Lična karta Republike Srpske

Uvod: Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29.02.1992. u Biljanima - Ključ, prepoznata po ocu Šemsi. 

Odjeća: dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječija gegica siva, pamučne bijele duge gaće, štramplice bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra

Nađeni predmeti:

Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda.

LIKVIDIRANA PUCNJEM U GLAVU 

Zapisnik sa obdukcije:

(Strana 70, leš br.172)

Ja sam Republika Srpska. Danas mi je rođendan. Slavim ga svake godine, a ovo mi je 28. po redu i 5. nelegalni, nelegitimni, antiustavni i nezakoniti rođendan. No, nije me briga! Slavim jer mi se može, jer mogu, jer nema sankcija-ni Božjih, ni ljudskih, a ni pravnih.

Zločinačka za sva vremena

Nastala sam kao volja jednog naroda, čiji su predstavnici prvotno ozvaničili svoj ekskluzivitet na cijeloj teritoriji međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, ali kako mi to nije do kraja uspjelo, sasvim srećno i berićetno sam se zadržala ne  49% tertitorije zemlje.

I ne samo to, imam namjeru ostati ovdje "Za sva vremena". Tako mi se i zove ovogodišnja rođendanska žurka, na koju nije došao bogzna ko, ali su došli emisari Vučićevi, Vulin i premijerka Ana Brnabić. Odlučila sam dati ministru Vulinu odlikovanje, jer samo on, tako da kažem, ludo konstruiše stvari, o kojima je maštam, a prije svega o legalnom braku sa Srbijom.

Da, ja sam Republika Srpska, entitet, koji se nazvao republikom, a ovo gore na početku teksta je moja lična karta. Nastala sam u planski pripremanom, elitocidu, urbicidu i na koncu genocidu. Nastala sam na domovima protjeranih nesrba od Novog Grada do Trebinja. Nastala sam na dimu iz autobusa i kamiona, koji su "humano premiještali" svakog ko se drugačije zvao i prezivao u periodu od 1992-1995.

I to je bio samo početak. 

Moja omiljena mjesta 

Naselila sam tuđe kuće, tuđu zemlju, tuđe posjede, nekim drugim ljudima, iz nekih drugih mjesta, samo zato što su se Srbima zvali.

No, prije toga, u logore sam strpala svakog ko mi se nije htio pokloniti. Čuli ste za Keraterm, Sušicu, Omarsku, Trnopolje, čuli ste za hotel "Vilina vlas" i planska masovna silovanja, ta čuli ste za Pionirsku ulicu u Višegradu i žive lomače. E, to sam ja, to je moj identitet, to je moja narav. I današnji političari u pod mojim skutima, srpski dabome, reći će, sve smo uradili da spriječimo opetovane pokolje srpskog naroda, kao iz Drugog svjetskog rata. Reći će to, a misliće na Tomašicu, najveću evropsku grobnicu nakon Drugog svjetskog rata, misliće na Prijedor, poharani grad, misliće na ubijenu mladost od Bihaća do granice sa Crnom Gorom. A najviše će misliti na Srebrenicu, gdje je moje genocidno ishodište. Tepaće Potočarima da je vojno groblje, pričaće kako su vršili asanaciju terena, a sve misleći na planski osmišljen i izveden genocid, isti onaj genocid, koji se začeo baš u Biljanima kod Ključa, a u Prijedoru, Vlasenici, Bratuncu, Foči, Višegradu, ma dodajte ime grada po volji, e da bi se ovaplotio u Direktivi 7 iz marta 1995. kojom je Karadžić naredio holokaust u jednoj zaštićenoj UN zoni.

O da, to sam ja, Republika Srpska, kako me ne prepoznajete?

Možda sam se malo promijenila, modernizovala, ali sam i dalje eksluzivna teritorija jednog srpskog naroda i rijetkih klimoglavaca koji mi služe kao demokratski dekor. Da i to sam naučila. Protjerala sam ja gotovo svakog onog ko drugačije misli. Nema na mojoj zemlji više Srđana Šušnice, nema mnogih koji su dizali svoj glas. Ali i na druge načine sam se obračunala sa neistomišljenicima. Pitajte Slavišu Krunića, Milana Vukelića  ili malog Davida Dragičevića - ali ja bolje od vas znam da mrtva usta ne govore.

