Uvod u kijamet

Radiosarajevo.ba
Uvod u kijamet

Od Božića je sniježilo, preko Nove godine, pa sve do prošle nedjelje (5. Januara), kad je snijeg stao, a onda su se temperature počele strmoglavo strovaljivati. Dok su se temperature u Chicagu, a i šire, strovaljivale, gospođa i ja smo (pješke) otišli na piće i zalogaj u lokalni hram pive i meraka znan kao Hopleaf. Poslije smo zalegli spavati, a kad smo se probudili bilo je -25 stepeni Celzijusa, a sa vjetrom, čije brijanje sve još više ohladi, efektivna temperatura je bila oko -40 Celzijusa. Na toj temperaturi smrzotinama je potrebno oko pet minuta da se ukažu na koži izloženoj hladnoći. Osim, naravno, ako se čovjek ne obuče i pokrije rečenu kožu, kao što sam ja to uradio kad sam krenuo (pješke) u svoj radni prostor, da nešto malo napišem.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Tog ponedjeljka škole i mnoge javne institucije bile su zatvorene.  Stotine letova je bilo otkazano, vozovi su bili usporeni, a neki bogumi i zaglavljeni. U sjevernoj Indijani, malo jugoistočno od Chicaga—te tako južno od jezera Michigan-- autoputevi su bili potpuno zatrpani obilnim snijegom koji je bio posljedica tzv. jezerskog efekta, kad hladni talas pokupi vlagu iznad jezera i na kopnu istovari istu u obliku ogromnih pahulja. Bilo je problema na svim putevima na prilazu Chicagu, pa su radni ljudi i građani imali problema da dobace do posla. Mnoge radnje, restorani i kafane (izuzimajući Hopleaf) u našem komšiluku bili su neuobičajeno zatvoreni, što znam jer sam (pješke) otišao u lokalnu videoteku da nam uzmem film, koji je bio grozan. U utorak, kad su se temperature popele do -20 Celzijusa, opet sam otišao na posao, a predveče sam (pješke, pa nadzemno-podzemnom željeznicom) išao da se blamiram na času francuskog.

'Polarni Vorteks'

Tokom tih par dana, temperature su bile niske diljem istočnog dijela Amerike. Na zapadu je bilo pretoplo, sa sušom, ali to nije bila neka vijest, pošto su se tzv. mediji premetali preko glave da prikažu kataklizmu pod naslovom Polarni Vorteks. Sudeći po naslovima i najavama, taj vir hladnoće koji je doplesao sa sjevernog pola bio je zimski ekvivalent uragana, pokretna katastrofa koja je prouzrokovala masovno stradanje: jedan je radnik u Philadelphiji poginuo kad se na njega obrušilo brdo soli za puteve, četiri srčana bolesnika u Illinoisu su hrabro čistili snijeg oko kuće, a sad ga nikad više neće očistiti, jedan se odbjegli zatvorenik u Kentackiju predao vlastima jer mu je bilo previše hladno—sljedeći put će u bijeg bezbeli ponijeti duge gaće i priglavke. Sve u svemu, šesnaest pojedinaca je pokleklo pred polarnim nasrtajem, koji je sve skupa trajao oko četrdeset osam sati. To je, međutim, bilo dovoljno da raznovrsni američki (a i šire) idioti i desničari proglase globalnu klimatsku promjenu kao prevaru, a (mlitavo-nikakve) napore da se po tom pitanju nešto uradi kao zavjeru protiv kapitalizma.

