Ideologija, konflikt, nada, borba

Tamo se pod pokroviteljstvom Fondacije Echo održala konferencija pod nazivom Ideologija, konflikt, nada: Projekat Bosna, u kojoj su učestovali novinarka Elizabeth Zerofsky, fotograf Ron Haviv, i pisac Ja Lično. Mnogo je lijepo bilo, ne samo zato što je konferencija de facto počela i završila prigodnom zakuskom kojom su dominirali pita i ćevapi, uz prijatno druženjem sa zajednicom, nego i zato što je sve zapravo bilo namijenjeno šarloćanskim srednjoškolcima koji su proveli neko vrijeme izučavajući milu nam Bosnu i Hercegovinu, od njene geografije i književnosti, pa do historije i politike, jadna li im, kao i nama, majka. To se naučeno nekako fino primilo, djeca su bila učena i pametna, te smo se mi učesnici našli u neobičnoj situaciji da pred publikom od oko 300 američkih tinejdžera tabirimo kako Srebrenicu i genocid, tako i Hag, Dejtonski ustav i slične promašaje, a bogami i Našu stranku, a da se ne brinemo zna li ko o čemu se uopšte priča. Zahvaljujući naporima Fondacije Echo, djeca su bila dobro pripremljena, pa im je tema izgledala zanimljiva i važna, a neki od njih će ovog ljeta nastaviti istraživanje tako što će se motati po bosni po Bosni i Hercegovini i utovarati domovinsku pitu i ćevape. Pa ipak, u mom skeptičnom umu odjekivalo je nepostavljeno pitanje: "A što će im sve to?"  

Šta to američka djeca imaju da nauče iz našeg belaja, iz historije koja je kolekcija katastrofa, naizgled neizbježnih, i kakva takva je sušta suprotnost američkoj koja se (navodno) sastoji od svakojakih trijumfa i čiji je temeljni narativ lično i kolektivno samoostvarivanje? Šta mogu djeca koja odrastaju pod krovom jedne vojno-ekonomske velesile da nauče od građana države čiji sami ustav sprečava njeno najosnovnije funkcionisanje? Šta mogu da nauče od mene i meni sličnih koji svijet vide kao nešto krhko i lomljivo, i čiji je glavni modus operandi, filozofski rečeno, driblanje kroz protivničku odbranu?

Mogu svašta.

Prvo, mogu naučiti da je svjetskost ravnomjerno raspoređena po svijetu, da su ljudski životi i iskustvo jednako vrijedni bez obzira na lokaciju, i da su hijerarhija globalne važnosti i distribucija moći tek tobože očigledni, a zapravo suštinski neprirodni, a bogami i nepravedni. Drugim riječima, mi smo svijet, uvijek, gdje i ko god da smo, a vrijednost našeg ljudskog znanja je jednako neprocjenjiva kao i svakog drugog. Otud je fakat ne samo da ljudi iz Bosne i Hercegine i Sjeverne Karoline imaju o čemu pričati, nego i da bi od te priče moglo biti nekog moralno-ljudskog hajra.

Drugo, vještina razumijevanja nekoga ko je naizgled drugačiji--onog drugog, dakle--neophodna je za plodnu i ugodnu čovječnost. U psihologiji postoji koncept "teorije uma" koji se odnosi na sposobnost da se zamisli da neko ko nije "ja" ima svoj um, iskustvo, znanje osjećaje, etičke i moralne principe, i koji tako mogu biti drugačiji od "mojih". Djeca tu sposobnost razvijajuu oko četvrte, pete godine, i to prirodno. Ono što se, međutim, mora naučiti je poštovanje autonomije tuđeg uma, a ono što se mora njegovati je ideja da su narcisisam i solipsisam, lični ili kolektivni, zapravo maligni oblici gluposti.

