Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Teorija izbornog uma

11. 10. 2014. u 00:00:00

Shares: 0

Ima u razvojnoj psihologiji čuveni test za djecu, poznat kao Sally-Anne zadatak. Djeci se prikaže situacija - bilo pričom, bilo vizualno - sa dva lika, Sally i Anne. Sally ima korpicu, a Anne kutijicu. Sally ima i kliker, koji metne u svoju korpicu a onda izađe iz prostorije. Anne izvadi kliker iz korpice i stavi ga u svoju kutijicu. Sally se potom vrati u prostoriju, dočim dežurni psiholog upita dijete koje podvrgnuto testiranju: Gdje će sad Sally potražiti svoj kliker? Iako zna gdje je Anna stavila kliker, dijete može da vidi situaciju sa Sallyne tačke gledišta i očekuje da ona pogleda u korpicu. Ili može da od Sally očekuje da zna ono što ne može da zna i da kliker traži u kutijici. Djeca “polože” test ako razumiju da Sally neće tražiti kliker u kutiji, nego u korpici--ako razumiju da Sally ima pogrešno uvjerenje (false belief). Test je, dakle, položen ako se dijete uspije staviti u tuđi položaj i razumijeti kako stvari izgledaju sa tuđe tačke gledišta.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Tipična djeca razviju sposobnost da prepoznaju tuđe pogrešno uvjerenje oko četvrte godine, što ukazuje na razvoj nečega što se u psihologije naziva teorija uma (theory of mind).

Teorija uma je ljudska sposobnost da se sebi ili nekome drugome pripišu mentalna stanja - uvjerenja, namjere, želje, maštarije, znanje, ideje - koja mogu biti drugačija od vlastitih. Naziva se teorijom zato što se niti vlastiti, niti tuđi um može spoznati direktnim posmatranjem. Vlastiti um nam postaje spoznatljiv i poznat introspektivno - tj. razmišljanjem - dok se tuđi um sponzaje intuitivno. Teorija uma nam omogućava da spoznamo da je ponašanje drugih zasnovano na onome što se dešava u njihovom umu, te tako možemo da se upuštamo u razumijevanje njihovih namjera i predviđanje njihovih postupaka. Odsustvo teorije uma ukazuje na kognitivne i razvojne poteškoće, kao, recimo, kod neke autistične djece.

Teorija uma je urođena ljudska sposobnost, ali zahtijeva vježbu. Budući da je teorija uma, očigledno, neophodan uslov za uspješnu socijalizaciju, ljudski okoliš (porodica, škola, društvo) može da gaji i ojačava tu sposobnost. Svako normalan uči svoje dijete (moju Esther, recimo) da dijeli igračke sa drugima, iako ona to ne želi, nukajući je da razumije da bi se i Ella (njena sestra, recimo) htjela igrati tom lutkom. Od Esther se zahtijeva da se stavi u Ellinu poziciju, da zamisli njenu želju i razumije njene namjere sa lutkom.  A kad to razumije, Esther prepusti lutku i zauzvrat dobije povezanost sa sestrom i čitavim svijetom.

Usko vezana za teoriju uma je sposobnost suosjećanja (iliti empatije), koja nam omogućava da prepoznamo, posredno iskusimo ili zamislimo osjećanja drugih.  Tipična djeca rano imaju tu sposobnost: već sa godinu-dvije dječica će tješiti ili se barem zabrinuti za drugu bebu koja plače. Neurološka istraživanja su identifikovala neurone koji reaguju na stimulacije uzrokovane tuđim osjećanjima; kao i teorija uma, suosjećanje je urođena sposobnost i isto tako se može jačati i njegovati. Postoji, međutim, razlika između emotivnog i kognitivnog suosjećanja. Većina odraslih ljudi je u stanju da emotivno iskusi, recimo, tugu majke koja je izgubila dijete, a i da razumije zašto bi neko takav uopšte bio tužan. Postoje oni koji su u stanju da razumiju zašto bi neko žalio za sinom koji je završio u masovnoj grobnici, ali nemaju nikakav emotivni odnos prema tome. Takvi su psihopate ili sociopate ili - na srpskom - Karadžići i Mladići.

Ključni instrumenti za (društveno) razvijanje sposobnosti suosjećanja i teorije uma su priče i knjige, te tako i obrazovanje. Ako društvo i obrazovni sistem kolabiraju, ako se zasnivaju na segregaciji i odljuđivanju svih onih koji se smatraju drugačijim ili su tako definisani, ako se jedna knjiga smatra istinitijom od drugih ili, čak, jedinom istinitom - onda će djeca unutar tog društvenog konteksta biti odgojena, redizajnirana, da žive i ponašaju se sa značajno umanjenom količinom temelnje ljudskosti. 

Bojim se da su u preidizbornoj Bosni i Hercegovini zadovoljeni svi uslovi da nadolazeće generacije imaju značajno ograničene sposobnosti razumijevanja i suosjećanja sa drugima i drugačijima, ko god da su ti drugi i drugačiji, jadna li im uplakana majka. Bojim se, isto tako, dasmo već gori ljudi nego što smo ikad bili i da ćemo ubrzo biti još gori. Samo oni najgori su bolji nego ikad, a i njihova budućnost izgleda blistava.

Prelako je i vjerovatno nedovoljno ozbiljno primijenjivati na trenutnu (te tako neophodno privremenu) političku situaciju svoja amaterska saznanja, nakupljenja nestručnim tumaranjem po teritoriji temeljne psihologije. Ali ono što upada u oči uoči ovih bosanskohercegovačkih izbora je upravo epidemično odsustvo sposobnosti da se stvarnost razumije sa nečije druge tačke gledišta - čak i ako je taj neko drugi u krivu - kao i patološki manjak suosjećanja sa onima kojima već neko vrijeme nije dobro, niti su neki veliki izgledi da će im uskoro ili ikad biti dobro. S jedne strane, jedino osjećanje za koje je garantovana značajna kolektivna identifikacija je strah (otud šubarli Rusi u Banja Luci i krst na Zlatištu, podignut zajedničkim naporima svih konstitutivnih naroda). S druge strane duboko uvjerenje stranačkih lidera, koji evo već decenijama bezobzirno trpaju sve što im padne pod ruku u svoje kutijice i korpice, da ovo ovako može u nedogled, uvjerenje (pogrešno? )zasnovano na teoriji glasačkog uma prema kojoj bi svaki normalan građanin, da se nekim demokratskim čudom nađe na vlasti, radio isto ono što oni rade. Njihova teorija uma je zasnovana na nepokolebljivoj vjeri u jednoumlje.

Simptom kolapsa društva je tako situacija u kojoj svaki političar i građanin vidi svijet isključivo sa svoje tačke gledišta, osjeća se uskraćen jer niko sa njim ne suosjeća, a pri tome ni on sam nije u stanju ni sa kim da suosjeća. U takvom društvu, teorija uma je diskvalifikovana, sva je ljudskostblokirana, dok su strah i pohlepa dva vozača malo jača koja sve to ne tako polako voze u dublje i tamnije ponore.

U BiH demokratiji se stiglo do očajničketačke kada se birači moraju odlučiti za kandidate ne na osnovu stranačkog pedigrea, političkih kvalifikacija ili razvojne platforme, nego na osnovu bilo kakvih naznaka ljudskosti. Čini se da treba birati ljude koji su u stanju razumjeti druge, razgovarati i suosjećati sa njima, kao da to nije nešto što bi trebalo da budu u stanju svi oni koji su nisu psihopate ili sociopate. Naći među ponuđenom bagrom nekoliko takvih neće biti lako, ali ih ima, zbog čega se moraaktivirati svoja teorija (poštenog) uma i sposobnost suosjećanja.

 Inače će nas historija oboriti na testu koji redovno polažu četvorogodišnja djeca.