Špijunažom do spasenja

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Ko se još sjeća vakta kad je socijalizam, kako naš, tako i prijateljski i nesvrstani, izgledao kao ozbiljan i ambiciozan projekat? Oni malo stariji (evo, recimo, ja) prisjetiće se velikana koji su svoje narode na čelu sa radničkom klasom vodili putem socijalizma prema vječnom životu u komunizmu. Tu je tako bio jedan Enver Hodža, za kojeg su na izborima na kojima je on bio jedini kandidat jednom glasali svi Albanci osim jednog. Enver nije imao obraza da glasa za sebe, pa se uzdržao te je tako broj glasova za njega bio za jedan manji od broja stanovnika Albanije sa prethodnog popisa--nekim metafizičkim čudom, u periodu između popisa i izbora niko se nije rodio niti umro. A tu je bio i Nicolae Ceausescu, čije je ludilo bilo ugrađeno u temelje rumunskog socijalizma, među čijim su dostignućima bili i apsolutna zabrana pobačaja i prepuna sirotišta, ravnanje vjerskih objekata i megalomanska izgradnja, sirotinja i Securitate, a bogami i Steaua.

U Ceausescuovom režimu, sve je bilo moguće, pa nikad nije nedostajalo ambicije. Jedna od njih je bila praćenje i prisluškivanje svih (živih) Rumuna, pa je svaka telefonska centrala uključivala i prostoriju u kojoj su se telefonski razgovori snimali i zapisivali. U jednom trenutku izdan je nalog da se telefoni građana moraju zamijeniti za nove modele u koje su mikrofoni ugrađeni još u fabrici. U decembru 1989, kad je bračni par Ceausescu likvidiran, oko pola telefona je bilo zamijenjeno. Da je poživio i da je mikrofon bio ugrađen u sve telefone, stvoren bi bio savršen mehanizam društvene kontrole. Veliki conducător je, naravno, znao da je bilo logistički i tehnološki nemoguće prisluškivati sve razgovore ili čitati njihove prijepise. Bilo je jedino potrebno da Rumuni znaju da u svakom datom trenutku postoji mogućnost prisluškivanja. Ceausescu bi tako postao sveprisutan u životima svojih subjekata, od njihovog početka do kraja, bio bi uključen u svaki njihov razgovor: u trenutku kad bi se Rumun javio na telefon i rekao: „Je l' to ko je to?“ ukazao bi im se Nicolae, kao Djevica u Međugorju. Nicolae koji bi uvijek bio u mislima u krajnjem ishodu bi eliminisao potrebu za silom i policijom.

Svi bi bili istovremeno sumnjivci i doušnici, svi bi bili svoja tajna služba i sami sebe prisluškivali. U divnoj totalitarnoj simetriji apsolutna kontrola bi bila apsolutna samokontrola, svijest o prisustvu bi eliminisala potrebu za prisustvom, pa bi mikrofoni u telefonima postali suvišni. Ceausescuov projekat  je bio prigodan njegovoj megalomaniji, ali, avaj, nikad nije ostvaren.

Ceausescuovska utopija

Ali ne brinimo brigu, ceausescuovska utopija je ostvarena u kapitalističkoj Americi, gdje National Security Agency (NSA), kao što smo saznali iz dokumenata koje je sa dunjalukom podijelo Edward Snowden, posjeduje savršenu mašineriju i metode koji omogućavaju pristup svakom obliku elektronske komunikacije koji se u bilo kojem trenutku odvija u gorespomenutom dunjaluku, počevši od Amerike. Tačne razmjere kontrole protoka informacija nisu jasne, pošto američka država i NSA odbijaju da o tome ozbiljno govore, a još se bave i novijim i boljim formama petljanja i laganja. Nema, međutim, nimalo sumnje da je sveznajuća kontrola u slobodarskom duhu Nicolae Ceausescua trenutno Sjedinjenim Državama dostupna tehnološki, zakonski i etički.

Svi smo u Americi, a i šire, dugo znali da smo pod prismotrom—sa ponosom se prisjećam kako sam nakon 11. septembra svojoj agentici slao koverte (u kojima su bili porezni formulari i slični subverzivni materijali) sa uzvratnom adresom izvjesnog Mohammeda Al Hemona, koje su njoj onda stizale otvorene, a ponekad i u plastičnoj kesici, poderane.

Pa ipak, na potezu između zvaničnog neznanja i teško zamislivih razmjera prismotre, mogli smo poricati ono što je očigledno, nalazeći tako prostora za moralno gicanje neophodno za nastavak udobnog života: te što bi mene, nisam ništa uradio, te nemaš se čega bojati ako nisi terorista, te živote spašavaju grumenčići koji se izgrabljaju iz nepojmljive mase informacija, te Amerikanci su zaštićeni od apsolutističkog njuškanja, pošto Obama/Obmana, njegovi došupnici i NSA tvrde da ih interesuju samo stranci i oni Amerikanci-sumnjivci koji se usude da sa strancima komuniciraju.

Sad kad je neporeciva i neizbježna činjenica da NSA može sve da sazna čim joj se ćejfne, autoritet američke države—kojoj za razliku od mučene Rumunije nije potreban diktator—otvoreno je sveprisutan. To sad svi i svugdje znaju, kao što znaju da nema prostora u koje se od tog autoriteta može izbjeći—nikad više niko neće biti sam.

Taj autoritet nas još uvijek ne kažnjava—jer još uvijek nismo ništa uradili—ali prati naš rad utoliko što pohranjuje informacije za neko buduće vrijeme kad će naše aktivnosti da prekorače u prostor neposluha, subverzije i terorizma. O operacijama tog autoriteta mi malo znamo—pošto nas naše neznanje čini bezbjednijima, spašava živote, a i omogućava efikasnost prismotre—ali znamo da je prisutan u svakom obliku komunikacije, u životu svakog gradjana/subjekta, kao što znamo i da se može lako i bez nekog znanog povoda predomisliti.

Besmrtnost

Moram priznati da sam potresen kad pomislim da negdje izvan mene, pod brižnom skrbi američke države, postoje sve moje kolumne na bosanskom koje sam onomad poslao e-mailom, svi vicevi koji su mi poslani iz Sarajeva, slike mojih nećaka koje žive u Londonu, kao i slike moje djece koje sam slao svima zainteresovanima i nezainteresovanima, spisak svih prijatelja razasutih po svijetu sa kojima sam trunio o ratu, fudbalu i drugim tragedijama, rukopisi mojih knjiga i njihovi prijevodi koje sam slao izdavačima, razgovori sa mojim roditeljima preko Skypea, kao i sa Jasmilom Žbanić dok smo pisali scenario za Otok Ljubavi—sve to, a i hiljade drugih stvari, skoro čitav moj život, pohranjeni su u nekom digitalnom skladištu, u nekoj američkoj, moralnoj i geografskoj, pustoši.

Blagošću američke države i njenih dobrih špijunskih agencija, postao sam objektivno besmrtan.