Od komšije do koljača

Moji su se roditelji doselili u Sarajevo nakon završenog fakulteta, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Našli su podstanarsku sobu na Marijin-Dvoru, gdje su živjeli dvije-tri godine, tokom kojih sam se ja uspješno rodio.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Gazde su im bili Jozefina i Martin, koji su imali dvoje srednjoškolaca (Mariju i Božidara), pa sam ja, kao beba, brzo postao mezimac čitave te male zajednice. Moja mati i dan danas tvrdi da sam tad razmažen, a fakat je da su me, nakon što smo se odselili na Čengić-Vilu, roditelji kod Jozefine i Martina morali svaki dan odvoditi, inače bi bilo vriske i ostalih problema. Meni su Martin i Jozefina bili baka i deda u Sarajevu i, sa svojom djecom, manje-više jedina familija.

Kad sam se nakon ovog posljednjeg rata počeo vraćati u Sarajevo, išao bih direktno kod Jozefine—Martin je, krajem rata, umro—gdje bih odsjedao tokom svake posjete. Ujutro bismo, u kuhinji s ožiljcima od gelera na zidu, pili kafu, i ona bi mi pričala priče, često ih iz dana u dan nesvjesno ponavljajući. Martinova smrt ju je, naravno, bila duboko pogodila, i često bi mi opisala kako se to desilo. A znala je i da mi nabroji četiri puta kad su se ona i Martin posvađali—četiri puta tokom više od pedeset godina. Prva svađa—koja meni, koji se tih dana četiri puta dnevno svađao sa svojom tadašnjom ženom, nije bila ni nalik na svađu—prva, dakle, svađa bila je uzrokovana time što je Martin, u doba njihovog aktivnog ašikovanja, ponudio bombona nekoj drugoj curi. Do jedne od ostalih svađa je došlo kad se Martin naljutio što mu Jozefina nije bila oprala omiljene čarape. Ukratko, oni su bili dobri, topli ljudi koji su oko sebe širili ljubav i dobrotu.

Ali na jednu od priča koje mi je Jozefina ispričala ne prestajem da mislim otkako sam je čuo. Toliko sam, zapravo, opsjednut da mi se čini da sam o tome već pisao i da se, kao onomad Jozefina, nesvjesno ponavljam.

Elem, Jozefina je odrasla u Zavidovićima, gdje joj je otac imao dućan pored pijace. Kad je nastala Endehazija, ustaše su od svih katolika zahtijevali da djecu upišu u ustašku mladež. Jozefinin otac je to odbio, kao što je i odbijao da išta ima sa tim gnjidama. Otud su ga jednom, kad je došlo vrijeme za klanje etnički i politički nepodobnih, poveli na Krivaju. Bio je januar, ruke su svim nesretnicima bile na leđima vezane žicom, vratovi su im rezani na obali, a trupla im bacana u ledenu rijeku. Ali Jozefinin otac je praktično ispod kame skočio u Krivaju. Pucali su za njim, uvjereni da će ako ga kuršum ne strefi hladnoća dovršiti.

Jozefinin otac je, međutim, preživio rat i nastavio da drži dućan na pijaci, gdje mu je Jozefina svaki dan donosila ručak. Jednom ga je zatekla kako ispred dućana sa nekim čovjekom pije kafu. Otac ju je upitao: "Znaš li ti ko je ovo?". Ona je znala, ali on joj je ipak rekao: "E on me je vodio na klanje."

Situacija u kojoj koljač kafeniše sa svojom preživjelom žrtvom nije toliko uobičajena, čak ni u Bosni. Te sam je ja tu prekinuo da upitam: "I šta je rekao taj čovjek?"

"Pa ništa."

"Kako ništa?"

"Ništa."

Samo je slegnuo ramenima, rekla mi je Jozefina, i predočila mi imitaciju njegovog gesta i izraza lica. Bila je to ona vrsta slijeganja ramenima koja često prati riječi: "A šta se može!" ili "Jebaji ga!", dok je izraz lica govorio: "Takva su bila vremena."