U srijedu 8. januara temperatura je već bila normalna za ovo doba godine u Chicagu, u četvrtak je još otoplilo, a u petak, dok ovo pišem, sipi kišica i snijeg se masovno topi. U međuvremenu u BH nam domovini cvjeta proljeće, na okolnim planinama nema ni zere snijega, vukovi se sa ovcama u rahatluku sunčaju, a može se skijati samo kompjuterski. Na sjevernom Atlantiku, jaki vjetrovi i talasi od deset i kusur metara su se obrušavali na Irsku i Englesku, plaveći primorje (a i šire), erodirajući obalu. A negdje drugo se sigurno još nešto kijametli dešava.
Moram priznati da sam ja neodgovorno i sebično uživao u američkoj spektakularnoj zimi. Ne samo zato što volim kad je sve bijelo, kad snijeg škripi pod nogama, kad pod uličnim svjetlima veju pahulje, a mraz po staklu šara, nego i zato što zimi treba da bude zima. Zagrijavanje planete sve na glavu okreće, kao što se to trenutno može vidjeti na rodnoj grudi, pa kad je nešto kako treba, na kratko se učini da postoji mogućnost da će sve biti kako treba, da ćemo mi—a naročito naša djeca—uspjeti izbjeći čeoni sudar sa istinski kataklizmičnom klimatskom transformacijom.

Naučni je fakat da pojedinačni vremenski događaji niti dokazuju niti otkazuju planetarnu klimatsku promjenu. Ali  posljednje hefte bilo je diljem svijeta više nego dovoljno dokaza da je vrijeme iskočilo iz svog zgloba i da dobro biti neće. Dovoljno je bilo samo baciti pogled na internet, ili, barem, imati mentalno-intelektualnu sposobnost da se zamisli svijet van vlastitog vilajeta.
Te sposobnosti, međutim, nema dovoljno. Odsustvo ozbiljnog bavljenja klimatske promjenom je, dijelom, vezan za manjak mašte—ne možemo da se borimo protiv onoga što ne možemo zamisliti. Oni koji se sjećaju predratnih vremena, sjetiće se da dobar dio našeg svijeta nije vjerovao da će biti rata zato što je isti bio nezamisliv—osim, naravno, onima koji su ga pripremali—pa su, kažu, sarajevske kafane bile pune dok se na obroncima ponad grada već fino pucalo.

Nezamislivo je najstrašnije

Ali ako nas je naš kijamet išta naučio, to je da je ono nezamislivo uvijek najstrašnije, da je ono pred čim pamet i mašta stanu ono čega se zapravo moramo bojati. Otud se moramo intelektualno protegnuti da pokušamo zamišljati upravo to što je nezamislivo. Tu nam neće pomoći nikakvi političari koji ili uopšte nemaju mašte ili im je konceptualno ograničena izbornim ciklusom pa im je dužina budućnosti oko četiri godine. Niti će nam pomoći medijska mašta koja ne zna nego da dugotrajne—te tako opasnije—procese svodi na izolovane dogodovštine koje mogu stati  u spretnu frazu kao što je to polarni vorteks.

Ja zamišljanju klimatskog kijameta redovno doprinosim usred noći, kad se budim da zamislim budućnost (koja se proteže do trenutka kad pero i kopačke kačim na konačni klin) u kojoj je prosječna globalna temperatura porasla za 2 stepena Celzijusa. Ta budućnost izgleda kao ova sadašnjost—sve je svuda naopako—samo mnogo, mnogo gora. Diljem svijeta sirotinja ugiba, kompletni obalni predjela sa svojim stanovništvom nestaju, razvijene zemlje podižu unutarnje i spoljnje zidove, a ratovi se vode oko vode. Porast za 2 stepena je već neizbježan, pa ja nekad zamislim i porast od 4 Celzijusa, koji dovodi do izumiranja nepojmljivog broja životinjskih i biljnih vrsta i do nestanka kompletnih zemalja.  Često ne mogu spavati nakon što zamislim porast od 6 stepeni, pošto je to skoro garantovano izumiranje ljudske vrste.

Uprkos mojim zamisliočkim naporima, pamet mi uvijek stane kad u toj budućnosti zamislim svoje dvije kćerke, s kojima sam neki dan pred kućom pravio snješka bijelića.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije