Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Ujedinjeno beščašće

13. 06. 2015. u 00:00:00

Shares: 0

Dobri je čitalac primijetio da sam posljednji mjesec dana bio odsutan, mada sam siguran da je dobro čitalaštvo to uspješno prebrodilo. Nije me bilo zato što sam se motao po Americi povodom izlaska novog romana The Making of Zombie Wars (iliti Kako su nastali Ratovi zombija) i posjećivao knjižare k'o Tito nesvrstane. 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Zbog tih radnih i prijateljskih posjeta sam propustio mnoge stvari: prehlade i uspjehe moje djece, hladni talas u Chicagu, prijatelje u prolazu, nekolike važne utakmice, dočim sam uspio da iščitam svakojakih knjiga i detaljno pratim stvari za koje ne bilo vremena dok djeca glasno zahtijevaju doručak. Tako sam se sit načitao članaka i komentara posvećenih FIFA-i na čelu s poštenim Seppom Blatterom. Prvo je podignuta optužnica protiv grupe blaterovskih birokrata i nesvrstanih prevaranata koji su sebi lopatama utovarali pare. Sve se to desilo samo nekoliko dana prije kongresa međunarodne fudbalske organizacije na kojoj je pošteni Sepp, k'o da mu je Lagumdžija babo, po ko zna koji put izabran da nastavi ono što je započeo. Četiri dana nakon svog izbornog trijumfa, dao je ostavku, iz razloga koji su još uvijek nejasni, iako je razumno pretpostaviti da je u pitanju priprema za nove optužbe i dokaze koji će sigurno nastaviti da se izranjaju iz globalnog mulja. U Americi, gdje večernji dnevnik rijetko započinje vijestima o fudbalu, FIFA je postala riječ koju svi (otprilike) prepoznaju. Istina, nekoliko sam puta morao ukazati svom sugovorniku da je FIFI vjerovatno pudlica, dok je FIFA globalna fudbalska organizacija, ali neporeciva je činjenica da je zahvaljujući poštenom Seppu fudbal u Americi poznatiji nego što je ikad bio.

Ta novostečena slava, međutim, nije ni malo pomogla Ujedinjenim strastima (United Passions), filmu o historiji FIFA-e, koji se prošlog vikenda ukazao u američkim bioskopima. Uspjeh filma u Americi se prvenstveno mjeri prodajom karata tokom prvog vikenda: FIFA-in film je zaradio malkice više od $600 (slovima: šeststo) dolara, što će reći da je Ujedinjenim strastima podleglo manje od petsto gledalaca. The Los Angeles Times je poslao reportera da vidi ko bi to mogao dobrovoljno doći na projekciju. Ukazala su se dva gledaoca: jedan stariji imigrant, i novinar slobodnjak koji je također došao da vidi ko bi se mogao ukazati. Kritičari su bili još manje naklonjeni od gledalaca. The New York Times je film proglasio "jednim od najnegledljivijih filmova u sjećanju", dok ga je The Guardian nazvao "sramotom" i "izmetom". 

"Kad ćeš se početi braniti?"

