Baščaršija, oko Sebilja

U strmom gradu nemaju gdje da budu trgovi

Avlija i dvorište nisu sinonimi. Ne samo da nisu, nego su to suprotni pojmovi. Dvorište je javni prostor, avlija intimni. U dvorištu se nađu i nepozvani, u avliji samo gosti. Dvorišta ima posvuda u svijetu, avlija ima tamo dokle je doprlo slavno Osmansko carstvo. Dvorište je prostor pred kućom, avlija prostor u kući: soba nad kojom se plavi nebo.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

U sarajevskom se govoru uvijek znalo: školsko je dvorište, nitko nikad nije vidio školsku avliju. Avlija je prokleta, ako je zatvorska, Andrićeva, stambolska. Ali takvih avlija u Sarajevu nije bilo. Malen je ovo grad, veličanstvenih padina, i neusporedivog pogleda u samoga sebe. Svaka prava sarajevska avlija, na Sedreniku, na Bistriku, na Jarčedolima i Vratniku, na Bjelavama i na Soukbunaru imala je taj pogled, i po njemu se, po pogledu razlikovala od definicije avlije iz rječnika i iz priručnika osmanske i orijentalne arhitekture. Trebao bi to biti, kako tamo piše, prostor opasan visokim zidom ili drvenim tarabama, obično kaldrmisan, s kapijom i kapidžikom, a u sretnijim slučajevima i s izvorom žive vode, kućnom česmom kao, bit će, i najvećim luksuzom jednoga osmanlijskog domaćinstva u zrelo doba imperija. Ali u Sarajevu tako nije bilo: avlijsku česmu su imali svi, ili skoro svi, jer je Sarajevo bilo vodeni grad, grad sav od vode, ali na način malo drukčiji nego Venecija, tako da nikome nikad nije na um palo nazvati Sarajevo Venecijom Balkana. Iako, možda ni to ne bi bilo skroz krivo. Samo što su, za razliku od venecijanskih, sarajevske vode slatke, čiste i ledene. Oko avlije, koja je, naravno, bila kaldrmisana - iako su je, kroz dvadeseti vijek nagrđivala i na kraju skroz i nagrdila kopanja kanala za struju, vodu, kanalizaciju, telefon, nakon kojih bi ljudi, jer im je tako lakše, betonirali kop umjesto da ga nanovo kaldrmišu, pa su avlije bile pune ožiljaka, ili bi ih, avaj, skroz betonirali - rastao je visok zid, preko kojeg se sa sokaka nije moglo zaviriti u avliju, ali je iz avlije preko zida pucao pogled na grad.     

To je bio tajni, specifični smisao sarajevskih avlija, po kojem su se razlikovale od turskih, otomanskih i svih drugih avlija na dunjaluku. Lica domaćih, ženskih ili muških, bila su zaštićena od pogleda, od znatiželjnika i uhoda svake vrste. U svojoj si avliji mogao proživjeti život, a da te nitko nikada ne razotkrije i ne prepozna. Sarajevo je bilo grad na kraj svijeta, i u njemu avlije na kraj svemira. Tamo si mogao biti nevidljiv, a vidjeti sve. Nije to božanska pozicija, nego najljudskija moguća. Biti zaštićen od pogleda ljudi, a vidjeti cijeli svijet. Za Sarajliju, a bogme i za pisca, to je ideal. Ali nije ovo priča o avlijama, nego o dvorištima.

Nije ni o dvorištima, nego je o trgovima. Trg je dvorište usred grada. Oko njega se, u idealnom smislu, razvija i raste grad. Grad je ona čovjekova naseobina koja u središtu ima jedan veliki trg. Velegrad je, pak, nastao spajanjem, urastanjem, usporednim rađanjem više gradova, naraslih oko jednako toliko trgova.

Ali nije, nažalost, uvijek i posvuda tako. Recimo, ni Sarajevo se nije razvijalo oko trga, nego je raslo na obalama Miljacke. Taj mali, odavno zagađeni planinski potok je ono što je Rimu Trg svetoga Petra. Između Miljacke i tog trga razlika je između Sarajeva i Rima. I drugi gradovi, naročito oni koji su izrasli naglo u dvadesetom vijeku, znali su džikljati bez trgova, pa bi ih onda urbanisti i arhitekti izmišljali, razigravali i razgrađivali usred novih naselja, na mjestima cirkusplaceva, tamo gdje bi se, kako se pretpostavljalo, zajednica mogla okupljati.

