga svog jednog učenika, u čiji glazbeni genij vjeruju na način na koji neke naše starije žene vjeruju u Isusa Krista, Blaženu Djevicu i smisao sve zemaljske muke, to uvjerenje je, dakle, izvan svake ideologije i politike, ono neće promijeniti svijet, ali će preživjeti svaku lošu ideologiju, politiku i nepravičnu državnu vladavinu, jer je od svega toga trajnije i uvjerenije.

Mehta, najmlađi u udžbeniku

Ismet Pilav vjerovao je da ne postoje učenici koji su "bez sluha", općenito nije vjerovao da na svijetu ima nemuzikalnih ljudi. Na učitelju je samo da u svakome od  učenika probudi osjećaj za glazbu, da ga nauči da čuje, nakon čega je, po ovom vjerovanju, sve moguće. Oni za koje se kući vjerovalo da nemaju sluha, da im je slon  stao na uho ili da ih je Bog lišio dara za onu umjetnost koja čovjeka najviše razlikuje od svih drugih pojava u prirodi, za Ismeta Pilava bili su najveći pedagoški izazov. Kada barem jedan od takvih progovori jezikom glazbe, čovječanstvo će biti korak bliže spasenju, a učitelj ispunjenju svoje misije.

U udžbeniku muzičkog vaspitanja za peti razred osnovne škole bila su, osim baroknih fizionomija klasičnih skladatelja, i neke učenicima bliže pojave. Odnekuda, tu se našao i Zubin Mehta, indijski dirigent. I on, kao i naš nastavnik, jedva da se približio četrdesetoj, a već je, eto, našao mjesto u udžbeniku. Kada o tome mislim, čini mi se da je Mehta bio i najmlađi čovjek čije se ime spominjalo u našim osmoškolskim udžbenicima. Mnogo mlađi i od mitskoga pionira bombaša Boška Buhe. Kako se našao u toj knjizi, ne znam, ne mogu istražiti, jer je već dugo nemam, a vjerojatno ne postoji mjesto, ni institucija, koja bi katalogizirala i čuvala stare udžbenike. Šteta, jer bi se preko njih mogla rekonstruirati društvena svijest pojedinog naraštaja, ono po čemu se generacije razlikuju jedna od druge. Ali i kada bih znao da negdje još postoji taj naš udžbenik za muzičko vaspitanje, ne bih se potrudio nalaziti ga. Moglo bi mi se, recimo, dogoditi da u njemu ne pronađem nešto čega bi unutra, prema mom sjećanju, trebalo biti. I što bi onda bilo istinitije i pouzdanije: moje trideset i pet godina očuvano sjećanje ili to što danas piše u toj staroj knjizi? Za povjesničara, ovako postavljeno pitanje ne bi bilo smisleno. Istina je ono što piše u knjizi ili što se može dokumentirati. U životu, koji će se ispripovijedati ili će se prešutjeti, istina je u dojmu, ili u načinu na koji je dojam nastao, istina je, dakle, u sjećanju na udžbenik iz muzičkog vaspitanja.

Osim Zubina Mehte, u toj knjizi veliki je prostor bio posvećen Rukovetima Stevana Mokranjca. Bile su to narodne pjesme, koje se ne pjevaju onako kako bi se pjevale narodne pjesme, nego onako kako se u onim dosadnim recitalima posvećenim obljetnicama narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, u kantatama i oratorijima, opjevavaju neprijateljske ofanzive. Kada si desetogodišnjak, iz mahala koje okružuju Mejtaš, rano inficiran cinizmom jedne male čaršije u samome srcu Jugoslavije, vazda spremne da ismije sve što ne razumije, morao si se potiho smijuljiti Mokranjčevim Rukovetima i nastavnikovom posvećeničkom ushitu, kada bi na tu dragocjenu ploču, kirurški pažljivo, prislanjao ručicu s dijamantskom iglom trošnoga mono gramofona, proizvodnja Iskra Ljubljana.

