Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Januar 2015, Pariz

17. 01. 2015. u 00:00:00

Shares: 0

Neki dan sam se vratio iz Pariza, gdje sam kraćoj listi trenutaka koje nikad u životu neću zaboraviti pridodao i onaj kad sam, dok sam predavao na času sa studentima New York University, shvatio da policijske sirene—koje u Parizu kao i u svakom velikom gradu često zavijaju—ne samo da ne prestaju nego ih je sve više i više i da su glasnije i glasnije.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Na pauzi između časova, neki su se studenti nakačili na internet i obavijestili ostale da je u prostorijama časopisa Charlie Hebdo bila pucnjava i da ima puno mrtvih. Informacije koje sam tog dana dobivao bile su šture, budući da nisam imao vremena da se okačim na internet jer sam malo poslije tog časa imao zakazano predavanje pod naslovom “Protiv empatije.” Da je iko izvan uskog kruga studenata NYU koji su tu morali biti obraćao ikakvu pažnju na to što sam imao da kažem primijetio bi prisustvo ironije u situaciji u kojoj ja nešto palamudim o sućuti u književnosti, dok pod prozorima zgrade NYU na bulevaru St. Germain neprestano jauču sirene, a zločinci su još uvijek u bjesktvu i—ispostaviće se—nisu završili sa ubijanjem.

Život i njegove rutine uvijek zaostaju za ritmovima katastrofe. Dok je policija gonjala ubice, i dok su dijelovi Pariza u okolini mjesta zločina bili zatvoreni, ja sam se biciklom uputio u 11. arrondissement, u blizini Gare de L’Est da se nađem na večeri sa prijateljima. Kompletan bulevar Sebastopol je bio jedan saobraćajni zastoj, pošto su sva skretanja prema istočnom dijelu bila kompletno blokirana. Provlačio sam se biciklom, znojav, svjestan da se tamo izvan domašaja mog poimanja nešto zajebano dešava. Na večeri sa prijateljima—Amerikanac i Irkinja koji u Parizu žive već tridesetak godina—konačno sam čuo šta je sve bilo. Sjedili smo u praznom restoranu, omamljeni spoznajom da se ono što se dešava još nije završilo, i da se ne zna kad i kako će se završiti.

Muka mi dođe kad se sjetim

Sutrašnji dan je započeo ubistvom policajke—poslije će se ispostaviti da je Amedy Coulibaly bio na putu prema jevrejskoj školi, ali ga je zaustavila saobraćajna nesreća. Da ne gubi vrijeme on je ubio pripadnicu policije, Clarissu Jean-Philipe, i ranio čistača ulica koji se tu našao. Isti taj Amedy je poslije ubio četvoro ljudi u samoposluzi zato što ih je identifikovao kao Jevreje, dok je ostale držao kao taoce, spreman da ih likvidira. Dva brata Kouachi koja su pobili redakciju Charlie Hebdo-a također su završili sa taocem. Onda se sve to (privremeno) završilo, znamo kako. Muka mi dođe kad se sjetim.

Da se ne lažemo: nema apsolutno nikakvog opravdanja za masakr u Parizu. Ni karikature, ni Gaza, ni francuska spoljnja politika, ni mučenički životi ubica koji su odrastali po getoima, sirotištima i zatvorima—ništa, ništa ne može opravdati takvu krvoločnu odmazdu. Svođenje zločina u Parizu na možda malo pretjeranu reakciju na to što je uvrijeđen Prorok, zanemaruje očiglednu činjenicu da ideologija  kojom su ubice bile zatrovane (koja nije nikako jednaka islamu) ne bi bila nimalo umekšana da je Charlie Hebdo, nekako, odustao od objavljivanja svojih svetgrdnih karikatura i izvinuo se. Apokaliptična vizija svijeta kojom su opsjednuti pobornici radikalnog religioznog fašizma, samozvanim isključivim predstavnikom islama, ne bi bila otkazana da je otkazano posljednje izdanje tog satiričnog časopisa.