Nego, prije nego što sam postala ovako razvijena, moćna i jaka, sjetićete se, porušila sam sve i jednu džamiju u Banjaluci, Ferhadija je bila pod zaštitom UNESCO-a, ali ne mari, nekrst je to. I danas, kako reče moj najnoviji gruntovni vlasnik, Milorad Dodik, ja sam hrišćanska zemlja. Ali samo i jedino pravoslavno-hrišćanska, da se ne dosjete Hrvati pitati gdje su im nekretnine-od Jablana, do Šamaca, Modriče i Dervente. Dobro, volim Čovića, ali mi danas nije došao na rođendan, ne znam šta mu bi? 

Moji omiljeni ljudi 

Mnogi će reći, ti nisi Republika Srpska, republika Srpska su ljudi. I u pravu su-evo kompletno ratno rukovodstvo, Karadžić, Mladić, Plavšićeva, Koljević, Krajišnik (dopišite sami), svi su presuđeni zločinci, pred Međunarodnim sudovima. A te ljude najviše volim, štujem i divim im se. Jer to su moji utemeljivači i osnivači. Oni su, sjetićete se, odbacili odredbe ZAVNOBiH-a, po kojima Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, oni su pljunuli po Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini i tako sam nastala ja.

I to slavim, što da ne slavim!?

Nego, imam par zamjerki na sadašnje, a sve jednako moje vlasti.

Evo, Vlada Republike Srpske, pod hitno bi morala uskladiti Zakon o praznicima sa sestrinskim zakonom u Sloveniji.

Zašto?

Pa tamo je većina mog radno sposobnog stanovništva.

I kada bi se uskladili zakoni o praznicima, ne bi se dešavali gafovi poput ovog današnjeg s praznim ulicama i na silu izvedenim budžetlijama u Banjaluci. Iskreno, ne interesuje me ko paradira, nisam toliko posesivna, ali opet, hoću da sve pršti na mojoj privatnoj žurci za narodne pare. 

Jer, neprijatelji moji bi mogli pomisliti kako je riječ o nedostatku patriotizma. A varaju se.  Dabome. 

I ranijih godina je na moj rođendan bila organizovana parada poštara, lovaca, mažoretkinja.. I bilo je ljudi, kad vam kažem! 

Ovo sad je nedopustivo!

Pa zato predlažem da se u Republici Srpskoj uvede npr. Prešernov dan, koji je 8. februara kao neradni, da nam dođe narod iz Slovenije, samo što ćemo ga mi i dalje zvati Dan Republike Srpske 9. januar. Em je bolje, ljudi dolaze sa svojih radnih mjesta na moju teritoriju, em ćemo napakostiti i zlim Bošnjacima u Fedearciji, jer nećemo promijeniti ime mog rođendana.

I to sam isto ja, inatna, mimo svijeta i vijeka, republika koja to nisam, a koja sam i svoju djecu počela jesti, pa djeca pred bijedom bježe, preko slovenčkog Konzulata dalje u svijet. Ali neka bježe. Nikad nisam voljela ljude, pa ni Srbe, u njihovo ime sam ubijala i protjerivala istinu, ali nisam ih voljela, voljela sam moć i novac uz mitomaniju, od koje živim i od koje ću živjeti, kako se čini još duuugo, duugo. 

Obožavam laž 

Nekad su me lažima branili Karadžić i Mladić i Plavšićeva. Danas me lažima brani Milorad Dodik. I ovim prvim i ovim pitanjem zajedničko je jedno -mene, kao i svu pokretnu i nepokretnu imovinu sa pripadajućim narodom tretirali su kao svoje vlasništvo, a to se meni jako dopada. Dodik je danas, između ostalog rekao i ovo za mene:

"Stvorena u miru, odbranjena u ratu. Srbi znaju da im nema slobode bez države. Srbi imaju dvije države, Srpsku i Srbiju. Nikada se nismo borili samo za svoju slobodu, uvijek smo je darivali i drugima. Tu slobodu danas u Republici Srpskoj imaju svi, i Bošnjaci i Hrvati. Oni su dio naših instutucija, a neki od njih nam osporavaju naš dan".

E pa srećan mi rođendan.

E da, umalo da zaboravim, mnogi prijete da će mi ukinuti današnju svetkovinu, današnju žurku rođendansku kojom se slavi moj dolazak na svijet. Mogu da im kažem samo i jedino da prijetnje mogu okačiti Incku o rep!

ŽIVJELI!