Ismeta Pilava iskreno je užasavalo naše tiho, hinjsko ismijavanje Mokranjčevih rukoveti. Jer koliko god djeca bila samo djeca, a njegova učiteljska dužnost bila da  djecu učini osjetljivom na glazbu, on nije mogao shvatiti da umjetnost nekome može biti smiješna. Nismo mi ismijavali zborove koji su pjevali tu našu najveću vokalnu glazbu, koja je u jedno spajala različite dijelove Jugoslavije i različita folklorna i kulturno-povijesna iskustva, nego smo ismijavali njegovu vjeru. Bilo je to ružno, i možda ću već tada u dnu duše osjetiti onu sitnu razjedajuću grižnju, koja će mi govoriti kako takvo ruganje, čak i kada je neprimjetno i kada se rugaš sam u sebi, nikako ne može biti ispravno.

Vjera je najuzvišenija kada je tako savršeno naivna. A nema ničega naivnijeg od učitelja glazbe, koji će, leđima okrenut razredu, jedanaestogodišnjacima pustiti neku veliku muziku, uvjeren da će ta djeca doživjeti obraćenje. Možda ne sad, ali u neka buduća, daleka doba, svakako. Za njega ne bi postojao smisao kada ne bi vjerovao u to.

Redovnička ustrajnost učitelja

U uglu muzičkog kabineta stajao je pijanino. Nismo mu za vrijeme odmora smjeli prilaziti, ama ni dodirnuti ga, iako je poklopac klavijature bio zaključan. Pilav bi izvadio ključ iz džepa kute, otključao ga i svirao. Bile su to jednostavne melodije, obično neke infantilne pjesmice, uz koje bismo svi skupa pjevali. Recimo: "Striček Martin, striček Martin, da l' još spiš, da l' još spiš? Već ti satić tuče, već ti satić tuče, din-dan-don!" Taj ne pretjerano inspirativan i pametan pjesnički tekst mejtaška je ordija urlala iz sveg glasa, bez imalo osjećaja za ritam i melodiju, izvan svakoga glazbenog smisla i razloga, jer nismo znali, niti ćemo ikada saznati, da u umjetničkoj glazbi tekstovi počesto baš i nisu na visokoj poetskoj razini. Tačnije, umjetnička glazba, pogotovo u scenskome i opernom žanru, vrlo često ima posla s očajnim pjesništvom, s tekstovima koje je nemoguće uglazbiti i s dramaturgijom koja je nepodnošljivo naivna. A i taj "striček" Martin, bio nam je smiješan, bit će i smješniji nego što bi nekome zagrebačkom i zagorskom učeniku bio smiješan "amidža" iz one pjesme – koja se, srećom, ne pjeva – srpskoga pjesnika Đure Jakšića.("Jedanput ide stari amidža/ Ko neki sedi mandarin -/ A za njim tapka, trči, skakuče/ Junačke krvi najmlađi sin...").

Ali naša slaba i jadna pobuna protiv glazbe i njezinog smisla nije, ipak, imala  šanse protiv učiteljske i redovničke ustrajnosti nastavnika muzike Ismeta Pilava. Koliko god ga nervirali i dušu mu trgali svojom nevjerom, konačna pobjeda je njegova. Jer mi smo prošli, nas više nema, niti nas pamti to samostansko zdanje, s arhitekturom kao iz konviktskih proza Hermanna Hessea, u kojem je danas Katolički školski centar, a tada je bila škola s imenom Silvija Strahimira Kranjčevića, a njemu, Ismetu Pilavu pripada vječnost, koju dijeli s drugim učiteljima glazbe, u Sarajevu, po Bosni, i šire, dokle seže njihovo misionarstvo, sve do amazonskih prašuma, Venezuele i veličanstvenoga Josea Antonija Abreua, koji su poučavali djecu umjetnosti glazbe.

