Kakvu državu zaslužujemo?

Aleksandar Hemon, međunarodno priznati bh. pisac, prozaist i novinski kolumnista, u narednom će periodu, ekskluzivno za portal Radiosarajevo.ba, pisati kolumne koje ćemo objavljivati pod nazivom "POVRATAK U HEMONWOOD".

Hemon će se tako, već od danas, pridružiti društvu kolumnista na našem portalu u kojem su Miljenko Jergović, Elvis J Kurtovich, Emir Imamović, Ahmed Burić, Aleksandra Petrić i Nidžara Ahmetašević.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Vidio sam danas na internetu parolu koji je neki vispreni demonstrant namijenio bosanskoj političkoj bagri: “Sanjao sam noćas da vas nema.” I odmah sam se, iz dijaspore, prepoznao: ne znam otkad već sanjam da ih nema i da ih nikada nije ni bilo. I začas se čovjek zanese i počne da zamišlja život bez njih i tu se nađe na pola koraka do zamišljanja života koji bi imala Berina da se nije desilo ono što se desilo.

Zamišljanje mogućeg ili podnošljivog života nije nešto čime se bakću demokratski izabrani predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini. Čitava logika šejtanskodejtonskog političkog sistema se zasniva na implicitnom i lažnom obećanju da će se sačuvati i zaštiti ono što je jedino važno: nacija (puta tri). Logika je ratna: žrtvovaće se nebrojeni pojedinci, ali će narod (puta tri) preživjeti—šta je jedna naša beba (baška njihova) u borbi našega naroda da preživi pod udarima mnogobrojnih i raznovrsnih neprijatelja? Vlastima je udobno u uvjerenju da se za par mjeseci ili godina toj bebi niko ni imena neće sjećati, a kamoli matičnog broja. Berina nikad nije bila ni uvedena u državne teftere, te tako nikad neće morati biti izvedena—što se tiče države, Berina nikada nije ni postojala. Njoj je oduzeta ne samo budućnost, nego i onih nekoliko mjeseci sadašnjosti što je imala.

Hemon je rođen u Sarajevu (1964) gdje provodi djetinjstvo, završava školu i gdje se počinje baviti književnošću. Na početku rata, Hemon se zadesio u Chicagu, SAD - tamo živi i danas - gdje odlučuje ostati i počinje pisati na engleskom jeziku. Nakon prve zbirke, Pitanje Bruna (The Question of Bruno), Hemon objavljuje izuzetno djelo, roman Čovjek bez prošlosti (The Nowhere Man), a uslijedio je i izvrsni Projekat Lazarus (The Lazarus Project). Hemon, kao kolumnista, objavljuje i na bosanskom jeziku, dobitnik je brojnih nagrada, a na Zapadu je najcjenjeniji savremeni pisac s područja bivše Jugoslavije.

Ambis između vlastodržaca i subjekata njihove vladavine, između šejtanskodejtonske teorije i svakodnevnog prakse tzv. građana, u ovom je trenutku apsolutno nepojmljiv i nepremostiv: političarima su pojedinačni građani i njihova muka toliko nezamislivi da građanstvo mora protestima da zahtijeva pravo novorođenih na zakonsko postojanje, usput podsjećajući Parlament na vlastito. Čini se da su strukture vlasti još uvijek u šoku nakon suočavanja sa neobjašnjivim postojanjem živih ljudi.

Metastaza

Moralna metastaza dejtonske Bosne i Hercegovine je neizbježni i krajnji ishod ideologije u kojoj je nacija najmanja jedinica ljudskosti. Bosanska politička bagra gradi sebi utopijsku državu u kojoj uopšte neće biti građana--postojaće samo vlast i nacija.

U ovom trenutku, na žalost, nacija mora da se sastoji od živih ljudskih bića. (Jebem ti biologiju i ko je napravi!) pa je u prelaznom periodu prihvatljivo postojanje podanika. Od podanika se ne očekuje ništa posebno, osim da se u doba izbora ukažu po nacionalnoj osnovi, a i da tu i ti tamo kupe sebi neki sok ili novine kako bi Milorad, Zlatko i Fahro imali za pogače i palače.

Operativni metodi BiH vlastodržaca podsjećaju na priču o čovjeku koji je učio svog magarca da živi a da ništa ne jede—i taman kad je naučio da živi bez hrane, magarac je umro. Šejtansko-dejtonska Bosna i Hercegovina koju utopijski gradi velika šestorka bila bi samo nepregledni domen vlasti zasnovane na konceptu nacije potpuno lišene ljudskih bića. U toj bi utopijskoj tvorevini svaki čo`jek (a i poneka žena) bio ministar-efendija, spretni jahač na magarcu koji je besmrtan jer mu nikad ništa ne treba.

Prije par godina, moja gospođa i ja smo izgubili dijete, djevojčicu malkice stariju od Berine, te tako znam da nema ni riječi ni protesta ni svijeća koji mogu ublažiti bol njenih roditelja, kao što znam i da ništa na svijetu—ni nacija, ni ustav, ni država--nije vrijedno jednog jedinog dječijeg života. Štaviše, ni jedna nacija, ustav ili država koja nije u stanju da zaštiti dječiji život nije vrijedna postojanja, a kamoli podaničke poslušnosti.

Onomad je John F. Kennedy održao govor u kojem je od svojih kolega Amerikanaca zahtijevao: “Ne pitajte šta vaša zemlja može učiniti za vas, nego šta vi možete učiniti za svoju zemlju!” Mladi i zgodni predsjednik je bio potpuno u krivu, samo što nakon što ga je stigao kuršum to niko nije dovodio u pitanje. Njegova je retorička pirueta bila šlagovrt za rat u Vijetnamu, zbog kojeg se od američke djece zahtijevalo da uludo žrtvuju svoje živote. Prvo, i zapravo jedino važno, pitanje koje se državi mora postaviti je šta to čini za svoju djecu. To se pitanje konačno postavlja Bosni i Hercegovini, ali odgovor je, za sada, tragično jednostavan: ništa, osim što ih obučava da žive a da ne jedu.

Šejtansko-dejtonska

Teško je reći šta će na kraju izaći iz svih ovih bolnih protesta. Idealan ishod je potpuno demontiranje šejtansko-dejtonske Bosne i stvaranje države kojoj je do vlastitih građana dovoljno stalo da im omogući barem podnošljiv život, a njihovoj djeci nekakvu budućnost. Do idealnog ishoda će malo trebati, ali je za početak neophodno da se Berina nikad ne zaboravi. Kao što se ne smije zaboraviti da njena smrt nije samo posljedica uobičajenog javašluka ili birokratskog nemara. Berina je žrtva države koja mrzi svoje građane, pri čemu je ta mržnja ugrađena u njene institucije, gdje je reprodukuju političari kojima je upravo ta mržnja najdragocjeniji ratni plijen.

Kao i mnogi od nas u dalekoj dijaspori, bio sam ponosan na duh demonstracija koji bio potpuno suprotan državnoj mržnji. Ako ništa drugo ne ostane nakon ovih protesta, to će me sjećanje na ljubav--koja se, čudesno, izrodila iz bijesa--podsjećati na to da nije istina da je Bosna zaslužila takvu vlast kakvu ima. Nevjerovatno je da nakon rata i svih ovih godina demokratskog beščašća u ljudima uopšte ima depozita suosjećanja i ljubavi. Protesti su pokazali da su Bosanci i Hercegovci daleko bolji od vlastite države, te otud zaslužuju daleko bolju državu. Ovu kakva je sada treba razmontirati, a one koji su se u njoj udomili, kao miševi u šubari, treba poslati kući, u vražju mater.