Crveni putuju, žuti žutuju

„Lopov lopova, uvijek osjeti, znaš ti ko sam ja, znam ja ko si ti“, prije nekoliko godina su zajedno odrevali u duetu Alen Islamović i Indira Radić, i to bi, nekako, bio sažetak onoga što je svijet vidio u sudijskoj nadoknadi četvrtfinalne utakmice Lige prvaka između Real Madrida i Juventusa.

Ja, o fudbalu, ionako, svi svakako sve znamo pa je beli važno da svi kažemo je li bio penal, i je li ga sudija Michael Oliver opravdano dosudio. Kad, dakle, veći lopov pokrade manjeg, tu ne treba žaliti ni hvaliti nikoga: jači tlači, a u svijetu globalnog finansijskog imperijalizma Real je, naprosto, veća riba. Ronaldovi dresovi idu bolje od Mandžukićevih, a sve je tržište. I kad god bilo koga od takvih velikih stigne penal u sudijskoj nadoknadi – nije mi ih žao. Naplakao sam se u životu zbog fudbalskih nepravdi, jer sam, uvijek, navijao za – male. Takva nafaka.  

Samo noć prije, taj svijet je mogao izgledati idealno: Roma je izbacila Barcelonu u utakmici u kojoj je gostujuća ekipa, možda i najmoćnija, što bi se moderno reklo, franšiza na svijetu.  Ponovo se moglo vidjeti da objektivno slabija ekipa, uz viziju i indisponiranog protivnika, može proći jaču, da boj ne bije svijetlo oružje (količina para u transferima), nego srce u junaka (De Rossi, Manolas, Kolarov i Džeko), i da je Lionel Messi, iako lav, samo – čovjek.

Olimpico je ustreptao, dok je na drugoj strani Evrope, na manchesterskom Etihadu, uz malu pomoć sudije, drugi crveni velikan Liverpool magijom Muhameda Salaha, došao do svog prvog polufinala nakon 12 godina. Sudbina je tako htjela, da je Mo Salah od rodnog sela, Basoyuna do Kaira na treninge putovao po četiri sata, preko Basela, prvi put u Premiership stigao 2014. i to u Chelsea. I da tri godine poslije toga provede u Italiji. U Fiorentini i Romi, iz koje će ponijeti više nego dragocjeno iskustvo. Povratak u Englesku doveo ga je na Anfield, u ruke Jurgena Kloppa, o kojem je nastala pomalo imbecilna, ali zarazna pjesma koju navijači i igrači Liverpoola stalno pjevaju: „Jurgen Klopp Klopp Klopp/he's the new king of the Kop/Jurgenn Klopp Klopp/he will take us to the to. Ja, navijačke pjesme su često blesave, ali i zarazne. Kao i fudbal, uostalom.

 Nakon što je završila utakmica između Rome i Barcelone, podsvijest je obavila svoje, a memorija vratila cijeli jedan niz scena koji je valjalo provjeriti na YouTubeu. Sve se, nakratko, prebacilo u godinu najavljene apokalipse i ispunjenja naših snova: te 1984. godine u Sarajevu je održana Zimska olimpijada, velikana soula Marvina Gayea, dan prije 45. rođendana rođeni je otac ubio iz puške, Ronald Reagan je pobijedio na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim američkim državama, a na rimskom Olimpicu odigrano je finale Kupa šampiona, kako se to takmičenje zvalo. Pred znakovitih 69.693 gledaoca izašle su ekipe Rome i Liverpoola, i odigrale jednu od najtežih utakmica u historiji evropskih finala: 1-1 u regularnom toku, pa produžeci bez golova, i na kraju jedanaesterci, iz kojih kao pobjednik izlazi Liverpool, golom Allana Kenndedyja iz posljednjeg penala.

Prvi penal za Romu trebao je izvesti monument calcia Francesco „Ciccio“ Graziani, jedini centarfor za kojeg je, i dok napada protivnički gol izgledalo da igra – bunker. Loptu mu je uzeo kapiten Agostino Di Bartolomei, jedna od najaristokratskijih pojava u svijetu fudbala, postavio je na liniju i sa korak zaleta opucao idealan penal. Punim, bez zadrške, po matematičkoj sredini gola. Možda je taj udarac toliku silinu dobio i zbog toga što je u tom trenutku Italija svjetski prvak, a doprinos prvaka u tome skoro nikakav.