Marš na Drinu

U tom udžbeniku za peti razred bilo je još nešto, što će mi na um pasti snježnih i depresivnih januarskih dana ove, 2013. godine, dok budem po novinama i web portalima čitao o prosvjedima, a zatim i izrazima žaljenja, koje će uputiti glavni tajnik Ujedinjenih naroda, povodom izvedbe jednoga srpskog marša na zajedničkoj proslavi Nove godine po julijanskome kalendaru, što ju je upriličio predsjednik Glavne skupštine Vuk Jeremić. Da, u tom je udžbeniku bio kratki informativni tekst o kompoziciji Marš na Drinu, koju je namjenski i nabrzinu skladao srpski kompozitor i učitelj glazbe Stanislav Binički, da bi se njome osnažila srpska vojska pred odsudnu bitku protiv vojske cara i kralja Franje Josipa Prvog, na planini Cer, u zapadnoj Srbiji.

Nastavnik Pilav pustio nam je i tu muziku na rashrndanom školskom gramofonu, a mi umjesto da se smijuljimo, začudo smo se zainteresirali, pa smo nadlanicom krenuli da udaramo ritam po klupama, što je on iskoristio i počeo nam dirigirati. Bio je, valjda, sretan što smo napokon na neku muziku pozitivno reagirali, makar to bio i – vojni marš. Sumnjam da je te 1977. ili 1978, u školi koja se jednim svojim ulazom nalazila u Ulici Mehmed paše Sokolovića, a drugim u ulici koja je nosila ime slovenskoga pisca Ivana Cankara, ikome na um palo da je to – srpski vojni marš.

Istina, meni je nešto drugo i tada, kao i danas, bilo na umu. Moj, tada već pokojni, djed Franjo bio je soldat u vojsci koja je ratovala na Ceru, i to protiv vojske koja se hrabrila Maršem na Drinu. Istina, njega na Ceru nije bilo, jer su ga poslali na rijeku Piave i na Kobarid, gdje je bosanska regimenta pošteno iskrvarila boreći se za nešto što je, bit će, bilo jednako važno i vrijedno kao i ono za što su se, i jedni i drugi, borili na planini Cer. Tako je bilo u Prvome svjetskom ratu, posljednjem ratu u našoj, pa i europskoj povijesti u kojem neće biti moralno diskvalificirani oni koji su se borili na strani poraženih. I to se, čak i u kabinetu za muzičko naše osnovne škole, jasno osjećalo. Nisam osjećao da je Marš na Drinu marš protiv moga djeda i nekih njegovih, u to vrijeme još živih i dobrodržećih drugova.

Glazba, kao i filmovi ili knjige, mijenja svoj kontekst s političkim i povijesnim promjenama. Ali ne trajno. Wagner je za Jevreje neko vrijeme bio soundtrack za holokaust. Ali ne zauvijek. Jedan od onih koji su najviše učinili u povijesnoj i estetskom rehabilitaciji Richarda Wagnera veliki je izraelski dirigent (uzgred, i najveći pobornik mira i koegzistencije s Palestincima) Daniel Barenboim. Osim što je riječ o glazbi i njezinim razlozima, koji nikako ne mogu biti manje važni od razloga  čovjekove povijesti, pa ni patnji koji su u nju ugrađene, riječ je i o privatnim sjećanjima, uspomenama i sentimentima, u koje je upisana Wagnerova glazba.