Za urbanista i arhitekta skoro da i nema težeg zadatka nego ustanoviti, projektirati i sagraditi - trg. U umjetnosti i zanatu arhitekture to skoro da je čin Božjeg stvaranja, čovjeku neshvatljivog. Mnogo je, naime, tako postavljenih trgova, mnogo je velikih i pustih, zastrašujućih, prijetećih dvorišta, s konjanikom u sredini, ili s bistama davnih zaslužnika po rubovima, ali ta mrtva mjesta ne mogu zamijeniti ono što je u međuvremenu grad izgubio, ili bez čega se rađao u kaosima obnove i izgradnje, optimizma napretka, političkih vizija, revolucija i prevrata.

Tvoje Sarajevo imalo je dva prava trga.

Sarajevo Alije Bejtića, iz 1973, iz vremena kada se grad spremao za svoj posljednji veliki uzlet i procvat, temeljen na novcima koje su Unis, Energoinvest i druge velike socijalističke tvrtke zarađivale po Libiji, Alžiru, Iraku, Sovjetskom Savezu, sastojalo se od samo tri općine: Centar, Novo Sarajevo i Ilidža. A u njima bilo je devet trgova, pet u Centru i po dvije u Novom Sarajevu i na Ilidži.

Gajev trg, Trg fra Grge Martića, Trg oktobra, Trg oslobođenja i Trg 6. aprila. Stanični trg i Trg Pere Kosorića. Trg bratstva-jedinstva i Trg rimskih banja.

Tako je bilo u planu grada i u turističkim bedekerima, u fotomonografijama koje su tih godina počele izlaziti u koloru i u komunalnim dokumentima, ali u zbilji i u životu, nijedno od tih mjesta nije bilo zbiljski trg.

Tvoje Sarajevo imalo je dva prava trga. Oko prvog, Mejtaša, započeo si ovu pripovijest, i nastavit ćeš je, daj Bože zdravlja, u budućim knjigama, kada ćeš mejtaški trg naseliti ljudskim sudbinama i ispisati njegovu povijest, onako kako se odvila kroz dvadeseto stoljeće i kroz tvoju maštu, dok je drugi trg, možda, još neobičniji od mejtaškoga, jer već stotinu godina živi kao pravi gradski trg, iako ga nitko, nikad i nigdje nije nazvao trgom: Baščaršijski trg oko Sebilja, od tramvajske pruge do Baščaršijske džamije i sve do pred Badem butik.

Tu se, na tom mjestu, Baščaršija rascijepila nadvoje, predajući se pogledima stranih putnika, turista i putopisaca, crtača, grafičara i akvarelista, fotografa i snimatelja, profesionalaca, diletanata i onih između, tako i privatnih fotografa, koji su već od sredine tridesetih s portabl kamerama i aparatima vrebali strance, bez pitanja ih slikali, i onda im pokušavali prodati slike, kao uspomenu na putovanje u ovu čudnu zemlju i ovaj nevjerojatni grad. U fotografskim albumima i kutijama s fotografijama, što si ih posljednjih godina života kuće na Sepetarevcu prenosio sa sobom  u Zagreb, pripremajući konačni kraj i prelazak Sarajeva u veliku privatnu pripovijest i u fikciju, desetak je slika snimljenih oko Sebilja, u različitim epohama dvadesetog vijeka. Radi se o porodičnim fotografijama, uglavnom iz obilaska grada, kada bi nam u goste dolazili rođaci iz tuđine, uglavnom Nijemci, Austrijanci. Dovodili smo ih tu kao na posvećenje. Osim što je Baščaršija bila središte orijentalnog Sarajeva, duša njegove turskosti, rahatlokum koji se topi na celuloidu i na fotografskom papiru, prijetvorna kao svaki razglednički prizor, upravo ta je Baščaršija bila središte našega nijemstva, naše švapskosti. Tu smo dovodili rođake iz Beča, ne samo zato da bi ispunili njihove turističke čežnje i požude nego i zato da provjerimo prihvaćaju li nas još uvijek ovakve kakve jesmo, kao rođake, koji su se s vremenom od njih počeli malko razlikovati. U vrijeme tvoga djetinjstva odavno se više nisu postavljala pitanja takve vrste; oni koji nas nisu prihvaćali, odavno su se izgubili, nisu dolazili u Sarajevo, ili nam se nisu javljali kad su dolazili. Nismo ih više poznavali, za njih smo postali Turci ili Bosanci. A to dvoje zapravo je jedno te isto. I bit će tako sve dok ne iščezne to Sarajevo, i ne nastane jedno drugo, koje će izvana biti neusporedivo turskije, pa će iz sebe i progovarati kao sasvim tursko, ali to će biti varka. Ničega turskog u njemu više neće biti.