Karikature su, drugim riječima, bile samo povod za brutalnu operaciju u apokaliptičnom ratu koji u svojim glavama i našim gradovima vode oni što su iz islama isisali svaki merhamet i sveli ga na vlastite krvoločne fantazije. U takvom umu, svetogrdno je sve što se ne povlađuje apsolutističkoj, apokaliptičkoj, sumanutoj viziji svijeta i života čije se ovaploćenje lijepo može vidjeti na teritoriji pod kontrolom tzv. Islamske države.

Oni koji misle da bi svi računi bili svedeni i sukob završen eliminacijom Charlie Hebdo-a—dobrovoljnom ili nasilnom—ne razumiju da nakon toga dolazi i sve ostalo: nedovoljno muslimanski muslimani, Jevreji, hrišćani, budisti, ateisti, žene koje ne bi da nose čador, homoseksualci, oni koji vole popiti, fudbal, rock ‘n’ roll, Snješko Bijelić, kako duge tako i kratke pantalone, Francuska, školovanje, evolucija, gravitacija i svekolika fizika, novine i časopisi, parfemi i dezodoransi—ukratko, sve i svi osim šačice odabranih.

Decenijama već posjećujem Francusku, u Parizu sam čak i živio, na kioscima sam hiljadu puta vidio Charlie Hebdo i njihove “provokativne” naslovnice, koje su rijetko prelazile tiraž od šezdestak hiljada primjeraka. Često sam ih smatrao neukusnim, skoro uvijek—što je i gore—nesmiješnim, pa mi nikad nije palo na pamet da taj časopis i kupim. Kao što mi nikad nije palo na pamet da bi se neki od tih naslovnica morala zabraniti, a kamoli da bi redakciju trebalo strijeljati.

Charlie Hebdo je bio jedan od stotina glasova u horu koji se mogao—i može—vidjeti na svakom pariškom kiosku, pri čemu skoro svaki od njih ima relativno jasno definisanu političku, filozofsku ili ideološku poziciju. Taj raspon je raspon demokratije, koja je nesavršena, sklona možda, usljed vlastite historije, diskriminaciji i rasizmu, ali još uvijek daleko bolja alternativa sistemu u kojem se bilo kakvo neslaganje plaća skraćivanjem za glavu. Ta je demokratija potomak Revolucije koja je, pored svog onog krvoprolića i okrutnosti, začela ideje koje su je nadživjele: suverenost pojedinca i jednakost pred zakonom, sloboda govora, striktna razdvojenost religije i države itd. Otud je, recimo, nakon Revolucije svetogrđe dekriminalizirano—svako ima pravo da se podsmijeva religiji i dovodi je u pitanje.

Nadam se da će se nas neko tako sjetiti kad nas više ne bude

Istovremeno, ideja suverenosti pojedinca ima za posljedicu i zakon koji zabranjuje da se vodi evidencija o rasnom i etničkom porijeklu građana—teška je lekcija naučena kad su transporti francuskih (i drugih) Jevreja, birokratski zavedenih u državnu evidenciju, likvidirani u nacističkim logorima. Zbog toga je svetogrđe zakonito, a poticanje na rasnu mržnju nezakonito u Francuskoj. Zbog toga je na ulicama Pariza bilo skoro dva miliona ljudi, međi njima i ja, koji su svojim prisustvom potvrdili svoju vjernost ideji demokratske republike koja je nemoguća bez slobode govora, a da pri tome ničim nisu doprinijeli govoru mržnje.

Ali kad sam se neki dan vratio u Chicago, nisam sletio ushićen trijumfom demokratije, sretan što u njoj učestvujem, niti sam mislio da se u Parizu išta dobro desilo. Sletio sam tužan i, kao i svi, oštećen iskustvom. Nije bilo dobro, a onda je krenulo na gore, a u tom procjepu između različitih faza katastrofe, nestali su neki ljudi. Nadam se da će se nas neko tako sjetiti kad nas više ne bude.