Euforija - Depresija 0:0

Moram ovom prilikom priznati da mi je u šezdesetoj minuti utakmice naše reprezentacije protiv Nigerije postalo potpuno jasno da će oni to da izgube i tako se pozdrave sa svjetskim prvenstvom i fantazijama o likvidiranju Francuske u osmini finala. Kriv sam – ako sam kriv – zbog subverzije domoljubnog jedinstva, ali način na koji je većina Zmajeva po terenu vukla svoje repove i mokra krila ukazivao je na to će razočarenje sa zadnjim sučevim zviždukom raskošno eksplodirati. Šteta se još uvijek procjenjuje.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba 

Utakmicu sam gledao u popularnoj sarajevskoj kafani, prepunoj navijača u dresovima i majicama, umotanih u zastave i ponos i u tom okruženju sam spoznao da zapravo mnogo manje strahujem od eliminacije nego od njenih posljedica. Mogao sam već da zamislim histerične optužbe na račun sudije, ubrzanu konstrukciju zavjera i zapleta koji potvrđuju ono što, bezbeli, svi već znamo samo smo u fudbalsko-patriotskom zanosu to privremeno zaboravili – svako nas vazda jebe kako stigne. Mislio sam, također, da se niko umiješan u debakl neće ozbiljno i racionalno baviti svojom odgovornošću, kao što sam mislio i da je uobičajeni oblik teoretskog deveranja s našim problemima krivljenje nekog drugog: sudije, međunarodne zajednice, onih na vlasti, svakojakih dobro poznatih šupaka, jedni drugih. Bilo me je, dakle, strah da će (zaslužena) pobjeda Nigerije prouzrokovati da iz nas pohrli ono najgore. Šteta se još uvijek procjenjuje.

Pobjede nas ujedinjuju i čine boljim, porazi nas razjedinjuju i raspamećuju. Nevolja je, naravno, u tome da poraza uvijek ima mnogo, kao i u tome da će na Svjetskom prvenstvu na kraju svi – osim svjetskog prvaka – biti poraženi. Svaka pobjeda izgleda kao početak kraja serije poraza, trenutak kad će možda krenuti nabolje i onda tako ići neko vrijeme; otud svaki poraz izgleda kao novi početak poznatog poniženja. Zbog toga se je na poraze teško navići, a svaki je novi poraz mnogo gori od prethodnog.

Navijačko srce

Postoje barem dva načina gledanja utakmica i posrednog učestvovanja u fudbalu. Jedan je da se u datom susretu uživa kao što se uživa u knjizi: gledalac igru čita i poistovjećuje se s igračima dok donose odluke u konkretnim situacijama na terenu, uživa u njihovim potezima, bez obzira koji dres nose, raduje se ljepoti poteza i mudrosti trenera i igrača. Ta je vrsta uživanja je, 'ajde da kažemo, od estetske sorte i zahtijeva prisustvo svijesti, što će reći da ne ide kad si pjan. 

Drugi način je vezan za žestoko emotivno unošenje u igru, pri čemu se unutrašnja energija navijača nekako – magično – prebacuje na tim i igrače. Otud navijači skandiraju, pale baklje i petarde, mrze protivnike i sudiju, viču na televizor i daju instrukcije („Pa dodaj, bolan!“) igračima koji ih ne čuju, a vole i fizički napasti navijače protivničkog tima i to vide kao nastavak borbe na terenu. Najzagriženiji navijači su tako spremni da potroše sve svoje zalihe, kako novčane, tako i emotivne, kako bi se pomoglo svojima da daju sve od sebe. Unutrašnji navijački naboj, sva ta eksplozivna emocija, za posljedicu ima orgazmičku pobjedu tima. Emotivno projektovanje i s tim vezane fantazije tada postanu stvarne i neporecive – navijači se u tom trenutku osjećaju potpuno uključeni u pobjedu, koja bi bez njih bila nemoguća. Magma neartikulisanih emocija i frustracija okameni se u pobjedi i konkretnom rezultatu, što se onda u detalje pamti sve dok to navijačko srce ne prestane da kuca. Barem na trenutak izgleda – baš kao što je to možda nekad izgledalo u davnom, sretnom djetinjstvu – da se sa svijetom može deverati uz pomoć magične formule: želja jest jednako rezultat.

Euforija i depresija su ista stvar

Skoro svaki put kad dođem u Sarajevo i BiH, primijetim istu stvar: ovdje su euforija i depresija dva temeljna stanja, pri čemu ima vrlo malo onog što bi u nekom normalnom, funkcionalnom društvu stajalo negdje u sredini između te dvije krajnosti. Taj emotivni ekstremizam je na izvjestan – a možda i perverzan – način zanosan, pošto pojačava svako iskustvo, nekad do granica izdržljivosti. Otud ovdje stvarnost ima mnogo veću relativnu gustinu – ovdje, gdje se realno malo šta dešava, skoro sve se čini od izuzetne važnosti. Ali ta žestina je isto tako iscrpljujuća, pošto smjenjivanje euforije i depresije, koja se najčešće izražava bijesom, zahtijeva ogromne količine energije, alkohola i kafe i dovodi do opasne ovisnosti o adrenalinu. Taj emotivni ekstremizam je, zapravo, simptom traume, pri čemu su euforija i depresija zapravo ista stvar i zbog toga se s takvom lakoćom smjenjuju.

Učestvovanje Zmajeva na svjetskom prvenstvu je više nego uduplalo nivoe euforije i adrenalina. Zbog toga nam je izgledalo da će nas pobjeda nad Nigerijom od svega izliječiti (mada se niko nije ozbiljno pozabavio mogućnošću ponižavajućeg poraza od odlične Francuske u osmini finala), a da su nekim čudom postali svjetski prvaci, izgledalo bi nam da rata nikad nije ni bilo. Zbog toga nam je poraz od Nigerije tako teško pao, prebacujući nas u zadnjoj minuti utakmice iz prostora euforije i mogućnosti u prostor depresivnog bijesa i nemoći. Ispostavilo se da je navijačko srce zapravo srce tame, vazda na ivici infarkta.

Porazi i pobjede

I dok adrenalin sada pada na svakodnevne nivoe depresije i euforije, sve je jasnije da je utakmica protiv Irana u suštini bila mnogo važnija. Momci su igrali odgovorno, borili su se za boje svoje reprezentacije, pokazali da mogu, kao što su nas podsjetili da u fudbalu samo najveće reprezentacije – one koje dobace do finala – imaju sposobnost da odigraju niz dobrih utakmica i nikad ne pokleknu. Nije van pameti da su Zmajeve naša euforična očekivanja protiv Nigerije onesposobila, niti je van pameti da smo i mi odgovorni za vlastito razočarenje.

Najveći problem s konstantnom kombinacijom euforije i depresije je danas lišava ne samo pameti, nego i odgovornosti: i euforija i depresija se ispoljavaju samo kao reakcije na stimulacije; unutar tih stanja teško je spaziti vlastitu odgovornost za ono što nam se dešava. Kad se rasprši magla previsokih očekivanja i dubokih razočarenja, možda ćemo razumjeti da smo mi oni koji su jedini odgovorni za svoje pobjede, kao što smo i jedini odgovorni za sve svoje poraze. 

A nekad ni neriješen rezultat nije kraj svijeta.