Tu se trgovalo, kahvenisalo...

Oko tog trga nije se stanovalo, kao što se ne stanuje ni oko Trga svetog Marka u Veneciji. Tu se trgovalo, kahvenisalo, išlo na ćevape i burek, tu se Bogu molilo, ali nije bilo onoga tko bi izašao iz kuće, izvirio iz haustora, i odmah se našao tu. Do Sebilja je trebalo dohodati, s nekim razlogom, ili bez razloga, ali s namjerom da se čovjek nađe upravo tu. I zato je taj prostor bio trg, pravi, živi trg, jedini takav u Sarajevu.

Krajem sedamdesetih, kada se već znalo da će u Sarajevu biti održane Zimske olimpijske igre, Baščaršija se iz stare zanatske četvrti već počela pretvarati u veliku orijentalnu tržnicu suvenira, i krijumčarene ili krivotvorene jeans-konfekcije. Izumirali su, jedan za drugim, stari zanati, posljednji su se majstori povlačili u  kuhinjice i sobičke, na teret sinovima i kćerima odrođenim od porodičnog zanata, a zatim, već sasvim neshvaćeni, i u samoću svojih mezarova. Odlazili su u najgora doba, kada se više nisu smjeli ukopavati niti na jednom groblju, osim onom bratstvojedinstvenom i vaseljenskom, na Barama. Tako im je i smrt bivala nekako krivotvorena, krijumčarena, lažna, među došljama i sirotinjom, pokraj inovjeraca, bezvjeraca i kuferaša, u tuđini, umjesto kod kuće, tu u džamijskom haremu ili na nekom od desetina malih i ubavih mahalskih grobalja, po kojima je Sarajevo bilo slavno.

Opstajali su na Čaršiji još samo ćevabdžije, buregdžije i pekari, rijetki limar (jedan se zvao Vehbija Zec, ali mu je na tabli s firmom pisalo obrnuto, po madžarski - Zec Vehbija, što te je zasmijavalo kad god bi prošao njegovim sokakom...), šnajder i šuster, te zlatari, kojih je, možda, bilo više nego ikada.

Sarajevo se ženilo i udavalo, rađala su mu se djeca i unuci, u modu je ušlo da svako situirano muško pribavi ljubavnicu, a Sarajke su se, kao i u prethodnim epohama, pretjerano kitile, i po tome se razlikovale od žena iz drugih jugoslavenskih prijestolnica, tako da je zlatarima cvjetao posao. Zlatnina je ukras, ali zlatnina je i za zlu ne trebalo, da je se proda ako nastupi nevakat. Nitko još nije slutio koji i kakav – osim ako nas, kao Banju Luku, gluho bilo, ne zadesi zemljotres - ali to nije bio razlog da se ne prikuplja zlatnina, a već će se saznati kakav i koji.