Jozefinin otac je, bezbeli, popio svoju kafu i nastavio sa svojim životom, dok je koljač iščezao u neprozirnim dubinama lične i opće historije. Scena, međutim, ima dramski kvalitet koji je vrijedan grčke ili šekspirovske tragedije, i postavlja moralna, etička, a možda i politička, pitanja na koja nije lako odgovoriti, iako su odgovori neophodni i neizbježni.  A sve to na pijaci u Zavidovićima.

Moja interpretacija je sljedeća: koljač je prije rata bio komšija, vjerovatno dobar i pošten. Onda je došao rat, na čelu s ustašama—onim, dakle, najgorima—i u njemu aktivirao potencijalno, uspavano zlo, koje se diljem Endehazije moglo lijepo ovaplotiti, čime se on preobratio u koljača. Kad se rat završio to se zlo vratilo u svoju ljušturu potencijalnosti, da tamo spava do sljedećeg rata.

Vjerujem da se glavni dio čovječanstva sastoji od ljudi u kojima zlo drijema i čeka neki belaj i/ili društveno uređenje da se tu ovaploti—većinom smo u toj ogromnoj, nestabilnoj sredini. Na suprotnim polovima čovječnosti nalaze se, s jedne strane, oni koji su u svim i svakakvim uslovima dobri i čije moralno tkivo ništa ne mijenja—Jozefine i Martini--a s druge, oni koji su u svim i svakavim uslovima zli i čije moralno tkivo, također, ništa ne može da promijeni—Karadžići i Putini. 

Ima onih koji misle da je rješenje ove moralne zavrzlame totalna likvidacija ne samo onih čije je zlo tvrdo i trajno kao dijamant, nego i onih čije je moralno tkivo nedovoljno čvrsto—rješenje je, drugim riječima, moralni genocid, čijom se varijantom, uzgred budi rečeno, trenutno bavi ISIS, na osnovu svojih perverznih shvatanja dobra i zla. Ako do tog genocida dođe, ja bih ovom prilikom obznanio da sam ja od onih čiji se etički sistem i moralno tkivo svakodnevno grade i razgrađuju i koji su, kao takvi, uprkos svojim najboljim naporima, vječito moralno labilni.

Ali razumniji i korisniji pristup je da se radi i gradi neka moralno-etička zajednica koja nam svima omogućava da budemo bolji ljudi. Ljudskije je prihvatiti činjenicu da ćemo svi postati gori ako krene na gore i da tako rat, a kamoli genocid, nije nikakvo rješenje te da je put ljudskosti ne samo moralno nadmoćniji nego i razumniji. Ako sam išta naučio iz historije u kojoj sam se rodio i u kojoj ću umrijeti, koju dijelim s Jozefinom, njenim ocem, raznovrsnim koljačima i svim onim čitaocima koji ovaj jezik razumiju, onda je to da su sve nas rat, genocid, razorena infrastruktura i sociopatsko-dejtonska kleptokratija načinili gorim ljudima. Samo su zločinci danas bolji nego što su ikad bili.

A naučio sam i da prepoznam simptome ljudskog pogoršanja koji su u ovom trenutku na katastrofalnom uvidu u Americi: nasumične pucnjave i ubistva, zbog kojih se moje dijete brine što joj vrata od sobe nisu neprobojna; nepatvoreni, bezobrazni rasizam koji pršti po medijima zahvaljući republikanskim, a i inim, psihopatama; strah koji se širi kao epidemija i koji se začas pretvori u mržnju; osjećaj opšte nemoći koji vodi ka utješnom omasovljavanju, što može lako dovesti do gubitka vlastitog moralnog suvereniteta. U Americi je, bojim se, u toku preobraženje komšije u koljača. 

Dabogada, kad sve prođe, na pijaci pili kafu.

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!