Stanislav Binički nije veliki kompozitor, i bilo bi ga smiješno uspoređivati s  Wagnerom. A Marš na Drinu jedan je od bezbrojnih vojnih marševa, nastalih u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, koji se po svojoj vrijednosti previše i ne razlikuju. Radi se o manje ili više dobroj namjenskoj, primijenjenoj umjetnosti, koja u ratu ima jednu, a u miru drugu svrhu. Marš u ratu motivira vojnike da idu tamo gdje po zdravoj pameti ne bi htjeli ići. Marševski ritam toliko je jednostavan da nema tako tvrdog uha koje na njega ne bi reagiralo. Marš je prvi, a često i posljednji muški ples. Marširaju muškarci, svi k'o jedan, u melankoličnome i čudnom, u zastrašujućem homoerotizmu vojničke časti i domoljublja. Marševi su, većinom, skladani na način na koji je to učinio i Binički. Usred nekoga rata, pred neku veliku bitku ili poslije nje. Marš na Drinu marš je vojske koja je branila Srbiju od mnogo jačega neprijatelja. Što se kasnije s ovom muzikom događalo, za šta je i kada korištena, sasvim je druga stvar.

Moje sjećanje na Marš na Drinu vezano je, recimo, za peti razred osnovne i za nastavnika Ismeta Pilava. I ne mogu to sjećanje revidirati, ni u korist Vuka Jeremića, ali ni protiv njega.

Samo, nije ovo priča o njemu, nego o nastavniku Pilavu.

Kakav je čovjek bio…

Nakon što smo se razišli na kraju osmoga razreda, nisam ga više nikada vidio. Ni na ulici ga nisam sreo, niti sam o njemu ikada išta čuo. Pitao bih, s vremena na vrijeme, majku, ali ni ona nije znala. Nestao je, kao što je nestalo skoro sve ono čemu nas je pokušavao naučiti. Zna tako biti na kraju nekoga dugog životnog perioda koji smo proveli u nekoj grupi. Neki od njih jednostavno nestanu. Kao što smo i mi nestali njima. Ne sjetimo ih se, možda, i godinama, a onda, jednom, postane izvjesno da ih više nikada nećemo vidjeti. Zašto, kako i kad, ni to se ne zna.    

Od svega što nam je četiri godine objašnjavao i govorio, ostalo mi je samo da znam nacrtati violinski ključ. Sve drugo je izvjetrilo, u skladu s vječnom istinom da se nikoga ničemu ne da naučiti i da učitelji ne služe tome da nas nečemu uče. Ako treba, naučit ćemo već nekako sami. Učitelji su tu da pamtimo kakvi su bili ljudi, u što su vjerovali i jesu li uopće vjerovali. To je sav smisao. A Ismet Pilav, učitelj glazbe, bio je dobar i pažljiv, bio je temeljit i nije nikad odustajao od pokušaja da u svojim učenicima probudi interes za ono što je smatrao prvim i osnovnim svojstvom ljudskosti, za muzikom koja nas razlikuje od svega živog u prirodi. Jedino čovjek pjeva i svira. Pritom, vjerovao je u nešto što mi se tada, u petom razredu, učinilo savršeno nevjerojatnim: da su svi ljudi i svi učenici Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević muzikalni, samo što je nečija muzikalnost dublje zakopana, pa ju treba otkopati, kao jutarnji auto ispod napadalog snijega. Ni danas, kada sam od Ismeta Pilava stariji barem pet-šest godina, ne čini mi se to ništa vjerojatnijim, ali mnogo mi je značila ta njegova vjera, pa joj se i dalje divim. Ako sam u životu išta činio uzalud, i ako ću još išta činiti uzalud, zbog vjere u nešto za što razumno znam da je neostvarivo, ako sam se kada, poput onoga mrava, uputio prema Carigradu, pomiren s time da do Carigrada neću stići, a ispunjen time što sam na putu prema Carigradu, ako sam, dakle, vjerovao da će ljudi na kraju nešto shvatiti, samo im treba dobro objasniti, treba im pripovijedati, makar i na svoju štetu, tada sam to, svjesno ili nesvjesno, činio s uzdanjem u nastavnika muzike Ismeta Pilava. Nisam zapamtio ama ništa od onoga što nam je govorio, ali sam zapamtio kakav je čovjek bio.