Bivalo je, kako su počeli nailaziti turisti, sve više kujundžija - Kujundžiluk je kuckao desetinama malih čekića, kako nije ni u zlatna doba Osmanskoga imperija - a bivalo je i papudžija, koji su istodobno šivali i mestve - turističkom oku neobičnu obuću, čiju svrhu i namjenu im domaćini nisu htjeli objasniti, niti bi pristali da im mestve prodaju, tako da je poneki Nijemac, Amerikanac, Australac odlazio svojoj dalekoj kući u velikom čudu što u Sarajevu postoji neka tajna obuća, koja se strancima ne prodaje. Što li su, mili Bože, mislili: čemu mestve služe? Nečemu nepristojnom, nečistom, intimnom? Ili su, možda, pomišljali da u tim neobičnim, krajnje minimalističkim mokasinama, muslimani hodaju po oblacima. Uspnu se žičarom na Trebević, obuju mestve, i prohodaju nebom...

Našao bi se na Baščaršiji još i poneki puškar, bravar, stolar, tokar, ali su sasvim iščezli sarači i sedlari. Bilo je, iako i njih sve manje, urara ili sajdžija, ali nestajalo je ćurčija. Kao što već odavno, stotinu i više godina, nije bilo stonskih trgovaca solju, ni tamnoputih Levantinaca, koji su se molili svom kršćanskom Bogu i znali sve jezike ovoga svijeta, i donosili vijesti i začine iz Carigrada...

Jedva da se još moglo naći filigrana, prizrenskih Albanaca, tih umjetnika među zlatarskim zanatlijama, koji su lemeći komadiće srebra ili zlata gradili najneobičnije oblike, u čijem je tajanstvu bilo nečega što je nadilazilo svrhu nakita i svakog  ukrašavanja. Filigrani su pronalazili tajne simbole, proricali budućnost svijeta, i više nego drugi, zaturenoj sarajevskoj čaršiji, i ovoj pokrajini na rubu Europe, pružali iluziju značaja. Poput nekoga osamnaeststoljetnog rabina, ili derviša koji je pronalazio smisao nebeskom plavilu, poput pobunjenika, revolucionara i mistika, šutljivi, nadneseni nad zlatom i srebrom svojih duša, oni su gradili neko bolje Sarajevo, koje je cijelo moglo stati na jedan nokat od palca. Od njih se mogao naručiti plan grada, načinjen od živoga srebra, gdje bi ulice bile od srebrene žice, a kuće, neboderi, naselja, trgovi od srebrenih pločica. Zašto ga nitko nije naručio, to ne znam.

Živost Baščaršije bila je u sedamdesetima živost jednoga posve artificijelnog svijeta, ljudi koji nisu živjeli i radili u kućama koje bi sami sagradili ili naslijedili, nego u muzeju bivšega svijeta, što se prostirao od uvira Ulice Vase Miskina u Sarače pa do Vijećnice, od Titove sve do Obale. Ti ljudi bili su kustosi u muzeju starina, čuvari otomanskoga sarajevskog mita, koji je u to vrijeme sveudiljnoga pozapadnjenja bio izložen svojevrsnom rugalačkom prijeziru, i to ponajviše od onih Sarajlija u čijim se prezimenima nagovještavao upravo taj, otomanski, turski, muslimanski prasadržaj. Dvadesetak godina kasnije, sve će se to preokrenuti, neko buduće Sarajevo bit će preponosno na svoju turskost, a njegovi će gospodari i upravitelji u turskoj republici tražiti i nalaziti zajedničku, veliku majku svega bošnjačkog i muslimanskog, pa i cijele, katastarski premjerene i novim zadahom produhovljene zemlje Bosne. Takav preokret krajem sedamdesetih nije se niti naslućivao. Bilo je to doba nevinosti i naivnosti, punih zatvora, političke podobnosti, verbalnog delikta, jednopartijskog sistema, kontrolirane slobode vjeroispovijesti, sigurnoga života, vjere u bolju sutrašnjicu; a zapravo, vrijeme koje se bolje i preglednije vidi i osjeća, nakon što do kraja istekne.