FIFA se velikodušno protegla da pokrije dvije trećine budžeta Ujedinjenih strasti, pa je otud žanrovska odrednica projekta hagiografija, iliti žitije, pri čemu su sveci predsjednici FIFA-e Jules Rimet (Gerard Depardieu), Joao Havelange (Sam Neill), a naročito Sepp Blatter, kojeg glumi Tim Roth. Na internetu se može naći kako film tako i foršpan koji je minifestival klišea izgovorenih s naopakim naglascima tipičnim za globalne birokrate. U najboljoj tradiciji žitija i najgore propagande, simptomatičan trenutak u filmu je kad neko Seppovoj šćeri iskreno kaže: "Dugo radim s tvojim ocem i znam ga—dobar je čovjek". U sceni u kojoj je Sepp prvi put izabran za predsjednika, Tim Roth izgovara ove besmrtne riječi: "Od sada pa nadalje, bit ćemo besprijekorni u svakom pogledu... I najmanji etički prekršaj bit će najstrože kažnjen". Nakon toga je Seppova borba sa uspjeh voljenog sporta neprestana: te lijetanje po svijetu, te nesebičnost bez koje bi munjeviti razvoj kako afričkog, tako i ženskog fudbala bio nemoguć, te Coca Cola, te Adidas. A sve vrijeme novinari uporno čačkaju, a hejteri hejtaju, pa Seppu jedan lojalni službenik veli: "Izdali su te oni koji su te postavili na vlast". A neko još lojalniji je preneražen da se Seppovo poštenje i nesebičnost ne poštuju pa ga upita: "Kada ćeš se početi braniti?" Pri kraju filma, Roth u ulozi Seppa prolazi u slow motionu kroz masu delegata na FIFA-inom kongresu 2002, kada se nije očekivalo da opet bude izabran. Naravno, biva izabran, a njegova pobjeda je u posljednjoj sceni ovjerena kad obznani da je svjetsko prvenstvo 2010. dodijeljeno Južnoj Africi. Zbog te dodjele, uzgred budi rečeno, pohapšeni su Seppovi ahbabi.

Frederic Auburtin, reditelj i koscenarista filma, priznao je da je FIFA nadgledala produkciju. "Svako put kad prikazujemo bilo šta o Blatteru, vrlo je, vrlo teško, pošto je on šef",  izjavio je nedovoljno shvaćeni redatelj za The New York Times. "On je producent više od polovine filma, skoro osamdeset posto".

FIFA je u pismu svojim članovima bez skanjivanja preporučila film. Njen generalni sekretar Jerome Valcke trenutno osumnjičen za potplaćivanje u iznosu od deset miliona dolara, našao je film "otvorenim, samokritičnim i vrlo prijatnim". 

Ko drukčije kaže, kleveće i laže.

Sve je to meni zanimljivo zato što je, nažalost, vezano za fudbal, bez kojeg mi je teško opstati k'o FIFA-i bez korupcije (ili FIFI bez kostiju). Ali ima tu i fascinacije situacijom u kojoj - svi i decenijama - znaju šta se dešava, ali niko ništa ili ne može ili neće da uradi. Svako ko malo bliže prati međunarodni fudbal prepoznao je imena uhapšenih i optuženih, a prepoznatljivi su mu i procesi koji su omogućili da Rusiji i Kataru—u kojem de facto uopće nema fudbala—budu dodijeljena svjetska prvenstva. Na svijetu postoje samo oni koji znaju da je FIFA korumpirana, oni koje to uopće ne zanima i oni koji misle da je FIFA pudlica.

Ali najfascinantnije u svemu tome je potpuno odsustvo sramote. Kako je moguće, upita se spisatelj, da neko može tako bezobrazno krade i bezočno laže, sve pred očima svijeta—i kako ih nije sramota? Isto pitanje se može postaviti pred jadnim spektaklom bosanske kleptokratije: promocija monografije Prvih sto kilometara u sarajevskoj Vijećnici je lokalni, jadni ekvivalent Ujedinjenih strasti. Kako je, dakle, moguće da ti ljudi misle da imaju bogomdano pravo da krše zakone koji vrijede za druge, da vjeruju da su na svojim funkcijama da bi se obogatili, da nikome ništa nisu dužni i da im je doživotno dodijeljen domen gdje su sveti i nedodirljivi i gdje mogu producirati filmove u kojima sebi divno izgledaju, otvoreni, samokritični i zabavni?

Slutim da je poštenje nemoguće bez stida, kao što je i sposobnost sramote neophodna pretpostavka časti. Oni koji to ne osjećaju, ujedinjenji su i zatočeni u vlastitoj stvarnosti u kojoj im niko ništa ne može i ta iluzija je ono što im na kraju dođe glave. Iako niko nikad neće gledati Ujedinjene strasti, taj će film na vijeke vjekova biti dokument beščašća.

A ja, uprkos artritisu u desnom koljenu, odoh da igram lopte u subotu.