Osim Grazianijevog, koji originalno nije Romin  igrač, nego rasprodaje slavu stečenu u Torinu. I na svjetskom prvenstvu, gdje, najčešće igra malo iza Paola Rossija a malo ispred Bruna Contija, motora azzura na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. U to vrijeme, svi su mislili da su Romini Di Bartolomei i centarfor Roberto Pruzzo rješenje za reprezentaciju. Svi osim, valjda, Enza Bearzota, selektora koji je vjerovao Rossiju. I pored njega mijenjao Grazianija i Altobellija. Na kraju, Graziani će promašiti zadnji penal za Romu, ali to je bilo svakako poslije nego je ušao u istoriju. Agostino Di bartolomei će tačno deset godina kasnije izvršiti samoubistvo pucnjem u glavu, 30. maja 1994., tačno deset godina nakon izgubljenog finala.    

To je bilo vrijeme u kojem se, nećete vjerovati, moglo dogoditi da u zadnjih osam ekipa na takmičenju nema Bayerna, Reala i Barcelone, a da se do finala dolazi teškim dvobojima protiv irskog Dundee Uniteda ili Dinama iz (Istočnog) Berlina. Tada se moglo dogoditi da generacijski „miješana“ ekipa Liverpoola kojoj niko nije pretjerano vjerovao uzme tri titule prvaka Engleske zaredom. I da, k tome, u njoj pored legendi Dalglisha, Sounessa ili Rusha, igraju igrači poput Lawrensona ili Johnstonea čijeg igračkog umijeća se danas ne sjećaju ni najveći 'bolesnici'. Od petnaest igrača Rome prijavljenih za tu utakmicu, trinaestorica su bili Italijani, a dvojica – čarobnjaci. Toninho Cerezo i Falcao, dvojica članova reprezentacije Brazila, od kojih je ovaj drugi jednim lažnjakom iz kadra istjerao čitavu odbranu Italije, oplemenili su romaniste, dok su svi igrači Liverpoola bili sa ostrva.

A danas je sve drugačije, rekla bi pjesma iz tog doba. Drugačije dotle da se ne može ni porediti: u Romi su igrači iz 13 zemalja, nema ih na svjetskom prvenstvu, a najbolji strijelac im je Bosanac. S druge strane, Liverpool je valjda najpopularniji klub na svijetu, milioni ljudi koriste njihov moto YNWA, a prvi put u istoriji ga vodi Nijemac. Stvar, zaista, izgleda inspirativno za početak Trećeg svjetskog rata, ali neka barem prođe Mundial, pa neka onda počinje šta hoće.

Kao što bi se u ovakvom, što se kaže formatu, Lige prvaka trebalo nešto mijenjati: prečesto se znaju i ekipe koje će završiti u finalnim takmičenjima, i redoslijed ekipa čiji rejting odgovara isključivo mjestu na ljestvici finansijske moći.

Ako je istina ono što je prije nekoliko dana objavio New York Times, pozivajući se na izvore „dobro upoznate sa stanjem u FIFI“, da je misteriozni konzorcijum ponudio 25 milijardi dolara da preuzme dva takmičenja koje organizuje Svjetska fudbalska asocijacija. Proširenu verziju klupskog prvenstva svijeta i globalnu ligu nacionalnih timova. To bi značilo definitivni kraj fudbala kakvog smo poznavali. Fudbala u kojima su bordo i crveno, boje Rome i Liverpoola, boje naših nadanja da ćemo ih vidjeti u finalu, prije nego sve skupa ode u …

Izgleda da što je smak svijeta bliže, baš kao što je George Orwell predvidio u romanu 1984. sve kraće treba čekati velike događaje: ovog puta će se desiti već u polufinalu, dok će drugo finale prije finala odigrati Real i još jedan u redu velikih – Bayern iz Munchena.  Kako god bude, neka se smak svijeta odgodi nakon finala koje će se odigrati u Kijevu, i onda nakon Svjetskog prvenstva. Da se još pokoji put obradujemo.