Trg oko Sebilja, baščaršijski trg, nepravilnog je oblika, kao da se na tom mjestu čaršija rascijepila nadvoje, ili je eksplozija avionske bombe pomela čaršijske ćepenke, zahvatom nepravilnim, kaotičnim, tako da nas oblikom trg podsjeća na one nepravilne zijevove u urbanoj cjelini njemačkih gradova, koji su nastajali tako što nakon pustošenja u Drugome svjetskom ratu, kada je u bombardmanima britanske i američke avijacije nestajalo sve što je bilo podignuto ljudskom rukom i što je grad činilo gradom, ponešto više ne bi bilo dograđeno i sagrađeno. Ili se u udarničkom urbanističkom planiranju, u izgradnji i sklapanju novonastalih kvartova u jedinstvenu cjelinu, pojedini fragmenti međusobno ne bi savršeno uklopili. (Kao što nevješt majstor pri slaganju pločica u kupaonici ne uračuna zakrivljenost zidova ili poda, pa najednom između redova pločica zijevnu ružne, preširoke fuge...)

Sebilj je, naprosto, bio svima u korist, i nitko na njega neće imati veće pravo od onoga drugog.

U središtu većine europskih trgova neki je memorijal. Figura konjanika: vojskovođe, hajduka, oca nacije ili sveca. Ili hipertrofirana statua narodnoga muža, zagledanog u budućnost. U sretnijim ili bogatijim kulturama, središte trga zauzima fontana, ili u još sretnijim i bogatijim, građevina opće namjene, recimo srednjevjekovna gradska vijećnica.

Na baščaršijskom je trgu jednom davno bila javna česma, koju je 1754. podigao bosanski vezir Mehmed paša Kukavica. Česma je nazvana sebiljem, iz dva važna razloga. Bila je najveća i najbogatija u starome dijelu grada, i bila je doista javna, sarajevska. Nije bila dio neke određene mahale, zadužbina kakvoga mahalskog velikaša, dobrostojećega ili pobožnog čovjeka, narcisa koji je poželio da mu se kroz stoljeća pamti ime. Ništa od toga. Sebilj je, naprosto, bio svima u korist, i nitko na njega neće imati veće pravo od onoga drugog.

Za razliku od obične javne česme, svaki sebilj imao je sebiljdžiju, javnoga službenika zaduženog da pazi na red oko sebilja i na čistoću vode. On kantom ili ibrikom grabi vodu iz fontane, ili je toči iz kanile, ne dopuštajući drugima pristup. Njihovo je samo da se napiju iz posude koju im sebiljdžija pruži. Ili da vodu nose u svojim kantama i sebiljima, te da se zahvale u skladu s vlastitim gospodstvom i kućnim naukom.

Mehmed-paša Kukavica bio je težak i krut čovjek. Jedna od onih naravi koje su za ne poželjeti, ali dobro dođu svakoj vlasti, naročito kada se država nađe u krizi ili nevolji. Narod ga je pamtio po tome što je 1753. ugušio seljačku bunu, koja je trajala punih šest godina, u Tešnju i u selima okolo Tešnja. Rodom, bio je Fočak - porijeklom od loze pravoslavnih Pavlovića - imao je starijeg brata Sulejmana, koji je, vjerojatno, bio rodonačelnik loze Kukavica, ili prvi koji je primio islam. Turčili su se, dakle, kasno, u čemu se, možda, može nazrijeti ili pretpostaviti razlog pašine krutosti u provođenju zakona i pravila. Ponašao se onako kako se ponašaju neofiti, u svemu tvrđi od onih koji su provodili naraštaje u jednoj vjeri, pa se nisu imali razloga nikome dokazivati.

U Sarajevo je za vezira dolazio dvaput, i ukupno službovao šest i pol godina. To je dugo vrijeme, znači da su u Carigradu njime bili zadovoljni. Prema inovjernima odnosio se korektno. Gvardijane bosanskih samostana primao je u dostojanstvu, bez volje da ih ponižava. Poput tolikih drugih vezira, i on je bio nedokučiv očima i razboru kroničara i zapisivača. Ali zna se da je gradio javne građevine, stvarao svoje vakufe, gdje god je stigao, znatno više nego što su to činili drugi ljudi njegova doba. Zašto je to činio? Zato što je bio naročito pobožan? Ili iz nekoga drugog razloga.