Moć da se nešto razmotri sa više od jedne tačke gledišta, da se komparativno razmišlja, osnova je demokratije, nauke, umjetnosti i svakog oblika pameti. Radoznalost je zato najjače oruđe u deveranju sa svijetom, i to ne samo u rukama pubertetlija, nego i ostalih, pa i starijih. Samo budale znaju sve što treba da znaju. Pametan čovjek traži šta ne zna.

Treće, u Americi je široko rasprostranjena vjera u američku izuzetnost (exceptionalism), u to da je ovdašnja historija suštinski drugačija od svih drugih, da je Amerika zbog toga najbolja na svijetu, i da otud ima dužnost i zadatak da u svijetu i historiji interveniše u skladu sa svojim (izuzetnim) vrijednostima. Ideja je, što se mene tiče, kriptofašistička, ali u nju po dužnosti vjeruju i predsjednik, bilo Bush bilo Obama, i Kongres, mnogobrojni kolumnisti i estradni radnici, bez obzira na svoj mjesto na ideološkoj mapi, a i kreteni i uhljupi kao što je Trump, a na kraju i tzv. običan narod. Premisa te ideje je da su vrijednosti upisane u Ustav neuništive, a implikacija je da je zbog toga Amerika također vječna i neuništiva. Vjera u snaga i nedodirljivost američke izuzetnosti zavisi od sistematske eliminacije komparativne alternative, od suzbijanja potrebe da se struktura i historija Amerike uspoređuju sa drugima--niko ovdje ne zna šta sve piše u švedskom ustavu, ali će se svi zakleti da je američki ustav najbolji na svijetu. Čak i ako se američkom ustavnom poretku posreći da se poredi s dejtonlukom, komparativna organizacija znanja neizbježno dovodi u pitanje aksiomatsku svetost američke izuzetnosti.

Četvrto, Trump, dabogda mu perut pojela frizuru, taj ljubitelj liderskih kvaliteta izvjesnog Vladimira Putina, taj stručnjak koji ne vjeruje u vakcinaciju i katstrofalne klimatske promjene, ali vjeruje u mučenje, taj rasista koji bi zabranio ulazak muslimana u zemlju, sagradio zid na granici da ne ulaze Meksikanci, taj gutač Viagre koji misli da su sve žene osim njegove govna. Bosansko iskustvo uči da je unutrašnja logika političkog sistema koji navodno automatski eliminiše ekstremiste i luđake uvijek slabašna, da se ne smije vjerovati da je većina stanovništva odanija komšiji nego naciji ili nekoj drugoj ideološkoj organizaciji, da se ne smije računati na inerciju stvarnosti, niti se smije vjerovati da će sve biti kao što je dosad bilo samo zato što je tako dosad bilo. Sve što se nama desilo bilo je nezamislivo čak i dok se dešavalo, budući da je reakcija ljudskog uma na šokantnu transformaciju stvarnosti uvijek usporena i odgođena.

Na osnovu znanja stečenog u posljednjih tridesetak godina, meni je jasno da je dokaz da Trump može biti izabran upravo to što je teško zamisliti da bude izabran. Oni koji su u stanju razoriti unutrašnju stabilnost zajedničke stvarnosti obično djeluju sa pozicija izvan te stvarnosti, sve dok je ne prilagode sebi i svojoj umobolnoj viziji. U tome leži prednost budala i luđaka kad je u pitanju radikalna transformacija društva. Hitler, Musolini, raznovrsni nesvrstani diktatori, kao i Šešelj i sličan genocidni bašibozuk—svi su bili budale dok nisu glave pale.

Šarloćanska djeca su, činilo mi se, uživala u otkrićima do kojih su došli učeći o Bosni i Hercegovini. Možda će, uskoro, u svom životu donijeti odluke koje bi bile drugačije da onomad nisu čuli starijeg čiku porijeklom iz Bosne kako im uzbuđeno govori da fašizam počinje na kućnom pragu, i da su oni naša nada u borbi protiv istog.