Mehmed-pašinu žalosnu sudbinu spominje fra Bono Benić, u Ljetopisu sutješkog samostana: "Car smače hadži Mehmed-pašu Kukavicu, a glavu mu otsječe u hadi (na adi, na otoku Kreti), gdje je bio prognan, dade (je) donijeti u Carigrad i staviti na taš ili kamen, gdje se meću glave krivaca, da bi se ulio veći strah drugim vezirima." Fra Bono na osnovu dojava i govorkanja - u kojima je, inače, vješto razabirao i ispirao činjenice, te ih dijelio od glasina, propagande i svakog preuveličavanja - nalazi što su bile osnove Mehmed-pašine krivnje: "hinlu činio u haraču, prikazujući caru toliko godina manje teskera". Znači, zatajio bi novce od poreza, grabio sebi ili ih preusmjeravao u neke nezakonite svrhe. To bi mu, možda, bilo i oprošteno, e da nije bilo drugoga: sa carevim zetom nadmetao se za bosanski pašaluk, i time ga sramotio. Ovo je, razumije se, bilo neoprostivo, pa su mu onda pronašli i koješta drugo, tako i što je po krajini rasprodavao topove i džebanu, što ih je car bio poslao.

Žalosno skonča Mehmed-paša Kukavica, a prema navodima iz presude, kako ih navodi fra Bono Benić, čini nam se da je bio naš suvremenik. Samo što ovovremeni paše i veziri ne dočekaju da im carevi glavom tresnu o taš, nego umjereno robijaju po modernim tamnicama i zatvorima, a poslije žive u anonimnosti svoga naopako stečenog bogatstva.

Sebilj Mehmeda-paše Kukavice cijelu je devedeset i jednu godinu nadživio investitora, i dvije godine prije nego što će dočekati stogodišnjicu, izgorio u jednome od čestih baščaršijskih požara. Bio je načinjen od drveta, ali vrlo solidno, tako da je dotrajao cijelo jedno stoljeće.

Trg je bez sebilja bio skoro cijelih četrdeset godina. 

I da nije bilo Austrije, čaršinlije bi zaboravile da je ikada bio tu.

Nakon što je zauzela Bosnu, i nakon što je istekla kratkotrajna vladavina brahijalnoga baruna Filipovića, generala hrvatskoga porijekla, koji je svoj krnjav ugled, plebejsku lozu, slabo obrazovanje i nikakav lični šarm nadomještao čvrstom rukom i ponižavanjem onih koje je već vojnički porazio - zbog svega toga zasluživši da na svoje ime zanavijek primi jednu lijepu ulicu u zapadnim dijelovima Zagreba - okupatori su se, posve suprotno Filipovićevim navadama, počeli baviti proučavanjem domaćih običaja i kolektivne memorije bosanskih naroda i svjetova, te su tako došli i do sebilja, ili zapravo Sebilja.

Umjesto da na tom nepravilnom, izduženom trgu postave spomenik - caru Franji Josipu, Kraljeviću Marku ili Đerzelez Aliji, sasvim je svejedno - naumili su da u skladu s lokalnim tradicijama postave veliku javnu česmu. Istina, moderniziranu, pošto nije bio predviđen sebiljdžija koji bi narodu točio vodu. (Od tada je, bit će, započela automatizacijska era, tokom koje će se kapitalisti, poslodavci lišavati nepotrebnoga viška radne snage...

Zadatka da projektira novi Sebilj poduhvatio se Aleksandar Wittek. Rođen u Sisku 1852, upravo u godini kada je izgorio prvi Sebilj, Wittek rodni grad napušta s navršenih osamnaest, i odlazi u Graz, pa u Beč, gdje studira politehniku i arhitekturu. U nekim novinama je kao mlad čovjek demantirao da se rodio u Austriji, što će Hrvatima biti važno i nadasve ganutljivo osvjedočenje Wittekova hrvatstva. Nema ga, međutim, u povjesnicama hrvatske arhitekture, nego ga smatraju začetnikom hrvatskoga šaha.

U dvadeset i petoj izabran je za potpredsjednika šahovskog kluga u Grazu. Bilo mu je trideset kada je u Beču zaigrao na turniru na kojemu je sudjelovalo svih osamnaest najjačih šahista svijeta. Aleksandar Wittek na kraju je bio deveti. Pobjeđivao je budućega svjetskog prvaka Wilhelma-Williama Steinitza, kao i Steinitzova dvostrukog izazivača Mihaila Čigorina. Ali umjesto da nastavi karijeru šahovskoga profesionalca, Wittek se, već kao zreo čovjek, najednom predomislio. Imao je preko trideset kada je odlučio da se ozbiljnije pozabavi arhitekturom. I čini se da je bilo prekasno.

Šalju ga, početkom devedesetih, u Sarajevo, da se uči i dokazuje, i pritom ga dopada najteži, uveliko neostvariv, fantastičan i besmislen zadatak izgradnje Sarajeva u izvornome, domaćem kulturnom i arhitektonskom duhu. Takva bi ponuda, možda, bila izazov nekim graditeljima dvadesetog vijeka, naročito nakon što je argentinski pjesnik Borges svoje suvremenike podučio krajnjim dometima fantastike u književnosti, kulturi i načinu mišljenja, ali u Wittekovo doba, ovakve su ideje vodile u propast. Najprije stoga što u Sarajevu, niti bilo gdje u Bosni, nije bilo građevine više od tri boja iliti kata, niti bilo čega što bi nagovještavalo neki domaći stil u građevinarstvu. Od lijepih i skladnih, vitkih minareta i loptastih kupola osmanskih džamija, ili od stambenih jednokatnica načinjenih od nepečene gline, Aleksandar Wittek nije mogao imati baš nikakve koristi, niti naputka u tim svojim zlosretnim, iz Beča nametnutim promišljanjima bosanskoga arhitektonskog identiteta. (Zanimljivo bi bilo u mašti suočiti dvojicu vremenski udaljenih sarajevskih arhitekata: Aleksandra Witteka i Jurja Neidhardta. Drugi je imao baš sve odgovore na pitanja koja su izluđivala prvog, ali i tu nezgodu što njegovo vrijeme više nije insistiralo na tim odgovorima, pa ih je morao sam nametati. Istina, ni Neidhardt, koji je, po svoj prilici, bio i darovitiji i maštovitiji arhitekt i umjetnik od Witteka, ne bi bio to što je bio da mu nije bilo Le Corbusierove škole i jednoga od najznačajnijih izuma čovječanstva - armiranog betona...)

Prvi zadatak Wittek je, ipak, neočekivano lako riješio.

Sebilj je projektirao okolo gledajući sarajevske šadrvane, ali i nešto što je svojim tajanstvom očaravalo kuferaše: drvene rešetke, mušebake, na onim sobama bosanskih muslimanskih kuća na koje bi žensko moglo poviriti. Možda i nije tako, ubijte me ako nije, ali Sebilj je za mene oduvijek bio mušebak, okrenut na sve strane trga, iza kojega zatvoren i zarobljen sjedi neki Baš-čelik. Te su me rešetke plašile, sve dok nisam uzrastao i shvatio da unutra, zapravo, nikoga nema. Ili, možda, ipak ima?

Iz Wittekove perspektive, stvar je, ipak, bila jednostavnija: kombinirao je rešetkastu drvenu konstrukciju sarajevskih pendžera s oblicima drvenih paviljona u austrijskoj parkovnoj arhitekturi.

Sebilj je bio dovoljno zanimljiv da se svima namah svidi.

Sljedeći, mnogo veći i zahtjevniji, projekt Aleksandra Witteka će koštati razuma i života. Zadali su mu da zamisli i projektira građevinu u kojoj će biti sjedište bosanske skupštine, i koja bi morala simbolički obuhvatiti stilski i vizualni identitet cijele zemlje. U to je vrijeme Bosna i Hercegovina još uvijek bila zemlja pod nekom vrstom međunarodnoga protektorata, a ne pokrajina unutar Habsburškoga imperija, tako da je u ideji o zgradi sabora ili vijećnice nužno morala biti i klica državnoga identiteta. Neće to, naime, biti austrijska građevina u Bosni, nego bosanska građevina u Austriji. Ako Bosna jednom, ipak, postane Austrijom.

Witteka su poslali u Andaluziju i u Kairo. Zanimljivo je da ga nisu slali u Carigrad. Valjda zato što naručitelji nisu htjeli graditi otomansko, osmansko Sarajevo, nego im je bilo potrebno neko malo drukčije, recimo tursko ili arhajski orijentalno Sarajevo, ono sa veduta i slovnih iluminacija za priče iz Hiljadu i jedne noći. (Doista, takvo što se može naći u Andaluziji i Kairu, pogotovu ako se na svijet gleda zapadnjačkim okom i s malo dublje, emocionalne suživljenosti.) 

Draga Vijećnica...

U Kairu, Aleksandar Wittek izgleda je našao to što je tražio: velebnu i moćnu, u bojama pustinjskoga enformela, džamiju sultana Hasana, iz četrnaestog stoljeća. Čudo kakvoga u Bosni nikada nije bilo, niti će ga kada biti. Osim, možda, nakon što bude izgrađena Vijećnica, a Sarajlije se prvi put nađu pred zgradom koja izgleda kao da je podignuta u nekome moćnom i tajanstvenom gradu sjeverne Afrike ili Bliskoga Istoka. Ali tada će hudi Wittek već ležati na gracerskome groblju, ne nadajući se uskrsnuću svojemu, jer samoubojicama nije namijenjen pokoj vječni ni Kraljevstvo Gospodnje.

U sarajevsku legendu ušlo je kako je Aleksandar Wittek šenuo umom jer nije mogao riješiti problem osvjetljenja Vijećnice, ali ni ovu, kao ni druge legende, ne treba uzimati s viškom vjere. Bilo bi to romantično, ali i prejednostavno kada bi ljudi, čak i kada su umjetnici i arhitekti, gubili razum iz takvih, zanatskih, stilsko-izvedbenih i posve načelnih razloga. Bit će, ipak, da je u Witteku tinjala neka iskra nerazuma, još u vrijeme kada je najednom odlučio dići ruke od šaha i predati se sigurnosti državne službe. A eto kako je i koliko ta služba za njega bila sigurna. Da je nastavio igrati šah, možda nikada ne bi poludio.

Vijećnicu, onako ružnu, dovršavao je Ćiril Metod Iveković, i s vremenom ona je postala jedan od temeljnih znakova Sarajeva. Postala je lijepa, kao što je Parizu i Parižanima lijep Ajfelov toranj, možda najružnija, najbesmislenija, a svakako najbespotrebnija europska građevina. Vijećnica je krajem lipnja 1914. bila zborno mjesto europske i svjetske povijesti. A sedamdeset osam godina kasnije, krajem augusta, gorjela je od zapaljive mine, ispaljene s Trebevića, i do temelja izgorjela, tako da je svijet, gledajući Vijećnicu, gledao Sarajevo do u dušu. Prizor je bio tužan i strašan, dramatski prizor dvadesetog vijeka, i privukao je poglede desetina i stotina milijuna ljudi širom svijeta.

Godinama, ostala je takva, izgorjela. U njenoj je ruševini dirigirao Zubin Mehta. Tada je bila ljepša nego ikad, osvijetljena i drevna, memorijal jedne duge povijesti. Povijesti zaboravljanja, povijesti lošeg pamćenja, zloj i naopakoj povijesti. Draga Vijećnica...

Sebilj u sto dvadeset godina njegova postojanja nitko nije palio ni rušio. Sarajevske su vlasti, piše u monografiji grada, triput drugim gradovima darivale repliku Sebilja: Rimu, Zagrebu i Beogradu. Što su sa svojim sebiljima učinili Rimljani i Zagrepčani, nije nam poznato. Beograđani su svoj postavili u dnu Skadarlije, uz lijepu i zelenu, Ulicu cara Dušana. I dan danji na tom mjestu stoji, i ponekoga odbačenog, zatjeranog ili vlastitom voljom otišlog Sarajliju podsjeća da je nekada davno postojao grad koji im je pripadao, u kojemu bi se trotoari saginjali kada bi na njih da zagaze, a svaki oštar rub i ćošak bivao je mekši i blaži kad bi mu se svojim smrtnim tijelom primicali.